Original subtitles

Važno je zapamtiti da izvrsnost

nije samo odredište.

To je putovanje.

Putovanje koje zahtijeva strast, znatiželju

i predanost ljudskoj dobrobiti.

Večerašnji dobitnik nagrade

nesumnjivo je pokazao te osobine.

Zato mi je velika čast

uručiti mu našu najprestižniju nagradu.

Nagradu za izvrsnost u psihologiji

dobiva gospodinu Ulises Verón.

Čestitam.

Hvala.

NAGRADA ZA IZVRSNOST U PSIHOLOGIJI ZAKLADA BAUMANN - 24. IZDANJE

Hvala vam. Dobra večer svima.

Za početak bih zahvalio

Zakladi Baumann na ovoj nagradi

i svojoj kćeri koja je ovdje.

Dugo me trpi kao oca,

a sad i kao šefa.

Dvostruka uloga koja bi i njoj u budućnosti mogla donijeti nagradu

u pravednijem svijetu.

Sad kad smo riješili formalnosti,

želim reći…

da imamo problem.

I to ozbiljan.

Argentina se smatra

zemljom s najvećom koncentracijom psihoanalitičara na svijetu.

Međutim, u posljednjih 30 godina

broj ljudi koji pate od neke vrste poremećaja,

bilo mentalnog ili bihevioralnog,

praktički se udvostručio.

Donedavno sam imao pacijenta kojeg mnogi od vas sigurno znaju.

Uglednog psihologa s impresivnom karijerom.

Prošlog ljeta taj kolega…

napustio je svoj ured, svoje pacijente,

pa čak i svoju obitelj,

i preselio se u provinciju Córdoba

kako bi se pridružio skupini koja se naziva Bratstvo vrhovne istine.

Kažem da mi je bio pacijent ne zato što je to prestao biti

kad se pridružio toj skupini, upravo suprotno.

I dalje smo imali telefonske termine dva puta tjedno.

Kažem to jer je prije tri mjeseca pronađen mrtav…

na stazi Cuesta de la Totora, u pokrajini Córdoba.

Onamo je otišao

na jednu od svojih redovitih razmjena energije s višim planom.

Obdukcija je pokazala da je uzrok smrti bila hipotermija.

Nesretan slučaj.

Pitam se…

Jesam li kao terapeut

mogao učiniti nešto da spriječim tu tragediju?

Ne znam…

Jesam li trebao više pokušavati?

A što možemo misliti o svim onim pacijentima

koji su svoje mentalno zdravlje povjerili ovom kolegi?

Možemo li biti sigurni da su ispravno liječeni?

Iskreno, ne bih se usudio to reći.

Što želim reći?

Ne osjećam da zaslužujem ovu nagradu.

Ne očekujem odgovore na sva ta pitanja jer iskreno…

Riječi mi više nisu od koristi. Trebam djela. Mi trebamo djela.

Dakle…

Ostavit ću ovu nagradu ovdje

s posljednjim pitanjem.

Što ćemo, dovraga, učiniti?

TERAPIJA NA DOBAR NAČIN

-Dobra večer. -Dobra večer.

Čašu cabernet franca, molim.

-Naravno. -Hvala.

-Ne, molim te… -Ma molim te.

Ne, stvarno. Pitaj koga želiš.

Hvala.

-Samo trenutak. Odmah se vraćam. -Naravno.

-Što je ovo? -Eugenio Tirabosco. Ne poznajemo se.

Ja sam Ulises Verón, Mónicin psihoanalitičar.

-Zdravo. -Gledaj.

Prije no što ti se djevojka vrati…

-Nije mi to djevojka. -Jest. U redu je, ne osuđujem te.

I Mónica zna.

Ne znam zna li baš za ovu djevojku, ali zna da je varaš.

Molim te da sutra odeš iz kuće.

Molim?

Reći ćeš Mónici da se želiš rastati,

dobro si razmislio i to je konačno.

Ona te ne može ostaviti iako o tome već jako dugo razmišlja,

iako zna da si patološki narcis. Oprosti na izravnosti.

Što si ti umišljaš? Gubi se.

Već sam ti rekao tko sam.

Ja sam Mónicin psiholog i želim najbolje za nju,

što je u konačnici najbolje i za tebe.

Predlažem da se preseliš

u stan na križanju Callaa i Quintane,

za koji ona ne zna, ali ja znam,

a njoj ostavi dupleks u Belgranu.

U ponedjeljak ujutro razgovaraj s odvjetnikom Bremerom

i pokreni razvod.

-Kako znaš… -Pusti me da završim.

Eugenio, imaš 62 godine.

Još imaš vremena, mlad si.

Koliko ćeš još lagati sebi i drugima?

Izlaziti s djevojkama koje ti mogu biti kćeri? Ha?

Misliš da si jako pametan jer vodiš dvostruki život,

a zapravo se ne možeš nositi ni s jednim.

Oko sebe si sagradio kavez

i sad ne možeš van.

Znaš da pokušavaš sakriti da patiš…

od tjeskobe, zar ne?

Eugenio, ključ tog kaveza u tvojim je rukama.

Samo u tvojim rukama.

Oslobodi se i oslobodi nju. Mnogo je ljepše živjeti bez tjeskobe.

Odlazim.

Oprosti. Sjedni.

-Bok. Kako si? -Bok.

Kad ćeš navratiti u klub? Dečki te stalno spominju.

Vidimo se.

Obavezno kušajte merengatu. Božanstvena je. Bok.

Tko je on?

Prijatelj.

Znate li da ženke orangutana rađaju samo svakih osam godina?

Nisam to znao.

Istraživanja pokazuju da ženke cijeli život posjećuju majke,

što je rijetkost kod životinja.

Spominješ ovo zoološko razmišljanje

jer smatraš da je tvoja majka…

Ona je jebena kučka!

Oprostite, ali to je istina.

Majmun u divljini bliži je s majkom od mene.

Kako je to moguće?

Jesi li razmislila o mojem prijedlogu?

Zaboravite. Ona nikad ne bi došla ovamo.

Osim toga, nije potrebno, zar ne?

Rekla si da je kučka. Dosta grubo.

Zvuči gore nego što jest, ali kunem se da nije tako loše.

Već mi je bolje kad ovdje pričam o tome.

Ne znam jesam li spremna na taj korak.

Nije da se bojim, ali ne želim da se naljuti.

Želim ti lijep tjedan.

-Također. -Hvala.

Ispratit ću te.

Naručila sam ti salatu.

-Pojedi je sad. Poslije nećeš stići. -Hvala.

Vozač za studio je na putu.

Usput,

nakon emisije dolazi Mónica i onda sam gotov za danas?

Ne, zakazala sam novog pacijenta.

Bez pitanja.

Imao si slobodan termin. Što sam trebala pitati?

Dobro.

Sigurno ga znaš. Martín Bouchard.

Bouchard? Zvuči poznato.

Pisac.

Da.

Za Božić sam ti kupila njegov roman. Vidim da si ga pročitao.

Jesam, kunem se. Dvaput. Drugi put mi je bio bolji.

Što ćeš sad?

Spavat ćeš u autu? Ili u hotelu?

Ne. Odsjest ću kod prijatelja dok ne nađem nešto drugo.

-Ne brini se. -Ako ćeš nešto trebati, javi se.

Dobro, dragi. Pusa.

Čuvaj se, molim te.

Je li torba velika?

Molim?

Žena ti je spakirala stvari i izbacila te iz kuće.

Je li torba dovoljno velika da stanu sve tvoje stvari?

-Ili je spakirala samo odjeću? -Ne znam. Šogorica će je pokupiti.

Saznaj. Ako je torba mala, želi da se vratiš.

Mislim da je jako ljuta.

Netko tko je jako ljut ne pakira ti torbu.

Izbaci tebe i tvoje stvari

ili uzme tvoje stvari, stavi ih u torbu i baci.

Ovo je upozorenje

i mislim da ima mjesta za pomirenje.

Trebao bi pokušati.

Dobro došli natrag u Svako poslijepodne.

S nama je, kao i obično,

osoba koju smatram najboljim psihologom u našoj zemlji.

Dr. Ulises Verón. Kako si, Ulises?

Odlično, hvala.

Odgovorit će na sva vaša pitanja

koja ste nam poslali preko mreža ili WhatsAppa.

-Može? -Naravno.

Dobro, prva je Mari iz Villa Ballestera.

Ona pita:

„Što učiniti kad sestra ne razgovara s tobom?

Ako se ja ne javim, mjesecima mi se ne obraća.

Pravo mučenje!”

Tako kaže Mari iz Villa Ballestera.

Prvo bih rekao Mari iz Villa Ballestera

da to nije mučenje, bez uvrede.

Mučenje je namjerno nanošenje patnje osobi s krajnjom svrhom ili posljedicom.

Ovo nije takav slučaj.

Sestra ne želi imati posla s tobom. Zato ne razgovara s tobom.

Nažalost, uopće je ne zanimaš.

Nemoj joj se obraćati. Ni riječi. Nula.

Vidjet ćemo tko će prvi progovoriti.

Nema milosti.

Dobro, idemo dalje.

Sljedeći je Marcelo iz Monte Grandea.

Pita što učiniti kad se dijete čudno ponaša.

„Ne želi ići u školu. Šutira igračke kad ga se ukori. Puno vrišti.”

Očito ima problem. Što da radi?

Moguće je da je Marcelo prenio svoje frustracije na njega,

počevši od one najveće, to da ne zna kako ga odgojiti.

Marcelo,

zašto si besposlen u tri popodne

i šalješ poruke televizijskoj emisiji,

očekujući da ti netko riješi probleme?

Ne ide to tako. Moraš uprijeti, zaprljati ruke.

Ne želim se uzrujavati. Hvala na pitanju. Pozdrav. Idemo dalje.

Bonsoir, mademoiselle. Ja sam Martín Bouchard.

Dobar dan. Uđite.

Znam ja tebe.

Imam sve tvoje romane.

Samo ih imate ili ste ih i pročitali?

Jesam. Pročitala sam ih. Sjedni.

Oprostite, ali vaš me profil jako podsjeća

na Portret Giovanne Tornabuoni Domenica Ghirlandaija.

-Sigurno vam to često govore. -Ne, baš i ne.

Ubrzo će te primiti.

Bilo je tako iznenada da nisam znala što da radim.

Je li ikad rekao zašto je donio tu odluku?

Samo je ponavljao da mora otvoriti kavez.

„Moram otvoriti kavez.”

„Koji kavez, Eugenio?”

„Kavez.”

Kad je otišao, slomila sam se.

Bila sam jako uzrujana. Nisam prestajala plakati.

Te sam noći zaspala bez ikakvih tableta.

Bez ičega. Bila sam iscrpljena.

Probudila sam se potpuno osvježena nakon devet sati sna,

kao da mi je ogroman teret maknut s prsa.

Osjetila sam neku energiju koju ne mogu objasniti.

Poput elektriciteta.

Želju da nešto radim.

Ušla sam u auto i krenula, neustrašiva.

Vozim se Avenijom Libertador, sva su svjetla zelena.

Sama sa svojim mislima, bez glazbe, stisnem gas.

Šezdeset, sedamdeset, osamdeset…

Devedeset!

I u jednom trenutku napravim loš potez,

manevriram da izbjegnem motor i udarim nečiji retrovizor.

Viče mi tupan: „Koja si ti krava!”

A ja kažem: „Nisam ja kriva što ne voliš životinje!”

Tupan se počeo smijati ko lud.

Kad sam izašla iz auta

da mu dam papire od osiguranja,

bolje sam ga pogledala…

I tupan je bio sladak.

Ukratko?

Odvela sam ga kući.

Mislim da ćemo upoznati jednu novu Mónicu.

Iskoristila sam ga kao roba. Bilo je super.

MARTÍN BOUCHARD PISAC I KNJIŽEVNI KRITIČAR

-Martín? -Da.

Drago mi je.

Uđi.

Dob?

Pedeset sedam godina.

Dobro.

Bračni status?

Sretan samac.

-Djeca? -Ne.

Zanimanje?

Što je bilo?

Od svih psihologa, ja dobijem onog koji ne zna tko sam.

-Želiš li mi reći tko si? -Naravno.

Ja sam Martín Bouchard. Pisac sam.

Objavio sam nekoliko romana, svi su hvaljeni.

Valjda ne čitate puno.

Pisac, savršeno.

-Zašto misliš da si ovdje? -Odmah u sridu.

Slušaj, Martíne.

U ovoj vrsti terapije vrijeme je najvrednija valuta,

a toga, usput rečeno, uvijek nedostaje.

Tako da predlažem

da mudro iskoristimo to naše ograničeno vrijeme. Može?

Odlično.

Odlično.

Što radiš?

Ono što si rekao i način na koji si to rekao

bilo je vrlo zanimljivo.

Misliš da je pametno trošiti naše ograničeno vrijeme

na zapisivanje svega što kažem?

Dobro.

Ispričavam se.

Želiš li mi reći zašto si ovdje?

Zašto sam ovdje?

Jer imam problem s alkoholom.

Uvijek pijem dok pišem, otkad sam pročitao da je Hemingway rekao

da treba pisati u polusvjesnom pijanom stanju

i onda uređivati trijezan.

Ne pijem iz društvenih razloga.

Pijem iz profesionalnih razloga.

Pijem isključivo zbog pisanja,

a sudeći po mojoj karijeri, očito djeluje.

Kad je to prestalo djelovati?

Iskreno, ne znam.

Znam samo da mjesecima nisam napisao poštenu stranicu.

Zato sam povećao unos.

Pišem i pišem dok ne zaspim.

Kad se sutradan probudim i pročitam što sam napisao, grozno je.

Začarani krug.

Što više pijem, gore pišem.

Što misliš, koji je tvoj pravi problem?

Onaj s alkoholom ili onaj s tvojim stvaralaštvom?

Ne piješ zbog pića. Piješ da bi pisao.

A to ti ne ide.

Mislim…

Zašto ne prestaneš pisati?

Ako prestaneš pisati, prestat ćeš piti.

Ali ne mogu prestati pisati.

Ja sam Martín Bouchard.

Ljudi očekuju da pišem i da pišem dobro.

Ugled je iskaznica koju stalno treba obnavljati.

Roman sam trebao predati lani,

prema ugovoru s nakladnikom.

Dobio sam dva predujma.

Moram hitno riješiti taj problem.

Potpuno razumijem.

Pa, Martíne…

Nemam više pitanja.

Za danas smo gotovi,

osim ako imaš još pitanja ili želiš nešto dodati.

Da. Želim dogovoriti sljedeće termine.

Ne. Nećemo se žuriti.

Tijekom tjedna moja tajnica Paula javit će ti hoćemo li nastaviti.

Dovraga.

Već sam bio kod drugih psihologa.

Svi imaju sličan stil.

Ne mogu to riješiti.

Pratim vas, vidio sam vas na TV-u.

Bio sam ondje kad ste odbili onu nagradu.

Vaš me govor oduševio.

Pomislio sam:

„To je on! On je prava osoba. Ulises Verón moj je terapeut.”

Ali lakše je reći nego učiniti.

Kad se suočite s pravim problemom, ništa od toga.

Ne osuđujem vas. Ne brinite se.

Stvorili ste lik. Bravo. Ja sam kriv što sam imao očekivanja.

Hvala na vremenu.

-Jesi li kupio rižu? -Mislim da jesam.

-To moraš imati. -Moram?

Dođeš kasno i ne kuha ti se.

Riža sa sirom i slaninom. Savršeno jelo.

-To se nikad neće dogoditi. -Uvijek dolaziš kasno.

Možeš li zamisliti kako dolazim kući umoran i kuham rižoto?

Riža i sir nisu rižoto. Nikad ne bi mogao napraviti rižoto.

Dobro. Hvala što vjeruješ u mene.

Ozbiljno. Ne možeš stalno naručivati. Moraš imati svježe hrane u hladnjaku.

-Otkad sam otišla, pas jede više od tebe. -Bit ću dobro.

-Gle. -Što?

Martín Bouchard.

-Jesi li ga primio kao pacijenta? -Ne. On je glupan.

Zar glupani nemaju problema?

Imaju. Problem je što su glupani, ali ne znam mogu li im pomoći.

Što? Jesam li dobro čula?

G. Verón upravo je priznao da postoje problemi koje ne može riješiti.

Povijesni dan.

Ali…

NESAVRŠEN POSLJEDNJI ČOVJEK NA POPISU

-Ulises. -Da?

Oprostite. Nema dizala.

Dobro.

-Kako si? -Dobro sam.

Drago mi je.

-Kako ste? -Dobro.

Još jedan kat.

Dobro.

Iskreno, mislio sam da ćete me odbiti kao pacijenta.

Pogriješio si.

-Dobro došli. -Hvala.

-Izvolite. -Da.

Stvar je u meni. Nažalost, zastrašujem ljude.

-Relativno sam poznat. -Da.

Ne mogu se žaliti na žene. Dobro mi ide.

A to stvara, osobito kod drugih muškaraca,

zastrašujuću personu.

Uvjeravam te da to nije slučaj sa mnom.

I bolje.

Lijep dom.

-Želite li nešto popiti? -Ne, hvala. U redu je.

Prije nego što nastavimo, htio bih da se dogovorimo za honorar.

Da, naravno.

Bit će 100 dolara po seansi.

Opa!

Ali…

Koliko vidim, neće ti biti problem plaćati.

Krasan pogled.

Nije problem, ali čini se pomalo skupo, zar ne?

Ovisi, jer…

U prosjeku, dobar psiholog naplaćuje 50 dolara po seansi,

a možda će te pustiti da trkeljaš pet godina.

Ali moja stopa rješavanja problema mnogo je viša.

Ušteda vremena i novca je znatna.

Što? Ne slažeš se?

Da, oprostite.

Samo razmišljam o tome da mi se sviđa vaš stil.

Stvari koje govorite i kako to govorite.

-Rekao sam vam to neki dan. -Da.

Slažem se s predloženim honorarom.

Savršeno. Predložio sam da se nađemo kod tebe

jer bih htio da mi objasniš svoju metodu rada.

Ovuda.

Dobro.

Ovdje se događa magija.

Magija?

Da.

Ne stavljam samo jednu riječ do druge kad pišem.

Dopirem do čitateljeve duše, natjeram ga da osjeti emocije,

pa ne mogu smisliti drugu riječ osim „čarolije”.

A kako točno izvodiš tu magiju?

Kao mađioničar, ne pišem riječi. Prizivam ih.

Riječi koje me nikad do kraja ne poslušaju.

Rečenice koje mi se opiru poput plahih mačaka.

Mislio sam na praktične aspekte pisanja.

Da. Oprostite.

Koristim se klasičnom metodom.

Ovo je moj štapić.

Pišem u bilježnice,

a onda ih pretipkavam i uređujem.

Dobro.

To ćemo promijeniti, u redu?

Odsad nema više čarobnih štapića.

Želim da pišeš izravno na računalu.

Ali zašto?

Podsvjesno daješ prednost metodi pred svojim radom,

a ništa nije važnije od rada, od konačnog rezultata.

Nikad nisam tako razmišljao.

A kad počneš piti?

Obično nakon večere, ako večeram.

Popijem piće i dođem ovamo raditi. Je li to problem?

Ne, to je sjajno. Neka tako ostane.

Prvo piće, pa pisanje. Savršeno.

Ali sljedeći put kad se nađemo, volio bih da se nađemo ovdje

u vrijeme kad obično pišeš.

Ali to bi bilo kasno.

Da, ali kao što rekoh,

želim ti biti blizu

tijekom tvog procesa pisanja, tijekom kreativnog procesa.

Ovo je baš zanimljivo.

Mislio sam da ljudi na terapiji pričaju o roditeljima.

-Jesu li roditelji uz tebe kad pišeš? -Ne, umrli su.

Onda me to ne zanima.

Reci mi svojim riječima što je za tebe povjerenje.

To je kad znate

ili ste donekle sigurni

da netko neće učiniti nešto što ne želite ili što bi vam moglo naškoditi.

Vrijedi li to i za mene?

Da, rekla bih da vrijedi.

-Jesi li sigurna? -Da.

Onda ovo stavi.

Kamo idemo?

Skoro smo stigli. Opusti se.

Ovamo.

Daj mi ruku. Pazi na stepenicu. Dobro.

Gdje smo?

Vjeruj mi.

Tako je.

Vjeruj mi. Opusti se.

-Florencia, što je ovo? -Mama?

Što je bilo? Zašto si zavezana?

Smiri se.

Dobro jutro, gđo Norma.

Ja sam Ulises Verón, Florencijin psiholog.

Kako to misliš? Otkad ideš na terapiju?

Pusti mene. Možemo li ući na nekoliko minuta?

-Hvala. -Nema na čemu.

Ne razumijem. Zašto terapija?

Čemu? Pa ona je dobro.

Koji je sad problem?

Norma, ono što ću vam reći možda će vam biti teško čuti kao majci,

ali vi ste trenutačno Florencijin najveći problem.

Molim? Što ovaj čovjek govori?

Nažalost, istina je.

Florencia bi mogla godinama razgovarati sa mnom,

ali trebala bi razgovarati s vama.

Zato se koristim ovom terapijom izlaganjem,

da prevlada iracionalni strah

od toga da vam kaže neke stvari.

Sad me još više strah.

Zašto?

Pa sve je u redu.

Mirno razgovaramo. Možeš slobodno govoriti.

Ne mogu.

Nevjerojatno.

Moja kći ne može razgovarati sa mnom bez ispiranja mozga?

Pa…

Budući da sam pretpostavio da bi se ovo moglo dogoditi,

uzeo sam si slobodu

napisati nešto što ćeš pročitati.

To je svojevrsni sažetak

svega što si rekla na terapiji.

Ne gledaj me tako. Opusti se.

Opusti se. U redu je.

Uzmi si vremena.

„Draga majko,

predugo sam čuvala ove riječi za sebe,

kao što se čuvaju dobre kristalne čaše.

Čekaš pravi trenutak da ih izneseš,

znajući da bi se mogle razbiti u milijun komadića.”

-Gluposti, ma dajte! -Norma, molim vas.

Važno je da se slobodno izrazi.

Nastavi, molim te.

„Tvoje mikroagresije prerušene u šale

poput igala su skrivenih u šavovima moje odjeće.

Iako nisu vidljive, previše bole.

Naučila si me da te se bojim kao što se netko boji mora.

Ne zbog njegove dubine, nego zbog sigurnosti da će uvijek doći

veći, nasilniji val koji će me povući pod vodu.”

-To sam rekla na terapiji? -Da.

Malo sam to uljepšao da bi bilo jasnije.

Ali da, u biti, jesi.

„S podcjenjivačkim osmijehom uživaš predviđati

koliko su moji izbori loši,

kao da te usrećuje to što imaš pravo.

Za sve što radim već imaš bolju alternativu,

meni nedostižnu jer si već sve učinila prije mene,

za mene, bez mene, ispunjavajući me nesigurnošću i nemoći.”

-Florencia, dosta. -Norma.

„Bezosjećajna si.” Što to znači?

Da nema suosjećanja.

Aha. Takva je.

„Bezosjećajna si, licemjerna, omalovažavaš,

narcisoidna si, zavidna i kompetitivna.

Naša je emocionalna veza slaba, ali i opasna,

ali to završava danas.

Ako mi želiš nešto reći,

možeš to učiniti preko moje braće i sestara ili g. Veróna.

Dajem ti njegov broj i adresu e-pošte.

S poštovanjem. Florencia.”

Usput,

i to ti govorim jer nitko drugi neće,

mislim da imaš ozbiljan problem s halitozom.

Trebala bi posjetiti zubara, liječnika ili nekoga.

Norma, pretpostavljam

da ćete morati razmisliti o svemu što ste čuli, pa…

Hvala na kavi, iako nismo mogli uživati u njoj.

Da, ovuda.

Bok, mama. Volim te.

-'Večer. -Dobro došli. Uđite.

-Donio sam kinesku hranu. -Super.

-Volite li je? -Da, hvala.

-Raskomotite se. -Da. Hvala.

Je li to uključeno u 100 dolara ili je to dodatno?

Obrok je uključen.

All inclusive.

Uvijek piješ vino?

Počnem s vinom

da opustim tijelo,

ali onda prijeđem na tekilu.

Tekilu.

Kad to radiš?

Otprilike u ovo vrijeme.

Čak iako ne večeram.

Popijem nekoliko čaša vina i onda prijeđem na tekilu.

Zašto ne bismo prešli na tekilu? Večerali smo, zar ne?

-Prijeđimo na tekilu. -Dobro.

Što je to?

Želim sve ovo mjeriti.

Želim znati koliko traje tvoj proces,

ali pravi se da me nema.

Ne želiš tekilu?

Želim. Radimo ovo zajedno. Da.

Meni tekila daje malo euforije,

pravu količinu entuzijazma za početak.

Ako pretjeram, ničeg se ne sjećam.

Ali kao početni poticaj, nenadmašna je.

Živjeli.

Malo je vruće, zar ne? Mogli bismo otvoriti prozore.

Ne treba.

Dobro mi je.

Kad ćeš početi pisati?

Tko kaže da ne pišem?

To se događa ovdje.

Ne moraš tipkati. Tup, tup, tup.

Jesi li što napisao?

Ne. To je samo izraz. Zapeo sam.

Možda ti treba mali poticaj, zar ne?

Možda.

Za mali poticaj.

Još jedna.

Ovo nije poticaj. Ovo je napad.

Iz srca.

Da, ali polako. Polako.

Zagrljaj. Nema problema.

Ne, u redu je.

U redu je. Moramo raditi.

-Ali… -Da.

I kasno je.

-Imaš pravo. -Idemo?

-Na posao. -Idemo.

Polako.

Dobro.

Tako je.

Tako je. Da vidimo. Sjedni.

Dobro.

Lijepo. Idemo.

-Ne znam jesam li spomenuo… -Što?

-Ovo što radiš… -Što?

Hvala.

Hajde.

Martíne.

Ja sam.

Prestrašio si me.

Da. U redu je. Ne boj se.

-Koliko je sati? -Kasno je.

Tako.

Da vidimo.

BRAVAR

Samo ovaj ili cijeli set?

Cijeli set.

Dobro.

-Buongiorno. -Koliko je sati?

Evo. Bit će vam bolje.

Hvala.

Želite li još malo odspavati?

Tekila može biti podmukla.

Ne, hvala. Imam puno posla.

GDJE POČINJE LAGANJE

Tata.

Dušo.

Mogu li te zamoliti za sat mira? Moram se usredotočiti.

-Ali Iturbide je vani. -Iturbide?

Da. Druga mu je seansa. Čeka već deset minuta.

-Evo, sad će. -Hvala.

Paula, tko je nakon gospodina?

Petersen.

Otkaži, molim te. Bez brige. Slobodna si.

Što? Trebali smo večerati.

Da, žao mi je, ali nešto je iskrsnulo.

Da uđem?

Čekajte…

-Claudio, zar ne? -Da.

Vidi, Claudio, razvijam jedan radni sustav.

Dijelim pacijente u dvije skupine: IRP i ZNP.

Što znači IRP?

„Ima rješiv problem.”

ZNP znači „zapravo nema problem”.

U tvom slučaju…

To su jako dobre vijesti.

Ti spadaš u kategoriju ZNP. Zapravo nema problem.

Preporučujem da ne ideš ni na kakvu terapiju.

Ali imali smo samo jednu seansu. Nisam vam stigao objasniti što se zbiva.

Što se zbiva, Claudio? Što? Ima veze s onim od prošlog tjedna?

Da želiš dati otkaz i postati bubnjar

jer takve prilike pojavljuju se jednom u životu?

To nije istina. To je klišej i uopće nema smisla.

Razmisli.

Bila bi grozno da se prilike pojavljuju samo jednom u životu.

Prilike se stalno pojavljuju, svaki dan.

No neke odlučiš ne iskoristiti. Znaš zašto?

Pametan si i shvatio si da postoji razlog zašto si pola života proveo u uredu,

a ne svirajući bubnjeve, iako te to frustrira.

Frustracija se ne može iskorijeniti.

Zato je frustrirajuće.

Ne moraš platiti današnju seansu.

Ni doći sljedeći tjedan.

Hvala ti.

Želim ti divan život. Već si pobijedio.

Bravo, Claudio.

Budi jak, dobro? Budi jak. Ne odustaj.

Bok, tata.

Nisam htjela ništa govoriti jer ako si otkazao večeru,

vjerojatno te nije ni briga.

Ali naučila sam da se ne ljutim zbog toga kakav si.

Htjela sam reći da bih voljela da upoznaš nekoga.

Zove se Thiago.

Ne želim ga etiketirati, ali dovoljno mi je stalo do njega

da ti pošaljem ovu jako neugodnu glasovnu poruku.

Dobro. To je to.

Želim da ga upoznaš.

Dobro, bok.

Kćeri draga, kako si?

Evo me, idem spavati nakon iscrpljujućeg dana.

Već sam prošetao Amandu pa sam u krevetu.

Da, naravno.

Možemo se upoznati.

Znaš moj raspored bolje od mene, pa…

Možemo nešto dogovoriti,

možemo večerati kod kuće ako želiš

i malo razgovarati.

Volim te. Šaljem ti pusu. Laku noć.

PRVO POGLAVLJE

Udari me.

Udari me jako. Ne boli. Spreman sam.

Udari me!

Jače!

Ne boli me!

Udaraj koliko hoćeš! Ne boli!

Dobro je. Tako!

Dobro. Ovo je samo za obranu, nikad za…

-Napad. -Savršeno.

Odlično. Bio je sjajan.

-Hvala. -Vidimo se.

-Bok. -Bok, mališa.

-Martíne. -Iskreno…

Bio sam jako iznenađen.

Sjećam se da sam bio zapeo, kao i obično.

Bio sam frustriran, previše sam popio i ne sjećam se mnogo poslije toga.

Bila je to obična večer, poput one koju ste vidjeli.

Ali sljedećeg dana,

kad sam sjeo pred računalo i pročitao što sam napisao,

bio sam šokiran.

-Nešto plodonosno? -Ne, baš suprotno. Nisam se prepoznao.

Znate što sam napisao?

Pisao sam o tipu koji iznenada sve ostavi

i preseli se usred džungle,

sam sa svojim mislima.

Nešto vrlo misaono, vrlo verbalno.

Bez ikakvog ritma, sporo, dosadno, staromodno, užasno.

-Tko bi to čitao? -Ja bih.

Na temelju onoga što si mi rekao,

zvuči mi zanimljivo.

Ali vi niste neki čitatelj. To je jasno.

Zašto bi uništio ideju koja ti je prirodno došla

i mogla bi biti početak nečega dobrog?

Zašto bi me zanimao tip koji živi u džungli?

Morate pisati o stvarima koje poznajete.

Svjestan sam da sam sam sebi najveći kritičar. Zato sam ovakav.

Ali moram se usredotočiti na ono što znam.

Zar ne?

Tako nastaju dobre ideje.

„Znam da sam svoj najveći kritičar.”

Što si ti umišljaš, Boucharde?

Mogu li biti iskren s vama?

Prošlo je jako puno vremena

otkad sam naišao na nešto što je doista vrijedno.

Naravno, to je tek radna verzija.

Treba ga još doraditi,

ali temelj je čvrst.

Autentični Bouchard.

Znate li o čemu je riječ?

Ne. O čemu?

O psihologu, ali ne bilo kojem.

Taj tip odluči riješiti probleme svojih pacijenata

u tajnosti.

Primjerice, ima pacijenticu koja se ne usudi ostaviti muža,

pa taj psiholog počne pratiti muža,

pronađe ga, ucijeni ga

da on ostavi nju

jer je to najbolje za oboje.

Zanimljivo.

Klasični psihopat.

Ne bih olako upotrebljavao taj pojam.

Psihopatija je vrlo složen poremećaj.

Ne može se tako brzo dijagnosticirati.

Shvaćate što želim reći.

Tip ulaže svu energiju u svoj posao.

Nema prijatelja,

partnera,

hobija.

Luđak opsjednut rješavanjem problema!

Jasno je da me nešto u vezi s tom terapijom nadahnulo.

Drago mi je.

Ako želiš čuti moje mišljenje,

mogu pročitati nekoliko stranica.

Moglo bi biti korisno.

Pogotovo kad je riječ

o profesionalnom realizmu.

Ne očekujem da znate kako se piše fikcija, naravno.

Naravno.

Za danas smo gotovi.

Imam još 20 minuta.

Da, ali rekao si sve što si htio.

Osim toga, jako si napredovao.

Odmori se malo.

Vidimo se?

Da. Vidimo se.

Dobro.

Idemo u šetnju? Hajde.

To sigurno boli. Tako!

„Iscrpljen, uvijek krvavih ruku,

srušio se na kauč na kojem su mnogi

izložili fragmente svoje intime

koji su im se činili sitnima.

Probolo ga je u prsima, molio je za riječ.

Nepomično je čekao

da sunce proviri kroz prozore

i podsjeti ga da je počeo novi dan

i da mora još mnogo toga obaviti.”

KRAJ

Tata?

-Nisam te čuo. -Pušiš?

Tu i tamo. Nije to ništa.

Jesi li zaboravio?

Jutros sam te podsjetila. Thiago je ovdje.

Da.

Želiš li odgoditi? Ovo je drugi put.

Ne, dušo. Čekao sam vas.

Samo sam mislio da bi bilo bolje da jedemo vani.

-Dobro. -Šefe. Kako ste?

Thiago.

Koliko se dugo znate?

-Šest mjeseci, nije puno. -Puno je.

Da.

Čime se baviš?

-Uskoro ćemo ući, u redu? -Aha.

-O čemu ste razgovarali? -Čime se bavi.

On je student.

-Što studiraš? -Psihologiju.

Vidi, vidi.

Paula, stol za troje.

-Da. Idemo? -Idemo.

Znači, budući psiholog?

Dobro, nema nas puno.

Da.

Znam da mislite da ima previše psihologa.

Da. Neki dan vidio sam onu snimku

iz Zaklade Baumann

kad ste odbili nagradu i to rekli.

Što misliš o tome?

Tata, ovo nije ispit.

-Ne, nije test. -Ma uopće nije. Reci mi. U redu je.

Pa, ima puno psihologa. Možemo se složiti oko toga.

Ne mogu zamisliti svijet u kojem psiholozi preuzimaju kontrolu nad pacijentima,

kao da ljudi nisu dovoljno krhki.

Mislim da svaka odluka

koju mi donesemo za pacijente ili ih potaknemo da je donesu

može imati neočekivane posljedice.

„Mi, donesemo”? Još nisi na toj razini, zar ne?

Promijenimo temu. Dosta.

Što? Što nije u redu?

Slušaj.

Operacija na otvorenom srcu može imati neočekivane posljedice, dragi,

ali svejedno se izvodi.

Dobro, da.

Ne znam, samo…

Pretpostavljam da svi terapeuti u nekom trenutku karijere,

pogotovo ti u tim godinama, pritom mislim na tvoje iskustvo,

počnu sumnjati može li terapija popraviti živote.

To je u redu.

Možda.

Razlika je u tome što ja predlažem da djeluješ unatoč sumnjama, prevladaš ih.

Kako?

Treba zaprljati ruke.

Dobro. Dopusti da obavim tu operaciju.

Jer Thiago i ja mnogo razgovaramo o tebi.

Da?

Da, jer misliš da imaš misiju u životu.

Da si nekako iznad nas ostalih.

Kako si to ono nazvao? Mesijanski kompleks?

-Da, ali nisam to rekao. -Jesi.

Nisam rekao da ga ima. Pomogao sam ti s izrazom.

Dobro.

Nisam rekao: „Tvoj tata ima kompleks Mesije.”

Ne, nisam to rekao.

Nisam.

Lacan je rekao: „Znaš što si rekao, ali nikad ne znaš što je netko čuo.”

Lacan je imao sreće. Bar su ga slušali.

Punjena fugazzeta.

Hvala.

POGLAVLJE 27

Odlazi.

Odlazi.

Pusti me da spavam, može?

Pusti me da spavam.

Nemoj biti mrzovoljan.

Martíne, već znaš

da nam je velika čast što si ovdje i što ćeš s nama podijeliti

proces pisanja Pragmatičara.

Kako je nastao ovaj roman?

Ne znam kako bih točno odgovorio na to.

Mislim da pisci u sebi nose niz priča

i da umjetnički proces

postoji isključivo da ih iznese na vidjelo.

Kao što je Michelangelo rekao:

„Kiparov je posao jednostavno stajati pred komadom mramora

i ukloniti sve što nije kip.”

Ne uspoređujem se s Michelangelom,

ali dobra je to analogija.

Prekrasna metafora.

Sad slijede pitanja publike

jer danas je s nama veliki Martín Bouchard.

Šefe.

-Drago mi je da ste došli. -Ne bih to propustio nakon tolikog truda.

-Da vam se potpišem? -Molim te.

Evo ga.

Dobro. Hvala lijepa.

-Vidimo se u uredu u utorak. -Ne. Zašto?

-Kako to mislite? -To je to. Gotovo je.

Imao si specifičan problem. Riješio si ga.

Zašto produžiti terapiju?

Možeš to vrijeme iskoristiti korisnije,

npr. za pisanje, u kojem si jako dobar.

Dobro.

Moram priznati da me iznenađuje što prekidate terapiju, ali…

Ako tako mislite…

-Da, tako mislim. -Martíne!

Idi k ljudima. Ne brini se za mene.

-Gospodo, želite li kanape? -Ne. Hvala.

Hvala što si mi potpisao knjigu.

ZA G. ULISESA VERÓNA. HVALA!

OVA KNJIGA JE REZULTAT DOBRO ČUVANIH TAJNI.

-Oprostite, g. Veróne? -Da?

Sreća da sam vas našla.

Uvijek gledam Svako poslijepodne. Volim vaš stil.

Poslala sam puno poruka, ali ih nikad ne pročitaju.

-Htjela bih razgovarati s vama. -Da.

-Samo minutu. -Da.

Polako. Skoro smo stigli.

Tako, polako. Tako je.

TREĆE IZDANJE

Čekaj. Idemo.

Ne razumijem što misliš

kad kažeš da te ignoriraju.

Ne razgovaraju sa mnom. Nisu razgovarali sa mnom mjesecima.

Imamo obiteljsku grupu na WhatsAppu

u kojoj svaki dan dijelimo memeove,

a sad ništa.

Pretpostavljam da su stvorili novu grupu

jer ne dobivam nikakve memove, GIF-ove

ni one šljokičaste naljepnice „blagoslov” s cvijećem.

Moja mama ih obožava.

Isprva je to bila samo ona, zar ne?

Ali očito je svima rekla što se dogodilo

jer sad ni mama, ni tata, ni braća i sestre, ni tete ne razgovaraju sa mnom.

Nemam obitelj.

Ne osjećaš se slobodno?

-Ne, osjećam se usamljeno. -Razumijem.

S obzirom na tvoju situaciju,

vjerojatno ne vidiš što je najbolje za tebe,

iako je očito.

Što kažeš na ovo?

Na sljedećoj ćemo seansi pokušati

pristupiti toj stvari koju si prepoznala. Zvuči li to dobro?

Ne.

Znate, ovih dana puno sam razmišljala

i mislim da bi najbolje bilo da završimo.

-Samo trenutak. Odmah se vraćam. -Dobro.

-Morate nazvati… -Martíne.

-Dragi! -Što radiš?

Jesi li dobro?

Ma tko zna!

Da.

Što radiš ovdje? Nešto se zbilo?

-Ne. Došao sam… -Ne?

Došao sam te vidjeti.

Ali… Što? Je li prekasno?

Vrijeme nije problem.

-Idem ja, može? -Daj mi trenutak.

U redu je, već sam rekla sve što sam htjela. Hvala.

Žao mi je.

Rekla sam mu da ne dolazi. Nisam li rekla da prvo nazoveš?

Nemoj biti zločesta.

Samo tražim minutu.

Želim reći tvom tati da je knjiga veliki uspjeh.

Da.

Ne znam koliko je izdanja rasprodano.

Veliki uspjeh. Čestitam.

-Meni? -Da.

Tebi!

A kritičari? Oduševljeni su.

„Najbolja knjiga u karijeri Martína Boucharda.”

Gad!

Uvijek se nađe neki kreten kojeg ne oduševi.

Ali ovaj su se put svi složili.

Bio sam… Upravo sam se našao s izdavačima.

Rekli su mi da je knjiga izazvala pomutnju među tvojim kolegama.

Pio si, zar ne?

Samo čašicu, da proslavim.

-Samo čašicu? -Da.

Nisi li rekao da ne piješ? Da je to samo za pisanje?

Ne znam…

Možda sam popio…

malo previše.

Došao sam ti zahvaliti.

Kad smo se prošli put vidjeli…

osjećao sam se loše.

Hoćeš sjesti?

Reci mi što te muči.

Čemu?

Niste li rekli…

da ne volite gubiti godine na trkeljanje?

Da, ali ovo je drukčije.

Ne, nije drukčije. Ovo nema smisla.

Što god ste mogli učiniti,

već ste učinili.

Sad je na meni da učinim ostalo.

Da učinim ono što pravi muškarac mora.

Ispričao bih vam…

ali više niste moj terapeut.

I htjet ćete me spriječiti.

Martíne…

Hvala.

Bonsoir.

Što se dogodilo?

Ne znam.

-Martíne? -Ulises.

Martíne, kako si?

Ovo je kraj.

-Što se dogodilo? -Gotovo je.

Jesi li dobro?

Martíne. Molim te, odgovori mi.

Martíne?

-Ne… -Brzo si stigao.

Nazvao si me, pa je veza prekinuta.

Nisam znao što se događa. Zabrinuo sam se.

Stvarno? Kako si ušao?

Daj mi ključ.

Ne razumijem.

Razumiješ.

Daj mi ključ kojim si ulazio kako bi napisao roman.

Stvarno si mislio da neću primijetiti, idiote?

Daj mi ključ!

-Dopusti da objasnim. -Što?

Možda se čini pomalo invazivno, ali to je bila terapijska odluka.

Terapijska? Kako se usuđuješ?

Liječnik te ne pita smije li ti spasiti život.

Samo to učini. Točno to ja radim.

Potpuno si lud.

Skinuo sam ti teret s leđa, Martíne.

Morao si završiti knjigu i jesi.

Još si pisac.

Iskoristio si me svojim jebenim metodama.

Ne, smiri se. Sjedni i…

Ne diraj me, seronjo!

Ubit ću te. Napisao si moj najbolji roman.

Znaš li što mi to znači da si ti napisao moj najbolji roman?

Uništio si mi život, kurvin sine!

-Ne možemo razgovarati ovako. -Ne možemo? Kako to?

-Pusti me! -Dođi ovamo. Uništio si mi život.

Uništit ću ja tvoj! Svi će vidjeti tko zapravo!

Pusti me!

Martíne?

Hajde. Samo…

Martíne?

Hej!

Odlazi odavde! Hajde.

DOSTAVA

Sranje.

I on je tražio tu povlasticu.

Tužitelj koji vodi slučaj…

KOME POVJERAVATE SVOJE MENTALNO ZDRAVLJE?

…mogao bi narediti njihovo ponovno uhićenje.

-Tata! Bok. -Kako si?

-Dobro jutro. Što ti je? -Ništa. Zašto?

-Izgledaš grozno. -Ne.

-Sinoć si izašao? -Ne.

Nisam dobro spavao. Ne znam, imam problema sa želucem.

-Da otkažem današnje sastanke? -Ne. Neka ostanu.

-Dobro, skuhat ću ti čaj. -U redu, hvala.

Isprva sam bila oduševljena,

ali stalno se pitam zašto sam s takvim tipom.

Da mu nisam udarila u retrovizor, nikad ne bismo razgovarali.

-Slušate li me? -Ha?

-Jeste li me čuli? -Da.

-Govoriš o svom dečku. -Kakvom dečku?

Nije mi dečko. Jedva ga poznajem.

Nemamo ništa zajedničko.

On je netko koga zanima samo seks.

Seks.

Ja ne znam želim li se seksati stalno, svaki dan ili svaki tjedan.

Stalno je kod mene i ne mogu ga se riješiti.

-Dosađujem li vam? -Ne. Slušam. Nastavi, molim te.

Nedostaje mi Eugenio.

Ali on je gad.

Razmišljao sam o onome što si rekla. Imaš pravo.

Otkazat ćemo preostale termine, u redu?

-Zašto? Nije ti dobro? -Ne, dobro sam.

Nisam dobro spavao, umoran sam. Ne mogu se koncentrirati.

Ali vozač te čeka. Danas si na TV-u.

-Danas? -Da.

Drago mi je što vas vidim. Dugo vas nisam vozio.

Je li se poboljšala situacija sa ženom?

Ne.

Podnijela je tužbu za uznemiravanje i zatražila zabranu prilaska.

Očito nije htjela da joj se približim, kako ste mi rekli.

Hvala što ste s nama.

-Gospodine, idemo. Skoro smo spremni. -Da.

…s nama je gospodin g. Ulises Verón.

Odgovorit će na sva vaša pitanja.

Možemo li početi?

-Izvolite. -Odlično.

Lorena iz Parque Patriciosa kaže: „Ja sam svoj najgori neprijatelj.

Imam tako negativne misli da mi sve što radim ispadne loše.

Ne mogu biti sretna.

Postoji li nešto što mogu brzo učiniti da to popravim?

Jer više ne mogu izdržati.”

Imate li savjet za nju?

PIŠITE NAM NA WHATSAPP

-Da pročitam opet? -Ne. Oprostite.

Oprostite. Samo…

-Dajte mi trenutak. -Naravno. U redu je.

Dobro.

Pa, Patricio, što da…

Lorena je. Iz Parque Patriciosa.

-Lorena, ispričavam se. -Da. Nema veze.

To je tako složena situacija…

Da bih…

Da bih dao mišljenje, doista moram imati…

Naravno.

…duboko razumijevanje mogućih uzroka…

Naravno. Slažem se. Ali mislim da Lorena, koja nas gleda,

treba samo kratak savjet, nešto brzinski,

onakav kakav vi dajete iz svoje jedinstvene perspektive.

-Ne, ne… -Oprostite.

-Molim vas. Nema veze. -Oprostite.

Uživo smo. Takve se stvari događaju.

U međuvremenu,

ako razmišljate o satovima ili nakitu po svjetskim cijenama,

Nakit Rinoldi nudi vam najbolju ponudu u trenu.

Nalaze se u Recoleti.

Nakit Rinoldi, jedini draguljari koji cijene vaše uspomene.

Dobro, spremni smo.

Nastavimo.

Ne. Moramo na pauzu.

Vijesti u zadnji čas.

Hitno?

Da? Je li potvrđeno? Jest, ha?

Pa…

PRIJELOMNA VIJEST

Prema našim izvorima,

pisac Martín Bouchard jutros je doživio nesreću.

Njegova kućna pomoćnica pronašla ga je u podne i pozvala hitnu.

Opisala je doista jezivu scenu.

Oko tijela bilo je mnogo krvi, kuća je bila uništena, bilo je i pića.

Navodno je Bouchard bio sam kod kuće

kad se incident dogodio.

Doktore, zabrinuti ste, zar ne? Znam da vam je bio pacijent.

Da, bio je. Više je to od zabrinutosti, ja sam…

-Šokiran sam. Ne mogu vjerovati. -Ovo je šokantno. Jer on je…

Jako je važan pisac, briljantan čovjek, zar ne?

Dobro, nadajmo se da će se oporaviti.

Iako mi kažu da je u teškom stanju.

Hitno je prevezen u bolnicu i daju sve od sebe da ga spase.

Nadajmo se da će preživjeti.

Da, nadajmo se. Naravno.

Dobit ćete nove informacije čim ih dobijemo. Što se događa?

Daj mi tog gada!

Bivši sam pacijent tog prevaranta.

-Želim ispriku. Zna tko sam. -Oprostite. Opasnosti TV-a uživo.

Ispričaj se! Otkantao si me! Nije te bilo briga za moje probleme!

Na antidepresivima sam, znaš?

Escitalopram, fluoksetin.

-Znam da je ovo… Žao mi je. -ZNP, kurac!

Ispričaj se što si rekao da sam dobro.

Ispričaj se, kriminalče!

Koga nazivaš kriminalcem, kurvin sine?

Kriminalac je onaj tko te nadrogirao.

Jer nema lijeka za glupost,

a ti si monumentalno glup.

To je to!

-Šuti. -Kriminalče!

Ne ovako, dovraga!

Vaše dijete ima uši? Imamo rješenje za vas.

Evo, kćeri.

-Bok. -Bok.

Nešto se dogodilo?

Da. Oprosti što sam došla bez najave.

Ma ne, u redu je. Samo uđi.

-Možemo li razgovarati? -Da, naravno.

-Je li sve u redu? -Ne znam.

Čula sam da si se posvađao s pacijentom na TV-u.

Ne, nije pacijent. Nije to moj pacijent.

Upravo sam bio saznao za Boucharda.

-Reagirao sam kako sam mogao. -Dobro.

Došla sam to shvatiti.

Što?

-Što je bilo? -Ti si ovo napisao.

Molim te.

Nemoj, tata. Čujem tvoj glas dok je čitam.

-Ne. -Da, to si ti.

Glavni lik je kopija tebe.

Ili ideja, iluzija koju imaš o sebi.

Ne razumijem što želiš reći.

-Pročitat ću ti nešto. -Nema potrebe.

U redu je. Bit će brzo. Slušaj.

„Omamljen udarcima, nakon svega…”

„…koje donosi za pacijente, možemo imati neočekivane posljedice,

no operacija na otvorenom srcu također može imati neočekivane posljedice,

ali ipak se izvodi.”

Doslovno si mi to rekao

kad smo bili s Thiagom, sjećaš se?

Pa što?

Možda sam o tome razgovarao s Martínom

pa se on toga sjetio…

Ne vidim problem.

Ti si problem, tata.

Ne pravi se blesav.

Znam da voliš „zaprljati ruke” kad je potrebno.

Ovo nije prljanje ruku.

U govnima smo do grla.

Od svih koji dolaze u ovaj ured, tebi najviše treba pomoć.

Ne shvaćaš.

Završit ćeš sam.

Kao tvoj prijatelj koji se smrznuo.

Reci mi istinu.

Reci mi što se događa. Razgovarajmo i riješimo to zajedno.

Što se dogodilo s Bouchardom?

Kunem se da nemam pojma.

Reci mi samo jedno.

Bi li bio u bolnici da ti nije bio pacijent?

Što će biti kad se probudi i ispriča sve?

Nećeš više moći raditi.

DEŽURNA LJEKARNA

Dobra večer.

Trebam ovo.

HITNA SLUŽBA

Ne, ne pokušavaj govoriti. Samo me slušaj.

Dao sam ti stimulans da te probudim

jer želim da me vrlo pažljivo slušaš.

Ako me čuješ,

pomakni kažiprst.

Ne. Zar ne znaš imena prstiju?

Tiho.

Čuj, trepni dvaput ako me čuješ. Ovako.

Dobro.

Sjećaš se što si mi rekao kad smo se prošli put vidjeli?

Da ćeš me razotkriti i sve to?

Sjećaš se ili ne? Trepni ako se sjećaš.

Sjećaš se.

Da sam na tvom mjestu, razmislio bih.

Jer ako ikome kažeš što se dogodilo, mogao bih izgubiti…

Mogao bih završiti u zatvoru, mogao bih izgubiti licenciju.

Ali i ti bi izgubio.

„Ugled je iskaznica koju stalno treba obnavljati.”

Sjećaš li se toga?

Da, naravno.

Sav taj ugled koji si stekao romanom,

uvjeravam te, nestat će.

Tek tako.

I?

Hoćeš li je obnoviti?

Ili ne?

Što ćeš odabrati?

Što je ovo?

Zdravo, Emilio. Kako si?

Ja sam Bruno Alarcón, Éricin psiholog.

Dobro. Kako ste?

Dobro sam, hvala.

Prije nego što ti se ljubavnica vrati…

-Nije mi to ljubavnica. -Jest.

Ne osuđujem te.

Zamolit ću te za uslugu, oprosti na izravnosti.

Sutra ujutro moraš se iseliti iz svoje kuće.

Molim?

Reći ćeš Érici da se želiš razvesti.

Ona to želi, ali ne može se natjerati da to učini,

iako zna da si jebeni narcis.

Što si ti umišljaš, jebote?

„Već sam ti rekao, Éricin psiholog.”

Što?

„Éricin psiholog.”

Pardon.

Oprostite, zablokirao sam.

-Zablokirao sam. Može rez? -Da. Rez.

Pauza za ručak, ljudi.

Oprostite, ljudi. Oprostite.

Ne znam što mi je bilo. Oprostite.

U redu je. Odmori se prije nastavka.

Oprosti.

Zablokirao sam. Ne znam što mi je.

Znaš da volim roman. Dvaput sam ga pročitao.

Rekao sam ti da prolazim kroz teško razdoblje.

Da, znam.

Ne moraš se ispričavati.

I ja sam to doživio. Znam kako je to.

Ne brini se, opusti se. Uzmi si malo vremena.

Vratit ćeš se jači.

-Ne brini se. -Idem po kavu.

Kakav sam ja idiot.

Uništit će nam film.

Kava je sranje.

Je li ovo potrebno?

Neka ti pomogne.

Ne bih bio ovdje da nije bilo njega.

Tvoj je problem jednostavan.

Na vrhuncu si karijere

i na najnižoj točki samopouzdanja.

Nije baš tako.

Jest. Zato ne možeš to odraditi.

Predlažem radikalnu vježbu

da se odmakneš od ponora na čijem rubu stojiš.

Kakav ponor? Nisam na rubu nikakvog ponora.

Nisam baš siguran.

Ne. Čekaj. Čitao sam o ovome.

Ne, ne smiješ viriti.

Što ćete učiniti? Natjerati me da razgovaram sa starom?

Je li mama s tobom dok radiš?

-Umrla je. -Onda me to ne zanima.

Ovo mi se čini riskantno.

Kako?

Jesi li smiren ili nisi?

Možemo poslije o tome.

Prijevod titlova: Veronika Janjić