Original subtitles

-Zgrožen sam!

Poziv,

od vas, sklepan zbrda-zdola,

bez da ste ikoga pitali. Zgrožen sam!

-Tiše.

-Prestanite urlati.

To je ludilo.

-Jeste li ih poslali?

-O, slalo se itekako.

-Joj...

Napravili su 60 primjeraka.

Poslani su na sve strane. -Dokolica je,

pa mi pokrećemo stvari.

-Mi izazivamo. Ubrzavamo.

-Tko vam kaže da je Okrugli stol spreman?

-Savršeno dobro znamo da nije.

-Dobro, dosta.

Gdje je kralj? -Hrče.

-U svojoj sobi.

-Hrče u svojoj sobi.

-I podupire tu inicijativu?

-Da bi podupirao, mora znati. Zato ne smijete urlati.

-Vi sazivate

prvi sastanak

Novog Okruglog stola

Arthuru Pendragonu iza leđa?

-Da, budalo. -I opet bismo.

-Jeste li vi ludi?!

-Rekao sam da se ne slažem.

-Mi da to ništa ne mijenja.

-Ovo je katastrofa.

-Pretjerujete.

-Dobro. Kad kažete "nije spremno"...

-Mislimo: "Nismo spremni."

-Dobro, ali postoji "nije spremno"

i "nije spremno". -Nije spremno.

-Zaboga,

što još treba napraviti? -Pa samo treba staviti stol

nasred jedne štale. -Već pola godine

radimo bez predaha na obnovi zgrade

za koju nam je vaša vlada ustupila pravo plodouživanja.

Ta zgrada, nekoć namijenjena izradi opsadnih sprava,

postala je, otkad je oružje zabranjeno,

stočna tržnica.

-Toliko je govana

po cijelom podu.

Grabljamo s timijanom pod nosom da ne povraćamo.

-Kad misliš da je gotovo, još ga ima.

-Kako podnosite

da vitezovi sjede u takvom smradu od govana?

-Geslo Novog Okruglog stola je poniznost.

-Do koljena u gnoju. To će nas spriječiti da se važemo.

-Stvarno mislite da ćete se jednog jutra probuditi

i da će opet sve biti normalno kao čudom?

-Sigurno,

baš je veličanstveno glumiti neumoljive.

Dođe i kaže: "Srušite to."

Njegova koliba se srušila,

pa stanuje u mojoj.

-Pun mi je turban gledati ga kako ljenčari,

s rukama u džepovima.

Zapravo, za džepove bi prvo morao navući gaće.

-Nikad ne govori

o vašem Okruglom stolu. Baš ga briga.

-"Baš ga briga." Ipak...

-Barem nas ne gnjavi.

-Ponekad

ustane navečer.

-Kad ustane... -Da sam na njegovu mjestu,

ni ja ne bih ustajao.

-Na što to insinuirate?

-Bogovi su mu povjerili

mač munje.

-Da reže nokte? Ne, da smakne Lancelota.

Je li ga smaknuo?

Koliko znam, nije.

-A kad se bogovima ne posluša... -To je grijeh

neposluha.

I da ja to teglim na leđima,

ni ja ne bih ustajala.

-Dame i gospodo.

-Niste li malo pretrpali tacnu?

-Radi li se išta jutros?

Što kuju glave?

-Sire, napustio sam gradilište

Okruglog stola istoga trena

kad smo presreli ovu poruku.

Ne sanjate.

Vaši tast i punica

organizirali su prvi sastanak

Novog Okruglog stola. -A da nikoga nisu obavijestili.

-Obavještava se poštom.

-Pa? To je dobro.

-Ali... -Ujače, nismo spremni.

-Bit ćete spremni.

-Ah!

-Sire,

odobravate?

-Pa, odobravam...

Sve dok ne mislim ići...

-Mislim da smo svi

dobro shvatili vaš novi stil: otpor.

-Usvojili smo to,

ali nemojte pretjerivati: nema Okruglog stola bez vas.

-Nikoga ne tjeram. Ako hoćete, održite ga.

Ja ne idem.

-Što da kažem svim tim vitezovima koji su

bez veze pozvani? "Dobro došli,

kralja nema."

-Kralja nema i još smrdi.

-Sire... -Ne navaljujte,

neće on ići.

Trebali biste se naviknuti raditi bez njega,

jer prije ili kasnije...

-"Prije ili kasnije"?

-Neće promašiti.

Kad se Kaamelott rušio,

vi ste se smjestili

da ostanete pod njim!

Da nije bilo djece, još biste bili ondje.

-Što vas briga?

-Bretonski narodi upravo su progutali 10 godina

diktature pod Lancelotom.

I ako je sve to trebalo samo da im date lažnu nadu,

mogli ste ostati u Arabiji.

-Kad sam bio u Arabiji, bio sam rob.

Ovdje sam kralj.

Zamislite,

bilo mi je bolje u Arabiji.

Ne,

neću ubiti Lancelota.

Ne, neću voditi Okrugli stol.

U jednom trenutku

mislio sam...

A onda ipak ne.

Nisam dorastao tome.

-Hej.

Pa...

-Natovari klinku na kaput

i brišimo odavde. -Prije toga,

zalijemo?

-Koliba će planuti.

-Mi odlazimo.

-Jeste li u frci ili vas možemo zamoliti?

-I četvero!

To ostaje vani.

Četvero, čak i ako niste skupa. Za stolom za dvoje blizu zahoda.

Ili ćete jesti paprat u šumi.

Hej, mangupi!

Još 20 cjepanica.

-20?! -Sat vremena hoćemo jesti.

-Imat ćete dvije večere.

-Pfff!

-Ozbiljno,

nećete valjda otići usred sajmene sezone.

-Što piše na tome? Rekli ste da je poziv.

-Da, ali... pfff...

-Ako dođete a ne znate što hoćete,

opet na kraj reda.

-Zna li on što hoće? -Nimalo,

prska pljuvačkom, ništa ga ne razumijem.

-Miči se! Na kraj reda!

-Na kraj reda, seljačino.

-Znate da ne znam čitati.

Kad stigne pošta, recite mi što je to.

-Ova je sigurno vijest

od gospodara Percevala.

-Gospodar Perceval, baš me briga za njega!

A ova, što je? Grb Carmélidea.

-Da, to je možda neka vrsta poziva.

Ali ako vi odete, što ću ja?

Da držim sve s vašim bratom i tri kretena?

-Jesam li ja jedan od tri kretena? Pazite, činim uslugu.

-Ali, pfff...

-Ja sam vitez Okruglog stola.

Ako me zovu na Novi Okrugli stol, idem.

Neću samo razlijevati juhicu.

-Treba razlijevati juhicu, seljačino.

-Ne stane. -Možete propustiti početak.

Predstavit će Okrugli stol, vitezove, cijelu stvar.

Sustav već poznajete.

-Ostalo je još pet svinjskih kobasica!

-Hej! Hej!

Bez nereda! Tko prvi razbije stolicu,

mjesec dana bez pojasa,

jest će lišće. Ne cmizdrite, ostalo je

pita od piletine i gljiva. -Samo tri.

-Radim sam već pola sata. Što rade ona dvojica vani?

-Cijepaju drva.

-Vi onda ne, pa mi pomozite. -Režem kotlete.

-Čemu to služi bez čistih zdjela?

-Brže sa zdjelama. -Brzo, zdjele!

-Dosta!

-Dosta, seljačino!

-Za jednu čistu vratite mi pet odvratnih! Nisam čarobnjak!

-Više nemamo zdjela!

-Ma dosta više! Netko kuca.

-Ha?

-Neki tip traži da vidi Merlina,

"slavnog čarobnjaka".

-Slavni čarobnjak? Imamo jednog Merlina, ali nije slavan.

-A nije ni čarobnjak.

-Merline!

Veliki čarobnjak

Kaamelotta.

Čarobnjak kraljeva Uthera i Arthura Pendragona.

Pobjednik Velike Vjeverice iz šume Markyal.

Autor spisa

"Druidizam objašnjen starijim osobama".

Veliki uništavatelj klupe s pastrvama

rijeke Pet Prokletstava.

Došao sam ovamo

da te nađem.

-Možete li napraviti korak unatrag?

-Zašto?

-Ako me isprovocira, bježim onamo.

-Merline!

Moramo se udružiti protiv sila Zla.

-Pokazat ću ja vama taj otporaški stil.

Evo.

Snađite se.

Snađite se!

-Aha.

Nešto sam pomislila!

Hulite na bogove,

a mene udara munja!

Ne čini li vam se to malo pretjeranim?!

Kad sam vas vidjela da odlazite u zoru, pomislila sam:

"Aha, to je to, dirnuli su mu ženu,

pa će ubiti Lancelota svojim čarobnim mačem!"

Aha.

Dobro.

Neki drugi put. -Ju-hu!

To smo mi!

-Što ove dvije rade ovdje?

-Što rade ovdje? -Pa?

Ovako se urediš za mamu i tetku?

-Odatle smo pomislile:

"Gle, neki siromah došao krasti oguljke."

-Zar vam nitko nije rekao

da stižemo? -Izletjelo nam je iz glave.

-Mislio sam da ste krepale.

-Ne bi se onda ovako sredio.

-Ne, pobjegao bi. -Dakle? Je li to

taj vaš slavni Carmélide?

-Bog zna da smo si se zaklele

da ovamo nikad nećemo kročiti. -Lijepo obećanje, trebale ste ga držati.

-Nisam vidjela sina gotovo 12 godina.

-Još od Lancelotova

državnog udara.

-Umirale smo od brige.

-Koliko su nas puta

Sasi dolazili ispitivati. -"Gdje vam je sin?"

"Imate li kakve informacije o svom sinu?"

-"Ne, nemamo", govorile smo im.

-Nismo ga odale.

-Da, ali niste ni imale nikakve informacije.

-Pa upravo to.

Zbog manjka informacija nismo ga odale.

-Dobro...

Dosta. Što hoćete?

-Došle smo razgovarati s vama o nasljedniku.

-O? -Ne može se reći

da ste baš djelotvorni po tom pitanju.

-Nije istina. -Da ih potjeram

ili da ih ne potjeram?

-Vrlo je čudno da se s nama ne slažete

u tome.

-Nisam vas čekala da im punim glavu,

tri puta tjedno.

Ma gubite se.

Naša je soba pokraj njihove.

Nikakve galame,

spavamo kao mrtvaci.

-Povijesnom pitanju vašeg manjka muškosti

pridružuje se

i novije pitanje vaše dobi.

-Zapravo, vaše dobi oboje.

-Ovo će mi se svidjeti.

-Što one govore? -Ništa.

-Nije sramota biti mlitavko.

To vam jednostavno nije jača strana,

vi radije sjedite za stolom s budalama.

Trudite li se

barem?

-To vas se ne tiče. -Ne!

Počinjem čitati s usana.

One žele znati

snalazimo li se, je li tako?

Ne, ne dodirujemo se.

Ali to kažem

bez gorčine,

jako se cijenimo, ali ne.

Budući da o tome ništa ne znam,

teško bih mogao utvrditi problem.

Još manje bilo što pokrenuti.

-Sad kad ste nam

tako razvedrile život, sad odlazite?

-Ne bismo iznijele problem... -A da ne donesemo

i rješenje.

-Ovdje ostavljamo mješavinu...

-Mješavinu koja nas je stajala jedne gitare.

-Mješavinu

za parove.

-Razdijelite to u dva čaja, jedne večeri uz malo ugođaja.

To sve parametre digne do kraja.

-Plodnost, polet, izdržljivost.

-S tim

i par starih pljesnivaca

od stotinu godina izbaci četvorke.

-Ova bočica možda sadrži blistavo obećanje budućnosti

za kraljevstvo Logres.

Hm?

-Gle, čudom spašenog.

-Ne jamčim vam

da vas strop neće zdrobiti.

-A da promijenim sobu?

-Promijenite sobu...

-Ovo nije kod Amenhotepa. Više nema soba.

-Je li vam baš u redu da sređujemo vašu sobu dok vi ljenčarite?

-Ne sablažnjava vas

što se mi time moramo baviti? Što smo mi krivi?

-Što ugošćujete jednog ništkorista

koji živcira božanstva.

-Barem nam pomozite maknuti spaljene komade,

da očistimo iza kreveta.

-Oče?

Oče?

Oče!

Oče!

Tamo!

Ovdje!

Oče!

Čujete li me?

Razumijete li što vam govorim?

Ja sam vaš sin! Razumijete?

Hej! O!

Ja sam Lancelot!

Lancelot!

Oče, napustio sam ovu tvrđavu

i vas

kad sam bio tek mali...

dječak.

Hej!

Ne mičite se.

Ne mičite se!

Hej! Pogledajte!

Vi ste mi darovali ovaj nož.

Sjećate li ga se?

Ne znam baš što to znači kad mijenjate boju.

Znači li to da? Ne?

Oče?

Oče!

-Sire, predstavljam vam

jednog od najuglednijih druida

u Britanniji. -Pfff.

-Nije ugledan?!

-Ništa više od bilo koga drugoga.

Nitko mu ni facu ne zna.

-Čim je netko slavniji od gospodina Eliasa...

-Slavniji? Jest, slavniji je od njega.

On je klošar.

-Je li važno

-Ni ono što ima za reći nije važno. -Nije na vama da o tome sudite!

Evo druida Conlea.

-Druid...? -Conle.

Conle Slavni, čak. -Slavni Conle.

To mu je nadimak. -Zaključak, napuhani seljače!

-Dosta! -Vaša Smirenosti

primijetit će eleganciju kojom se klonim svake rasprave.

-"Smirenosti"? -Dolazite iz Rima?

-Služili smo istom Cezaru.

Doduše u različitim razdobljima.

-Slušam vas.

-Prije nekoliko dana slučaj je vodio moje korake

prema jednom šumarku.

Slučaj...

Kad bolje razmislim, nije li to ipak bila intuicija?

No, bio čovjek druid,

princ, kralj ili običan čovjek, što smo mi

bez intuicije? -Pfff...

-Tako sam hodao tim šumarkom.

Sire, kad bih vam rekao...

-Zašto ste vi ovdje?

-Nizašto. Zar se ne vidi?

-Sire, nastavak će vas zanimati. -Neće.

-Tako sam hodao tim šumarkom, kad odjednom

shvatih da se nalazim...

kod Kaamelotta.

-Aha?

-Da, Sire. Instinkt me doveo

do ruševina vaše bivše tvrđave.

Pozornica legendarna za sukob

između podlog Lancelota od Jezera i Arthura Pendragona.

-Uvlakač.

-Što? Nije bilo legendarno? -I ne baš, nitko nije umro.

-Dobro, dosta.

-Nisam znao reći zašto

sam se osjećao... loše,

neugodno, gotovo bolesno. -Ah, bolesno?

Nije li tamo bio neki druid

koji je satima srao priču?

-A onda sam dobio ideju.

Ptice.

-Kakve ptice?

-"Kakve ptice?" Pa bilo koje.

Dovoljno je bilo da ih dignem nekoliko jata da shvatim.

-Poslušajte ovo, sire, zbilja je zadivljujuće. -Kao i sve ostalo?

-Sire,

ptice odbijaju letjeti iznad Kaamelotta.

-I?

-Ništa. -Sire, shvaćate li?

-Ne, priznajem.

-Sire, reći ću otvoreno.

-Žurite vam se? -Ne baš.

-Bojim se

da su ruševine Kaamelotta uklete.

-Baš lijepo.

-Ali moguće je da griješim.

Jeste li ikad čuli za ikoga

tko je ondje prakticirao crnu magiju?

-Niste valjda vi tamo radili

crnu magiju?

S tom vašom pojavom?

-Neću o pojavi s pustinjakom

koji se pere kobasicom.

-Dosta! -Ma dajte!

Izbacite ih iz dvorca

prije nego što to učini moja majka!

-Sire, tko bi se mogao baviti

tom vrstom magije?

-Lancelot? Šalim se, sire.

-Šalite se... Ipak je bio

ipak u bijelom oklopu.

-Bijeli oklop, crna magija.

-Ruševine tvrđave

kriju

žarište, džep

crne magije,

zar ne... Hm...

još uvijek živ, koji zrači po okolici.

-Crnu magiju

ne smije se ignorirati. -To je

kao rana. -Ako postoji žarište,

treba ga uništiti.

-I vi tako mislite?

-Što se ovdje

dogodilo?

-Munja.

-Je li itko

preveo ovaj natpis?

-Radimo na tome, tata. Priznajem

da u runsko pismo

nikad nisam bio jak.

Mora postojati nešto

u čemu nismo dobri...

-Očito je to poruka s neba.

-Srećom da ste vi ovdje.

-Onda to treba čitati iz perspektive neba.

Ovako je nama naopako.

"Kraljev ubojica

doći će iz Orkanije." -Što?

-Što? -Tako piše.

-Hm... da...

Moglo bi se dvoumiti između "ubojica"

i "krvnik".

-Ali...

"kraljev ubojica",

to je posvojno? Kao:

"koga je kralj unajmio"?

-Ne, više "ubojica koji će ubiti kralja".

-"Doći će iz Orkanije."

-Sire... Ah, sire.

Kakva čast! -Začepi.

-Naravno.

Naravno, sire.

-Zaključak, stvarno.

-Dakako.

Ni riječi. No koristim priliku

da vam zahvalim što me niste pogubili.

-Još nije prekasno.

-Na trenutak sam se uznemirio kad su došli po mene.

"Je li kralj odlučio

odrubiti mi glavu i onu stvar?" I pomislio sam

na vašu velikodušnost.

Tu veličanstvenu ljudskost koja od vas čini

simboličnu figuru

jedne civilizirane vlasti.

-Sad ćete zašutjeti ili će biti gadno.

-Apsolutno, sire.

Ali kakva divna modernost.

Bravo, sire.

Bra...

-Budući da, protivno mojim naredbama,

niste pratili ostale orkanijske smradove u izgnanstvo...

-Nisam ja kriv. Brod je bio pun.

Iskrcali su me na pijesak

kao krepanog bakalara. -Briga me za vašu kuknjavu!

-Sire, prošao sam obalu uzduž i poprijeko, ali drugog broda nije bilo.

I onda, paf! Milicija.

"Zar ne biste trebali biti na Otoku prognanih?"

"Da, samo što neću tamo plivati."

I hop, u zatvor.

-A ostali,

nisu se vratili?

-Ostali?

-Ili nikad nisu ni otišli?

-Ne, ali... -Pazite,

ne pokušavajte ih pokrivati, to vam je u interesu.

-Znate moju odanost, sire. Nemam je.

Da ih mogu odati, ne biste morali

ni pitati. -Pa?

-Otišli su brodom. Vidio sam ih.

-Ali kamo? U progonstvo?

Ili su doma, u Orkaniji, i kuju

moj pad?

-Kako bih ja to znao? Ovdje sam otkad su otišli.

-Posljednji put, Pravničе,

jesu li ili nisu

Loth i njegova ekipa idiota na Otoku izgnanstva?

-Uvjeren sam da jesu.

Tako smo se bojali, sire, da ćemo biti smaknuti.

Progonstvo je bilo neočekivani spas.

Ukrcali su se u barku jedva veću od stola,

veslali kao ludi i nestali u magli.

Neće se vratiti.

Sire, vi i ja,

mi smo od željeza. Drskost nas određuje.

Ali...

Loth i njegova brigada majmuna nemaju snage

prkositi vašim naredbama. -Da?

Nisam siguran.

Kralj Loth, koliko god bio jadan,

kad treba kovati moj pad, itekako ima snage.

Spustite mi ga dolje.

-Sire, molim samicu.

Molim vas. Znate

koliko mi je osjetljiv njuh. Tamnice

smrde.

Ondje jedu štakore. Jedan je na mene bacio iznutrice.

To je gnusno, odvratno. Nemate pojma.

Ne može se živjeti

s poluzvijerima! Poluzvijerima!

-Ne kažem da me to ne zanima, ali prekidate me

dok popisujem svoju stoku.

-Koga briga za vaše živine! -Pozvani smo

na Novi Okrugli stol Arthura Pendragona.

-Vrlo dobro.

To će pričekati dok prebrojim svoje koze.

-Pojedite si te koze!

-Arthur nas stavlja na kušnju

glede naše hrabrosti i plemenitosti.

-Mislite da mogu

napustiti svoje zemlje i glumiti turista tek tako?

Nepromišljeno?

Otkad sam se oženio, rekao sam ocu

da sve preuzimam

na svoja leđa.

-To nije palo na gluho uho.

Triput dnevno prebrojava cijelo imanje.

Vrlo dobro, rođače.

Ja više neću ni veslom maknuti.

-U redu, ali to nije počelo maloga nakon ženidbe.

-Zapanjujuće je

da nakon cijele vaše karijere

svome sinu ostavljate samo tri grla stoke.

-I komad zemlje pun krtica koji zaudara.

-Čujete li?

Ne upropaštavajte mladost zbog trulog nasljedstva.

-Majstori stočarstva!

Kritiziraju susjede,

a meni kradu stoku!

Razumijem,

njihove krave izgledaju kao pijani rakuni!

-Potvrđujem!

Ružne su jer su vaše!

-A još krademo one manje loše.

-Pođimo u pustolovinu, Petrok!

-Pustite ih neka se glođu,

a vi pođite s nama upoznati svoju sudbinu.

-Moja sudbina,

moja sudbina...

Ona mi neće posijati grašak.

-Zaboga!

-Govorimo vam o ugledu, a vi o povrću.

-Ja govorim o oprezu,

govorim o razboritosti,

govorim o promišljenosti.

-A mi, eto, odgovaramo... -Ne vičite tako, mladeži!

To nije dobro.

Isušuje kanale.

Radije si ovo stavite

među zubno meso. -Sjajna ideja, oče.

Malo okrepe pa krećemo iznova.

-Ne, od toga krećeš nogama naprijed.

Kod nas se to

zove zmijska mokraća.

Znate zašto?

Zato što to i jest.

Netko kuca.

-Izvadili ste sirup za bronhe?

-Vidite? Kad se otvori boca,

tjera kukce i privlači budale.

-Dobro je da sam žedan,

jer...

Netko kuca.

-Piti bez sudruga zaslužuje kaznu.

-O, daj...

-Moraš baš biti dehidriran

da pristaneš

nazdravljati s ovakvom bandom propalica.

-Dajte, imate dobru zemlju...

ne zamarajte se Okruglim stolovima ni ičim sličnim.

Od toga se ne jede.

-Dan po dan,

zrno po zrno,

to je tvoja potreba. -Jeste li

dodali arsen, a?

Već sad ne razlikujem boje.

-Pred tobom je

odlučujući izbor, Petrok.

-Tko... želiš... biti?

-Hajde, hop!

-Pozdrav. -Ha? Ali...

Pa Mehbene,

vi odlazite?

-Bogme da! Da me pustolovina zove, otišao bih.

-Zato što poljo... poljoprivreda

nije pustolovina? -Ispružen

na svojoj zemlji, dva koraka od sela,

zima je na tvoje skromno lice

bacila mraz i rosu.

Umro si, jadniče.

Eh, šteta.

-Dobro. Carmélide. -Okrugli stol.

-Ali, ali... -Ali...

između potrage za Gralom i gnoja,

što birate?

-Gnoj. -Bravo!

-Mehbene! Nećete me ostaviti?

Sjajna budućnost čeka nas

na selu!

-Radije biram viteštvo! -Ozbiljno,

što čekate da zgrabite tri gaće i odete?

-A da ni ne znamo kamo

idemo i što nas čeka?

-Pfff.

-Mehbene!

Ne odlazite!

Brak nam je svjež kao sir!

-Čas ide, čas ne ide.

-Za manje od pet godina

možemo računati

na rentu od 65 solida svakih šest mjeseci!

Najmanje!

-Gospodaru Lionele!

Prihvaćamo li ovaj element?

-Tko je to donio? -Delegacija Carmélidea.

-Hm... -Gospodaru Léodagane,

niste našli ništa bolje?

-Tražili ste reciklirano.

-Komad poda

spaljen gromom? -Šalite se? Pa nagorio je!

-Naravno da je, udarila ga je munja!

-To će oslabiti cijelu konstrukciju.

-Oh... -Dobro...

-Vaša je sklepana stvar klimava,

ali je

"naša" daska slabi?

Prestanite pucati!

-Gospodaru Hoële, niste prijavili

predstavnika delegacije Armorike.

-Ali ja sam sam u svojoj delegaciji.

-Vaša delegacija mora izabrati predstavnika

dizanjem ruke.

-Hoël od Armorike.

-Hoël od Armorike.

-Da stavimo svoju dasku

kamo nam paše?

-Da, ali brzo.

-Požurimo,

moramo početi.

-Nisu svi stigli.

-Zar ne čekamo onu dvojicu?

-Dvojicu? Koju dvojicu?

-Zvrku i Gunđala?

-Percevala i Karadoca?

Posvađali su se.

Perceval je otišao svojim putem. -Zašto oca

nema?

-Nitko

za zemlju Vannes?

-Za Wales, tu je Percevalov brat,

gospodar Lamorak.

-Točno. Više nije potrebno.

Moj brat ljenčari tko zna gdje,

ja predstavljam Wales

koji je angažiran,

Wales kojem je stalo.

-Baš nas briga!

-Ovaj... dobro.

Sjednite,

molim.

-Čekajte, jesam li propustio poglavlje?

Zar ne predsjedava Arthur Pendragon?

Kakva juha!

Ne sviđa mi se ovo!

-Nećemo sve opet objašnjavati.

-Oni koji ništa ne kuže neka izađu.

-Ako je tako, ja idem. -I ja.

-Kao prvo,

mali krug stola za predstavljanje.

-Ma koga briga!

-Simpozij luđaka! Kolokvij guzica!

Eto vam predstavljanja.

-Imate obraza

sijati razdor na vlastitom sastanku!

-Predstavljati se iako se znamo kao svinje?

-Kao svinje? Pola njih nikad nisam vidio.

-Prošli put

ovaj još nije bio ni rođen.

-Malo pristojnosti za Okruglim stolom, gospodaru Trévore!

-Rekao je da nisam bio rođen.

-Držite se malo. Ispadamo kao ludaci.

-Bez predstavljanja?

-NE!

-NE! -NE!

-NE!

-Ako je svima svejedno,

prijeđimo izravno

na glavnu temu ovog prvog sastanka:

potrage.

-Delegacija

Carmélidea... je protiv.

-Protiv? Već? Protiv čega?

-Protiv potraga.

Prerasli smo to.

-Protiv potraga? Pa što onda tu radimo?

-Kralj Arthur

uvijek je od svojih vitezova tražio

da vrijednost dokažu nekim velikim djelom.

-Pa neka onda bude ovdje!

-Mi, stariji, već smo umorni

od odlazaka u vatru.

-Neki još imaju hrabrosti suočiti se s opasnošću.

-Sin Lotha od Orkanije,

taj izdajnik, može tek tako govoriti?

-Orkanijci van, zatvoreni

u svojoj selendri kolaboranata!

-DA!

-On nije surađivao.

-Ja prvi kažem

da mi je otac bijedan.

-Socra od Irske, protiv kolaboranata? Kćer Ketchatara?

-Poštovanje prema pokojnom vladaru.

-Bio je za Lancelota!

-Da! Ali zato što ga je zamijenio s nekim drugim!

-Lothovi sinovi su kao vrganji, kad vidiš jednoga,

drugi nije daleko.

-EJ!

-Dokazao sam

svoju vjernost Arthuru pod Kaamelottom koji se rušio!

Odbijam da me poistovjećujete s mojim razbojnikom od oca.

-Nemojte više koristiti njegovu magiju.

-Dosta!

Nećemo ništa postići u takvoj klimi neprijateljstva.

-Kuc-kuc.

-UUU!

-Tisuću isprika,

moji dragi, Akvitanija-Kaamelott

nije bio kolač od šljiva.

Ali ovo ovdje, iskreno,

Carmélide, stvarno.

Sljedeći put, gdje je?

Na Sjevernom polu?

Divno je ovdje.

-I Armorika je daleko. Gaunes je bio središnjiji.

-Dakle... donio sam svoju malu daskicu.

Kao što mi je rečeno.

Lijepa malina, evo.

Ah, gle... neke poznajem,

neke ne.

Ne sjećam se tko mi je rekao, ima neki novi Lothov sin?

Dokle smo stigli s tom pričom?

-Dosta!

-Nisam to rekao zlobno.

-Ovo je mjesto mira

i vrline. -Moj kurac!

-Nemojte me tjerati

da izričem isključenja!

-Imam osjećaj da sam... vam malo

zakuhao stvari. Na čemu ste bili?

-Na potragama.

-Što se govorilo?

-Da je sve otišlo k vragu.

-Nije se glasalo.

-Priznajem da meni osobno

i nije baš do toga.

U potrazi postoji element opasnosti.

-Okrugli stol bez potraga?

-Vrijeđate

viteški duh.

-Nemam vremena uvijati guzicu

za udovice i siročad.

-Kraljevi neke zabiti ne mogu glumiti budale.

-Pretpostavljam da glasamo dizanjem ruke.

Tko je za?

-Nikad nećemo uspjeti.

-Skoro me više ne boli!

-Nikad ne bih pomislio da će se bogovi obrušiti na vas.

Obrušavaju se na ono što mi je drago.

-Govorite o meni?

S onim ušima kao zavjese i žvakanjem...

-Ja ću...

-Kako?!

-Pokušat ću malo se trgnuti.

-Čekate li pojačanje?!

-Potrudit ću se!

-Ah, potrudit ćete se?! -Eto.

-Ubiti Lancelota?

-Pfff...

-Oprostite.

Mislila sam

da na to mislite!

-Naređujem vam

da uspostavite

mir.

-Morat ćemo

izreći sankcije!

-Popisao sam imena, svi su tu.

Čak sam i ja na popisu.

-Kasnilaca?

-Zaboga. -Tišina.

Tišina!

Ustanite

pred kraljem.

-Novi Okrugli stol,

vraćen iz Gaunesa. I svi elementi

koje je svatko dodao,

kao što ste tražili.

Daska, komad vrata, sjedalo

stare stolice...

Kao što vidite, krug

uskoro će biti potpun.

Sire, ne nosite li

Excalibur?

-Perceval i Karadoc nisu ovdje?

-I ja sam pitao isto.

-Naši prijatelji, kako da kažem...

-Posvađali su se.

-Dakle. Bili smo

kod teškog pitanja potraga.

-Nećemo se lagati, bili smo nadomak razdora.

-Mlađi su oduševljeni, ali za ostale,

odlazak u pustolovinu... -Ako mladi

žele trošiti đonove, dobro,

ali mi, poglavari država,

pustolovina...

-Slažem se s primjedbom gospodara Léodagana

od Carmélidea. Naravno,

šef države, vojvoda zacijelo

više nema što dokazivati.

Ali u pustolovini

više zapravo nema ni šefova država, ni vitezova,

ni seljaka.

Ni mladih ni starih, uostalom.

Slažem se,

ovaj Okrugli stol možemo

koristiti za vladanje,

za odlučivanje o zakonima.

Kraljevstvu Logres treba upravljanje... svakako.

Ali nakon svega što je proživio,

nakon Lancelotove

tiranske regencije, nije li mu možda ponajprije

ponestalo...

nadahnuća?

Čak i osjećaja?

Zašto bismo onda

krenuli u pustolovinu? Pa zato što bismo...

da život,

pravi život počinje

ondje gdje ga prestajemo poznavati.

Svako dijete koje prijeđe potok

na kraju vrta premda se to nikad prije nije usudilo

stostruko je legitimniji

poglavar države,

jer...

neistraženo je njegovo kraljevstvo.

On je neosporni vođa

države koja mu ne pripada,

tajne zemlje

u kojoj je stranac,

ali koja postoji samo za njega.

Zemlje osjećaja.

A hoće li kraljevi, poglavari država,

riskirati da odjednom budu nitko?

I prijeći taj potok?

Gaziti po brdima

i novim livadama

odakle će iskrsnuti

novi protivnici

i novi saveznici? Donijeti iz svoje pustolovine

nešto što može...

vratiti osjećaj?

Hoće li biti vitezovi?

Vi mi recite.

Tko kreće u pustolovinu?

-Ne, ja... -Mene je kupio.

-Idete u pustolovinu?

-Ne, dižem ruku.

-Ne kreće se stvarno.

-Ma ne.

-Ne, dižem ruku.

-Ne kreće se stvarno.

-Ma ne.

-Nevjerojatno!

Zapanjujuće.

-Vi?

Zar niste vidjeli...

-Što točno?

-Golemu...

-Što je to...

za nova

prilika

u koju ste se ugurali?

-Rijetko primam goste. -A tako?

Ne organizirate male piknike za klošare?

Bijeli oklop,

crna magija.

Niste li možda,

prije nego što je Arthur došao uništiti Kaamelott

i natjerao vas u bijeg,

pokušali izvesti

malu...

prekvalifikaciju?

Odustali ste od toga?

-Recimo da...

iskušavam stvari.

Kad sam bježao, ništa nisam mogao ponijeti od svojih radova.

Nedostaje mi...

-Nedostaje vam mnogo toga.

Počevši od...

instruktora.

-Potraga... za opalnim... zmajem.

-To zvuči

obećavajuće.

-Kao naslov,

tjera čovjeka da se potrudi.

-Je li koji ostao?

-Ostao bi

još samo jedan, sire, samo jedan jedini.

-Moguće.

-Ali teško provjerljivo.

-Predlažemo da:

odemo u ledene zemlje opalnog zmaja,

provjerimo je li živ...

-I sklonimo ga od krijumčara.

-Ali nećemo moći ništa za njegovo potomstvo

ako je posljednji svoje vrste.

-Ako je ženka,

onda hoćemo.

-Kako to mislite?

-Mogu nositi jaja

bez mužjaka. -Još bolje.

-Uz malo sreće...

-Štitit ćemo je do nesenja. -Krajnja potraga.

-Neka nas bogovi štite.

-Drugovi, požurimo.

Krenimo prema zemlji opalnog zmaja.

-Oho!

Polako, luđaci.

-Oprostite, sire.

-Ne bismo krenuli

bez vašeg blagoslova.

-Tako treba.

Dobro,

dobro. Ima to težinu.

-Čim se spomene zmaj...

-Ne treba se ni zatvarati. -Svakako.

-Teškoće koje valja očekivati...

-Osim, naravno,

hladnoće. -Da, istina.

To ne treba zanemariti.

-Utoplite se. -Eto.

-Bolje to reći dvaput. -Ali ne triput.

Krijumčari zmajeva nisu isto što i krijumčari

rakova.

Mogli biste naletjeti

na... -Trijumfirat ćemo

nad tim huljama!

-Ničega se ne bojimo.

-Požurimo, put je dug,

ponosni drugovi!

-Neka nas bogovi štite.

-Ovaj... meni bi trebala

dva-tri podatka...

da bih uopće počeo...

-Treba li nam stvarno sve to?

Pod zemljom smo imali manje.

-Vi ne. Vi ste ljenčarili od jutra do mraka.

Ali pod zemljom

nije moguće biti bez opreme.

-A nedostaju i tikvice

s uljem i dvostruko koplje.

-Ne možemo se micati.

Ni saviti koljeno. -Nitko to od vas ne traži.

-Dodajem

da bi naša čarobna osjetila

mogla biti poremećena ovom skalamerijom.

-To nije moj problem.

Idete s Driilleom.

Posuđujemo vam ga.

-Kad završi s terinama.

-Ići će

prvi.

-A u dubini,

postoji samo jedan gazda.

Ja.

Inače vas ostavljam dolje

pa se snalazite.

-Dobro, je li gotovo? Postavljamo za večeras?

-Čas! Jednom kad vodimo nešto osim limunade!

Kako ćete vi

kad budem

na Novom Okruglom stolu?

-Ali sastanak Novog Okruglog stola bio je jučer.

-Što?

-Niste otišli? -Ma nije moguće!

Kad ste pročitali papir, nikad mi niste rekli da je jučer.

-A? Jesam li možda izostavio navesti datum?

-O! Namjerno je to učinio.

Da vi ne odete.

-Neka se onda snađe.

Nisam mu ja tajnik.

-Zaboga, oni su podijelili potrage,

a ja

trojici suhih staraca objašnjavam kako se kopaju tuneli.

-Nemojte se istresati na nas. -Ili ćemo vam spržiti nos.

-Zar najbolji način

da se izbjegne ovakvo razočaranje ne bi bio

da naučite čitati?

Bez ikakve zamjerke. -Ovaj...

Vi, pazite.

Ionako nisam shvatio tko ste.

Netko kuca.

-Jedna cura koja smrdi traži viteza Karadoca.

-Cura koja smrdi?

-Kaže

da ga poznaje.

-Ja ne znam nikoga tko smrdi. Osim viteza Percevala.

-Dosta više. Moramo pripremiti službu.

-Sanjala sam vas!

Sanjala sam vas, to je znak! -Dosta, smirite se!

-Beskućnica koja umišlja da je Gospa od Jezera.

-To ne ulazi

u gostionicu ako smrdi.

-Svi vaši gosti smrde.

-Pješice sam došla od Excaliburove stijene!

Nisam se mogla oprati.

-Gubite se!

-Neće. -Snažna je.

-I smrdi.

-Bili ste na otoku,

s fontanama, s brodom koji tone!

To je proročki san!

-I ja imam pripremne snove,

o mušterijama

koje dolaze za sat vremena, a ni jedan stol nije spreman.

-Neki snovi nisu važni. Ovaj jest.

-Ovih dana i ja sanjam. Priznajem.

Uvijek isti.

Pod vodom, brod koji tone.

-To je poruka bogova, sigurno.

Sad me vidite

u dronjcima kako zaudaram, ali nije uvijek bilo tako.

Vjerujte mi, znam ja s bogovima.

Taj gad Arthur opet je zabio Excalibur, možete misliti.

Sve nas je napustio.

Vas, mene, narod, Gral.

Sve.

Ali vi,

vi,

vi imate misiju.

Ne znam kakvu.

Ali imate misiju.

-Pa dobro.

Sudeći po vašim facama, vi ste od onih kojima se ne da ići.

-O da, sire. Imali smo jednu

vrlo uzbudljivu potragu. -Pronaći

Yvaina, Viteza s lavom, o kojem već 10 godina

nema vijesti. -To je bilo savršeno

za nas.

-Novi vitezovi traže starog.

-Bilo je predobro. -Nije bilo loše.

-Spašavanje druga ima težinu.

-Ipak,

ne bojite li se da je... ne želimo to...

-Mrtav?

-Recimo. -Sire,

previše je lukav.

-Mi mislimo da je mrtav.

Što ne sprječava vašu potragu.

-Nije to tako jednostavno.

Zbog jedne određene osobne potrage

gospodara Trévora.

-Osobna

potraga uz zajedničku?

-A što je,

vaša osobna potraga? -Ubiti svog brata.

-Što?

-Ubiti brata Lucana, Viteza Sipe,

koji je ovdje nazočan.

-Drugi njegov brat,

Bédéver, koji je preuzeo stričevu farmu,

i polubrat Géran koji ga zamjenjuje,

s njima je sve u redu. Ali Lucan nikako.

Njega želi ubiti.

-Jeste li vi ludi? Zašto to?

-Jer me živcira.

-Zbog mača. -Ne.

-Nije zbog mača?

-Ne! -Lucanu smo iskovali

lijep mač sa sipom.

U vezi s njegovim totemom. -A gospodin Trévor

ima samo mali nožić. Pa onda

ga želi ubiti. -Nije zbog toga.

-Dok ja mogu priuštiti samo ovu usranu toljagu.

Ako je

negdje zaboravim, nađem je u kaminu, uzetu

za cjepanicu.

Pa dosta više, dovraga.

Oprostite.

-Gospodaru Trévore,

sve je to groteskno.

-Ispadamo budale pred kraljem.

To valjda vidite.

-Onomad nam je kuhao.

Tri sam dana povraćao.

Samo ja. -I ja isto.

Ja sam dovršio vaš tanjur. -Gospodaru Trévore,

zar doista nema načina da popustite?

-Sve to

vas sprječava da zajedno krenete u pustolovinu.

-Meni odgovara da zajedno krenemo u pustolovinu.

-S gospodinom Lucanom? -Naravno.

-Nećete ga ubiti.

-Hoću.

-Morat ćete

napraviti podjelu. To vam ne gine.

-Nemam ja vremena za to... Podijelite što hoćete,

i vratite se kad budete imali konkretne potrage

za predložiti.

-Dakle,

polovica vas,

trévorijanci,

krenut će u potragu za gospodinom Yvainom.

-Druga polovica, lucanijanci...

E pa, iskreno... -Ostaju bez potrage.

-Jedina tri kretena za Stolom koji ne znaju kamo bi.

-Zbog noža. -Ne!

-Ma da!

-Ne morate se osjećati vezani nemogućim.

Mladi ste,

jedna dobro vođena potraga,

opasnost, putovanje,

protivnik, paf protivnik. I gotovo.

-Rekli smo više puta:

pustolovina, da; beskorisni rizici, ne.

Hajde, hajde.

-Hola, sire.

Kakav slikovit poziv.

-Mora se priznati da ima stila.

-Čovjek bi mogao pomisliti da vam nije ugodno

vidjeti nas na dnevnom svjetlu. -To je to, je li?

-Zlopamćenje vas slabo muči. -To...

I to vam ide u prilog, sire.

-Nisam iz one družine kučki

koja vas je lovila po Arabiji.

-Možda jer to nije vaše područje.

-I to je igralo ulogu.

-Da budemo jasni: unajmljujem vas

jer ste najbolji, ne zato što ste mi prijatelji.

-Da bismo bili najbolji,

možda trebamo raditi u prijateljskom ozračju.

-Ovako stoji...

šaljem vas u Orkaniju

provjeriti jesu li se Loth i njegovi suradnici

potajice vratili kući,

da kuju plan kako da me ubiju.

-Hm...

Imate razloga misliti...

-Imam razloga misliti, ne zamarajte se time.

Hoću diskreciju.

-O!

Bojite se da imate krticu za svojim Okruglim stolom?

-Tko je upozorio Orkanijce?

-Priča se da su dva

Lothova sina u vašoj ekipi.

Mrzim tračeve.

-Dobro, je li da ili je kvragu?

-Sire, cijenimo povjerenje koje nam ukazujete

i vašu nesposobnost zamjeranja,

ali lovac na ucjene nije špijun.

-Rekao sam sebi

da dovoljno volite lovu da malo proširite opis posla. Ne?

-Hm. -Da, može.

-Trećina sad,

dvije trećine po povratku.

Dakle,

iako bi mi vaš nestanak

slabo teško pao, pazite na svoje glave.

-A vi, sire? Pazite li vi na svoju glavu?

-Istina. Bojite se da vam kuju ubojstvo,

a vi ste ovdje, u šumi,

noću... -Bez tjelohranitelja.

-Vi idete u Orkaniju, među ta govna.

-Mi među govnima prođemo... nezapaženo.

-Utopimo se u masu.

-Neotkrivi.

-To je bio poziv koji ste mi trebali pročitati.

Percevalova pisma,

za njih me baš briga.

-Treba dvije minute.

-Neću izgubiti dvije minute slušajući budalu

koja se pravi važna

i ide u potragu bez mene. Baš me briga za njegova pisma.

I nije

u mom upaljenom snu.

-Ni u mom.

-Ah!

-To ne znači da se ne pročita.

-Komad užeglog mesa pričvršćen je na pismo.

-Bacite to dovraga.

-Hajde, čitamo. Možda ima što za vas.

-Imam ja što za njega. Pogodite...

-Možda se ispričava.

-Pfff... -"Dragi svi,

osim onog drugog debelog fazana...

Ovo pismo diktiram

jednoj dragoj gospođi

koja prodaje pačju mast

na tržnicama,

i jaja, i zna pisati.

I patku,

kakvu samo patku.

Dobro jedem i uskoro ću se

vratiti s Gralom.

Recite Karadocu

da ako želi raditi ekipu od glupana, to mogu i sam.

Dobro jedem. Ne šaljem

često pisma, jer ljudi koji znaju pisati

kažu da nemaju vremena

i puštaju pse za mnom.

Oprostite za mast na pismu.

Privezao sam vam

komad dobre patke."

Ah!

"Perceval, usamljeni i lokalni vitez."

-Nemate ništa uvjerljivije?

-Uvjerljivije?

Pa, to je moj mač... -Mač vam je glup.

Stil vam nije opsesija, ali ipak.

-Moj neprijatelj ima mač. -Upravo zato.

Suprotstavite mu nešto iznenađujuće.

A ako bi usput moglo

malo i preplašiti mase...

-Čime se suprotstaviti maču koji su začarali bogovi?

Grabljama.

Ovim ću baš

prestraviti.

Lancelot, Grabljač tame.

-Moraš to osjetiti.

-Ne osjećam.

-Uložite

malo truda. -Oružje za bacanje?

Gledajte. A da bacam čarobne lonce meda?

-Kakva šteta

što to ne shvaćate malo ozbiljnije.

Da.

-Oče!

Oče!

Oče!

Zaboga, hoćete li me konačno poslušati?

-Ban od Bénoïca.

Vi ga poznajete? Mislim, poznavali ste ga?

-Naravno, tko nije poznavao

kralja Bana?

-Ni vlastiti me otac ne sluša. -Pazite,

nije to tako jednostavno.

Vaš otac je za života

bio vrlo tvrdoglav i osobito glup.

Najgora kombinacija.

-Jako glup?

-Strašno.

Legendarno.

Jednog dana primi

feničkog generala,

ovdje, i ovaj mu kaže:

"Bane, od danas tvoja tvrđava je moja tvrđava.

Ovdje sam kod kuće."

Vaš je otac odgovorio:

"A? Nisam znao."

I otišao pakirati stvari.

Njegovi vojskovođe

morali su ga uhvatiti u šumi, inače bi

napustio kolibu.

Dakle,

veliki idiot?

Ha?

Hajde, ne gubite vrijeme na to.

-Ipak, kad bih ga mogao...

pridobiti za saveznika. -Preteško.

To bi zahtijevalo razinu kontrole koju nemate.

Radije

zabodite to u zemlju,

i nacrtajte mi velik krug oko toga.

-Krug... Dakle,

upozoravam vas,

nacrtao sam milijun krugova

i nijedan nije uspio. -Krug će biti u redu,

ali ne štapom, naravno,

nego prstom.

Meso i zemlja.

-Meso i zemlja.

-Iskreno,

nimalo vam ne nedostaje pustolovina?

-Nimalo.

Derem se zbog pošte, ali baš me briga za Okrugli stol.

-Toliko ste se napustolovali.

-Sve to da bih bio

tretiran kao budala. Deset godina pod zemljom, ni jedno hvala.

-A iskreno,

imamo svoje malo posuđe.

-Svoje male kobasice.

-Malo meteža u podne.

-Malo pripaziti na zrenje sireva.

-I zbog jednog jedinog sna pod vodom trebalo bi sve ostaviti?

-Jednog jedinog? Ne.

Svake noći.

Recimo.

Siđem pod vodu,

i što onda?

-Nemam pojma.

-Dođem pod vodu, koga da pitam?

-Nemam pojma.

Ali gotovo sam sigurna da je riječ

o Sredozemlju.

-Tko je Sredozemlje? Neka beskućnička frendica?

-Za koga se ona drži?

Kleopatru, Agrippinu Stariju?

-Čovjek moje težine,

ako se miče pod vodom, to znači da ima plijena.

I to ne malo. -I vi to sanjate.

Prestanite se praviti glupi.

Znate da je to važno. -Ne.

To je samo san. -Jednom

sanjao sam da sam gerbil zaglavljen u cipeli,

koji je povraćao

salatu. Dakle, snovi

nisu uvijek važni.

-Ovaj jest.

Moglo bi imati veze s...

-S čim? Ništa se ne čuje.

-Nemojte je naljutiti.

-Ne pravite od mene

budalu.

-Zafrkavate nas.

-Predosjećaji nisu baš precizni.

Usmjere vas,

a onda se snalazite. Ne znam više od toga,

samo da je riječ

o Sredozemlju

i da su u pitanju fontane.

-Fontane?

-Što sad opet?

-Da, fontane.

Čini mi se tri fontane.

Pa da,

mutno je.

Kažem vam iskreno, po mom mišljenju

moglo bi imati veze s...

-Počinje opet!

-S čim?

-Gospodo Trévor i Rostan, moji prijatelji

iz potrage za Vitezom s lavom...

-Uz nadu da nije mrtav. -Na račvanju smo.

-Kamo ćemo? -Kamo god hoćemo.

Nemamo baš nikakav trag.

-Nula tragova?

-Nula, nula.

Ni traga ni glasa, prijatelju.

-Ali kad ste zadnji put vidjeli Yvaina, nije ništa rekao?

-Jest.

Bilo je to prije više od deset godina, a imam osjećaj kao jučer.

Rekao mi je:

"Život, gospodaru Gawainu, jest kao blitva.

List se često reže

kao špinat;

a peteljka jede se kuhana,

pržena ili zapečena."

-Gospodaru Trévore?

Zašto ovim putem?

-Dosta mi je rasprava,

treba napredovati.

-Poletni druže.

Pođimo za njim, gospodaru Rostane.

Kladimo se na intuiciju našeg mladog prijatelja.

-Dobro, ali ipak...

Nemojte duriti.

-Ne durimo se, besposleni smo.

-Ja durim. -O, pfff...

-Nemam misiju, pa durim.

-Možda je baš to naša misija. -Što? Ništa ne raditi?

-Nadzirati Okrugli stol.

-Čuvati kolibu dok drugi postaju junaci?

-Razmišljam.

Kao da nas bogovi ne vode.

-Što bogovi žele, to znamo.

Tražili su to od Arthura, a Arthur to nije učinio.

-Ubiti Lancelota?

-Jeste li vi ludi? -Tražimo

potragu, evo jedne.

-Nije naša.

-Naša... To je nalog bogova, potraga svih nas.

-Jesmo li dorasli suprotstaviti se Lancelotu?

-Trojica smo protiv jednog.

-Sigurno, ako ga smaknemo...

-Ah!

-A oni drugi, sa svojim vitezom-moj-đoko,

izgledat će kao hrpa glupana.

-Oni traže

tipa za kojeg je svejedno svima.

-Ili ostanemo ovdje pa ćemo biti ljenčine Okruglog stola,

ili ohladimo Lancelota

pa postanemo junaci.

-Ne, prestanite...

-Ma dobro, dosta.

-O!

Mičete li se vi?

-Dvije sekunde. -Nema nagle pustolovine.

-Upozoravam vas, ako ne stignemo na brod na vrijeme,

danas ne krećemo,

noću ne plovim. -Čekajte!

Pričekajte me!

Pričekajte me!

Pričekajte me!

Idem s vama.

-Kako to? -Ako ste trojica,

cijena se mijenja. -A vaša trgovina,

niste je trebali ostavljati...

-Vjerovali ili ne...

Jutros ustanem i pitam: "Gdje su mi ona dva mamlaza?"

"Otišli su u pustolovinu."

I tada, bez puno razmišljanja, dvije gaće u zavežljaj,

i krenuo sam kao dva prdeža u utrci.

Da, da,

dao sam upute.

Povjerio sam pravoj osobi ključeve svoje dragocjene ustanove,

neosvojive utvrde uskrsle iz pepela,

vječnog utočišta

izmoždenog putnika.

Nećete valjda pokupiti

svu slavu dok ja crnčim

hraneći

sve lokalne dangube. -Čekajte!

Pričekajte me!

-Što ona radi ovdje?

-Cijela regija

dolazi? -Svi kreteni?

-Lijepo je to, otići potajno. -I ne baš.

-Ustanem, nikoga.

-Treba ranije ustati.

-Čekate li još nekoga?

-Ne odlazite bez mene.

-A zašto ne bismo?

-Ja sam vam dao trag o Sredozemlju.

-Ali sad

kad ga imamo, zašto bismo trpjeli

vašu facu? -Idem!

-Čekajte,

Sredozemlje? Ako želimo stići prije noći,

ne smijemo se razvlačiti.

-Molim? -Kako to? Slažemo se

da Sredozemlje nije more oko otoka Bretanije.

-Ne znamo gdje je.

Zato idemo

prema moru koje znamo.

-Znam ime, ali ne bih ga znao prepoznati.

-Ne počinjite cjepidlačiti.

Koliko to traje? Dva dana mora?

-Ha? Mjesec i pol, rekao sam vam.

-Ali mislili smo

da to govorite kako biste opravdali cijenu.

-Mislili ste da je to

za dva dana?

Trebao sam dignuti cijenu.

-Hajde, moji praščići.

Na brod.

-Mjesec i pol?

-Ako vam je to previše, vratite se svom posuđu.

-Idem s vama!

-Mjesec i pol s vama na vodi...

Rasporedite svađe

ili vas bacam u more.

Hajde.

-Dakle?

-Pa ništa.

-Ova sprava ne radi.

-O neupotrebljivim spravama

ja jednu znam! -Ne svađajte se.

Posljednji put: iznad nas

je tvrđava koja je oslabljena.

Ako previše vičemo, sve će nam se sručiti na glavu.

Sve se urušilo, nemoguće je proći.

Uvjerite me da vaša sprava ne pokazuje da je tamo.

-Ne. -Pa još bi i to.

-Crni vosak.

-Crni?

-Što to znači?

-Da je netko koristio ovo stubište

osvjetljavajući se pogrebnom svijećom.

-Pogrebnom? -Pogrebnom.

-Prestanite.

Nije nužno to. -Kako god vi želite.

Još voska.

Moramo dalje...

tuda.

-Tuda? Ni anoreksična lisica ne bi prošla!

Jeste li vi ludi!

-O! Kako to govorite Conleu Slavnome!

Poštujte slavne.

-Začepite.

Nema zraka. Ugasite plamenove na kacigama.

Svjetiljke su dovoljne.

-Kladim se: prešli smo

četvrtinu puta. Bum!

-Sestro moja,

kakva poletnost. Četvrtinu...

-Ne bih se usudio reći. Hodamo dobrim tempom,

ali... -Dakle,

ovaj veliki vrh

mora biti ovaj.

Polje dina,

ondje smo.

Bez sumnje,

nalazimo se ovdje.

-Plava točka

nije početna točka?

-Jest, mi smo odmah pokraj.

-A završna točka?

-Hoćete vizualizirati cilj?

-Nije li korisno za mjerenje napretka?

-Ništa lakše.

-Što se tiče puta koji smo prošli...

-Nismo još tamo.

-Ne.

Treba provjeriti, ali nismo prešli ni stoti dio putovanja.

Da i ne govorim o povratku.

-Kad bolje razmislim,

nadam se da nisam premalo obuven.

-Pfff...

Napušteno je ovo mjesto.

-Hola, buržoazijo!

Mi smo skupina nesretnih

putnika!

Tri jadna izgubljena tipa, zatekla nas je noć!

-Ti si sam to.

-Tražimo gostoprimstvo!

Pa.

Idemo lukavo, nećeš ih pobiti na ulazu.

-Nije zbog njih, nego zbog vas.

Na najmanji krivi potez,

svakome po jedan samostrel u guzicu.

-Kakav krivi potez?

-Još ne znam, iznenadite me.

-Ostanite u vrtu.

Bogataši me izbace iz takta,

a tek s dvojicom mamlaza...

-Ja uvijek radim sam. Zašto?

Znam se.

Nemam strpljenja

vući sa sobom idiote.

Dobra večer, dobra večer.

Sve ćemo vam uprljati.

Zatekla nas je noć.

Krenuli smo malo kasno, i paf.

Velika pogreška.

-Pogreška je misliti da ste ovdje sigurni.

-Jeste li vi iz kuće?

Iz obitelji

kralja Lotha, možda?

-Oženio sam njegovu treću sestru prije 21 godine, iz financijskog interesa.

Već 21 godinu

to ispaštam.

Znate one velike knjige,

jako teške, s iluminacijama?

Otvorite jednu, stavite spolovilo unutra

i zalupite

naglo,

i tako pet puta dnevno.

E pa,

to je meni brak.

-Što vam je?

-Stvarno smo kod bogataša. Nije mi dobro.

-Jedite što vam je posluženo i budite mirni.

-Hoćemo li iskazati poštovanje kralju Lothu?

-Protjeran je.

Zabranjen otkad je Kaamelott uništen.

Ako volite otmjeno društvo, sad ćete ga dobiti.

Očekujte elitu.

-Elitu? -Lothova žena.

Bivša žena. Raskinuo je prije izgnanstva.

Anna od Tintagela.

Polusestra kralja Arthura.

U pratnji

svoje tri glupače od šogorica, među njima i moje žene.

-Dovraga, Arthurova polusestra...

-Ali vi ste Arthura osobno upoznali.

-To je bilo na otvorenom.

-Buržuja ne podnosite, ali samo u zatvorenom.

-Pada noć.

Stižu.

Danju spavaju,

a noću gnjave svijet. Kao komarci.

Ne prilazite.

-Tri izgubljena putnika, zatečena noću.

-Silno vam hvala na gostoprimstvu, gospo Anna.

-Kako znate tko sam, ako ste izgubljeni?

-Pa, ovaj... Ja...

Taj gospodin,

objasnio nam je

kome nas je providnost dovela.

-Molim vas,

nastavite s jelom.

-Loše mi je, srušit ću se čelom u svoje meso.

-Recite nešto, neku ljubaznost.

Privući ćete pažnju. -Ljubaznost?

-Vaš prijatelj ne voli srnetinu?

-Srnetinu? Šalite se? Obožavam to.

Jeo bih je i iz dupeta proljevaša.

-Uau.

-Grah je nevjerojatno mekan...

Dodajete žlicu vapna u vodu, zar ne?

-Izgubljeni putnici...

Hm!

-Hej.

Vi se to cerekate?

-Kako?

-Već sat vremena se kokodače. Imate li vi

peradarski štand? -Jeste li vi ludi?

Pa vidite da dolazim.

-Baš nas briga, galama dolazi od vas.

-Što se događa?

Imate li sastanak purica u svojoj sobi?

To nas skoro podsjeća na stari Kaamelott.

Vas koji više niste imali volje ni za što.

-Potvrđujem, pogotovo za to.

-Pa što? -Pa ništa, dovraga.

Eto. Ne da mi se o tome razgovarati,

-IZNENAĐENJE!

-Ma nemoj. -E da.

Našla sam vam ih.

-Lijepo od vas, ali nisam ih tražio.

Premda, pazite,

drago mi je.

-I nama. -Sretne smo.

Bi li bilo moguće

malo stišati ponovno okupljanje?

-Slušajte, dobro je... -Ne, nije dobro.

Začepite ili puštamo pse.

-Radim za budućnost kraljevstva.

Malo sam

popila za hrabrost.

-Dođite

s nama. -Ne stojte nasred puta.

-Ajde! Kakav tupson.

-Čekajte.

Što vam je zapravo na pameti?

-Nasljednik.

-Nasljednik? -Što?

-Ne uspijevam vas

uzbuditi, pa sam zato pozvala

vaše bivše ljubavnice

za koje se zna da uspijevaju.

-Iako smo se, realno,

od tada zapustile. -Ali manje od njega.

-U svakom slučaju,

spremne su nositi

nasljednika umjesto mene,

i predati nam ga po rođenju.

-"Nositi nasljednika"?

-Kakvu ste to zbrku smislili?

-Doprinosimo potrazi za Gralom. -Pomažemo.

-Iako ne razumijemo kako se vi ne snalazite.

-Zašto se oni ne snalaze, to je prastara zagonetka!

-Što ste sad opet

izmislili?

-Ne izmišljam ništa.

Cijela rimska povijest prepuna je

takvih smicalica.

Svaki drugi Cezar nije sin

onoga za koga se misli. Bitan je

nasljednik. -Te su smicalice na vlast dovele

loze idiota.

Poslije Lancelota, ne treba nam Kaligula.

-Onda častite

svoju kraljicu, umjesto da primate blizanke.

-Ništa nisam tražio. -Ja tražim!

-Posljednji put,

problem niste vi.

Problem sam ja. Niste

manje poticajne od njih.

-Ali imamo onu malu čarobnu bočicu

od vaše mame

i vaše tetke. -Ta bočica je pomalo uvredljiva.

-Ne treba nam.

Ali mi smo mlađe od vas.

-Za sve bogove. Dokle smo dogurali?

-I samo nebo prepuno je čarolija.

-Sve nekakav zeleni nebeski dim.

Urok, urok, urok.

-Nikad nismo smjeli napustiti kraljevstvo.

Nismo dorasli tome.

-Ne počinjite.

Sjetite se Arthurovih riječi:

ako smo dorasli opasnosti, nema pustolovine.

-Ako umremo, nema pustolovine.

-Podignimo logor. Stopala su mi smrznuta.

-Ovdje? Hladnoća vam je

zaledila mozak.

-Iscrpljeni smo. -Gladni.

-Ledeni nugati.

-Bez odmora nećemo daleko.

-Ni ako nas stigne vještica ove čarolije.

-Zašutite. Ne govorite o vještici.

-Navući ćete nam nesreću. -Prijatelji!

Razdor nam prijeti.

Udvostručimo

budnost. -Smanjite

svoje bakaste replike.

-Baka će vas ošamariti.

-Ili mi dati staklenku pekmeza?

-Nismo

prikladno opremljeni. -Tako sam gladan.

Sve bih vas mijenjao za borovnice.

-Iagu!

-Istina, Garethe.

-Ako ne od gladi ili hladnoće,

umrijet ćemo od vukova. -Ili gore,

od sotonskog stvorenja

kojih ova zemlja vrvi.

-Što kažu karte? Je li daleko

zemlja opalnog zmaja?

-Teško je reći. -Do vraga,

nemojte reći da smo se izgubili.

-Ne, teško je reći

jer su mi usta smrznuta.

-Pa baš nas briga! -Dakle?

-Za zmaja

se zna da živi u ovom području. Prilično velikom području.

-Zaboga, što je to?!

-Najava našeg kraja.

-Urok! -Vidi...

Skupina mladih putnika.

Potpuno izgubljenih.

-Tko ste vi?

-Zamkarka.

Kao i vas četvero.

-Glupost.

-Mi, zamkari?

-Podijelite svoju vatru...

ja dijelim svoj kruh.

Dakle, mladeži? Zašto

dolaziti tako daleko od kuće?

-Vi ne znate gdje je to. -Tražimo

opalnog zmaja.

-Vi to odmah izblebećete!

-Prekrasno stvorenje.

-Ako ga je još ostalo.

-Naravno da jest.

Jučer su mi javili da je jedan lebdio

iznad svog legla.

-ŠTO?

-Zamkarko, bilo bi krajnje neprimjereno

da izmišljate.

-Gdje je njegovo leglo?

-Recite da je blizu.

-Mjesto je poznato.

Za nekoliko novčića

odvest ću vas tamo u zoru.

-Hoće li nam se sreća napokon nasmiješiti?

Quarto, dovraga!

-Što? -Vrata su mi zaključana.

-A što me briga?

-Kod luđaka smo. Ovo nam je posljednja noć.

-Nemoj je trošiti na to da me gnjaviš.

-Alzagare!

Alzagare! -Što?

-Zaključali su me u sobu. -I mene.

Vrata su mi zaključana.

-Što? U pičku trulu,

nećemo čekati da nas zakolju u snu.

-A što kaže Quarto? -Kaže jebite se.

-Eto.

-Za koga radite,

sinovi smrdljivih kuja? -Mi smo

izgubljeni putnici, zatečeni noću.

To je valjda bilo jasno, ne?

-Možda i radimo,

ali ne želimo reći za koga.

Jer ta osoba ne bi htjela

da se to sazna...

za jednim određenim stolom.

Stolom oblika

koji nije četvrtast.

-Čudesno je

da ste uspjeli napraviti prilično pristojnu karijeru

a da ste tako glupi.

-Šalje li vas Arthur?

Pendragonov kopilan?

-Dakle, ljudi,

neke stvari izgledaju očite,

ali ništa ne košta izreći ih:

slažemo se da bježim s vama?

-Zar nas nije bilo troje kad smo stigli?

-Pa i jesmo troje.

Ah, kad smo stigli...

Mislio sam da onaj drugi ide za nama,

ali ostao je.

-Nenosiva skalamerija.

-Rekao sam da je ne uzmete.

-O! Što? Ma...

Što to radite, krastavče?

-Kakav je ovo nered?

-Ne znam čitati. -Kakve to veze ima?

Bilo je srebrnine. -Nisam ništa vidio,

uzeo sam što sam našao. Načelno.

-Papir?

-Mičite se.

Prestanite drobiti.

-Nosit ćete to sami! Ne računajte na nas!

-Arthur Pendragon...

šalje mi špijune.

Meni.

Osveta.

Osveta!

-Hej!

Ne želim zvučati naporno,

ali morate odlučiti: kamo idete?

-Rekli smo vam 40 puta. -U Sredozemlje.

-U njemu ste.

Nakon oceana, Herkulovih stupova,

i onda,

Sredozemlje. -U redu, ali...

nećemo valjda skakati u more.

-Iskrcat ćete nas, truli mornaru?

-Samo to i želim.

Ali gdje?

Massilia? Syracuse?

Thessalonika? Aleksandrija? -Svejedno.

-"Svejedno"?

-Možda ipak ne. -Što vi mislite?

-Ništa. Ako platite, odvest ću vas i u Kinu.

-Samo je novac bitan?!

-A što drugo?

-A koje je vaše mišljenje? Pa makar ništa ne vrijedilo...

-Osim tri fontane, ne znam što bih vam rekao.

Možda bi trebalo odspavati,

u nadi u novi san. -Vi samo spavate.

-Ne tražim fontane dok vi hrčete.

-Pa što onda? Nećemo valjda natrag?

-Naravno da ne. -Slušajte,

pristajem u Portus Albus, više nemamo što jesti.

Ako vam sine, dobro,

a ako ne, nastavit ćete pješice. Nakon što mi platite.

-Samo je novac bitan, je li tako?!

Već sam pitao...

-O Bože, trbuh!

Kakva nelagoda!

-I mene probada, steže.

-Strašno.

-Samo me pristojnost zadržava da...

Prokletstvo.

-Nismo jeli ništa od...

-Kruh! -Vještica!

Nemam više kesu!

-Ni ja.

-Ta dizenterična koza uzela nam je sav novac!

-Što će biti s nama?

Bez mogućnosti da kupimo i rotkvicu! -Umrijet ćemo!

-Ma ne, ne može biti daleko!

-Stoj!

Stani, spletkarice koja nas je htjela počastiti usrane šljive rakije!

-Tvoj otrov nije uspio!

-Posljedica je samo crijevna blokada!

-A ti ćeš,

naprotiv, nastradati!

-A da? Pa samo izvolite,

prokleti krivolovci! Ubijte me!

Sijati smrt jedini vam je cilj!

-Što to govoriš,

zla ženo?

-Nazivaš nas zamkarima,

krivolovcima...

-Podcjenjuješ nas, vitezove

Okruglog stola!

-Dolazimo iz kraljevstva Logres na Arthurovu zadatku!

-Da obranimo posljednjeg opalnog zmaja.

-Prekasno!

Posljednji

opalni zmaj masakriran je.

-Masakriran? Zar je to moguće?

-Koji se demon kriv

za tu sramotu? -Alfarn.

-Tko?!

-Alfarn!

-Alfarn?!

-Lovac na zmajeve!

Ne voli izraz "krivolovac",

smatra ga pogrdnim.

-Sredit ćemo ga u jednom zalogaju.

-Vi?

Vi ćete naći Alfarnа?

-Naravno.

Naša se misija preobražava u kaznenu akciju!

-Iagu?

Sumnjam da je osveta među dužnostima viteza.

-Što?! -Kažem:

sumnjam da je osveta

među dužnostima viteza!

-Dodat ćemo je!

-Pustite to, vilenjaci!

Niste vi građeni

za sukob s Alfarnom!

-Jesmo, s vama!

-Oprostite

i pridružite nam se!

-Pomozite nam pronaći Alfarna!

Mi ćemo ostalo! -Vratite se kući!

-Kako ćemo vas naći?!

-Ne znamo vam ni ime!

-Bilo bi nam pametnije ići po površini...

-Što?

Kakvoj površini? Spominjali ste

laboratorij

u podrumu. -Pa, spominjati, spominjati...

-Crna magija često se prakticira

zaklonjena od dana. Odatle podrum.

-Možda je laboratorij na vrhu tornja.

-Ili laboratorija nikad nije ni bilo.

-Već smo tu, tražimo.

-Zafrkavate me?!

Znate li

koliko je to opasno?

Svakog trena

ovo se sranje može ras...

-Ne znam na što smo naletjeli, moji mili, ali obećava...

-Zaboga. A taj miris...

Što može tako smrdjeti?

-Nastavljamo ili je to previše za vas?

-Zdrav razum nam nalaže da se vratimo.

Ali... dobro.

-Da, dobro...

-Dakle to je

laboratorij crne magije? -"Crne magije"?

Prijatelju moj...

Mislim da je to puno gore od toga.

-A ta stvar koja visi, što je?

-Loša vijest, dragi moj.

-Mislite isto što i ja?

-To nije laboratorij crne magije.

To je laboratorij nekromancije.

-Nekro... čega? -Mancije.

Umijeće oživljavanja mrtvih. A ovo je matrica.

-Da, za koju su trebale godine rada.

-Morala je nastupiti hitnost bijega iz tvrđave

da bi čarobnjak

ostavio djelo tako uznapredovalo.

-Ta stvar, uznapredovalo djelo?

-Gotovo završeno. Otprilike. -Djelo

koje proklinje ruševine.

-Shvaćate li vrijednost toga?

-Govorimo o užeglom mesu što visi sa stropa?

-Moramo prijeći s one strane ove rešetke.

-S druge strane?

To je posao za čarobnjaka.

Zagrijte se, atlete, bit će dinamično!

Ha ha ha! Paf!

Što kažete na to?

Teleportacija!

-Smirite se.

-Tko nas vadi iz kaše? Moja sfera teleportacije!

-Niste je napravili,

nego kupili. -Kleveta!

Osmišljeno od nule! -Ajde, ljenčarit ćemo kasnije.

Uništenje

ukletog žarišta.

-Ali kako se...?

Kako točno

uništiti...

ovakvo mjesto?

Više nema kletve? Brišemo?

-Da, ali brzo.

Proliveni proizvodi su otrovni.

-Samo naprijed, Merline.

-Kamo?

-Bacite još jednu sferu.

-Nemam više sfera.

-Što?!

Nemate povratak?

-Nemam novca da kupim dvije sfere!

-Zar smo ovdje zarobljeni?

-Da.

Umrijet ćemo.

-Nisu ovdje. Kunem se.

Tu vam je sestra. -Polusestra.

-I one tri druge ludače. -Nema Lotha,

Dagoneta ni Pravnika.

-To ne znači da se nisu vratili, samo ne u Orkaniju.

-Ovo je poklon.

-Što je to?

-Uzeo je to pri odlasku...

-Neki zemljišni papiri, vlasnički listovi...

Ne vidim čemu to služi.

-Papiri su tajanstveni.

-Nepismenima.

-U kakvom je stanju

moja polusestra?

-Što se stanja tiče,

rekao bih da je doživjela i bolje.

-Diplomatski,

ne mislim da smo

baš opustili vaše odnose s Orkanijom.

-U okviru naše promatračke misije,

morali smo

malo joj razbiti glavu.

-Ali i prije vam je bila malo ljuta.

-Ništa nismo popravili. Ne.

-A za mene?

Nešto malo za učinjenu uslugu?

-Što vi mislite?

-Po mom mišljenju, ne...

-Venece!

Venece!

-Imamo trag! -Imamo trag!

-Zašto

te klaunske krinke? -Obilazili smo štandove.

Smijemo, zar ne?

-Da izgledamo mediteranski.

-Odjeveni kao strašila?

-Baš nas briga.

Imamo trag.

-Trag čega?

-Znamo kamo treba ići.

-Imate li zalihe?

-Baš nas briga za vaše nabavke!

-To sam si platio...

-Ostali smo bez obroka.

-Bavili smo se time, i naletjeli na jednog starca.

-Jeo je

salatu od hobotnice,

i čuo nas je.

-Mi smo se prepirali.

-Tvrdio je da bi pronaći tri fontane trajalo 200 godina...

-Istina je! -Ja vičem

i bacim mu kobasicu, netom kupljenu, u facu.

-Ja izmaknem, a kobasica odskoči njemu od nosa na nju.

-I kobasica odleti ravno u salatu od hobotnice

onog starog alata.

-On ustane, mi se spremimo zbrisati.

-I on nam objasni nemogućim naglaskom

da poznaje mjesto

gdje postoje tri fontane.

I traži da mu platimo salatu.

-Da, jer zbog kobasice

pola njegove zdjele

završilo je na podu.

-"Ima li tvoje mjesto ime?",

pitamo ga.

-Nije prestajao: "Tri fontane",

"Tri fontane"...

-Htjeli smo ga prebiti salatom kad smo shvatili...

-TO JE IME MJESTA!

-Koje ime?

-TRI FONTANE.

-Bilo bi to na otoku Siciliji.

-U Sredozemlju.

Nemojte nam sad drobiti.

-Nikad nisam čuo

za Tri Fontane.

Idem na brod baciti pogled na karte.

A vi se vraćate

na štandove kupiti hranu,

a ne tamburin ili naušnice.

Hej!

Sicilija je daleko.

To će podići račun.

-Ali vi služite potrazi za Gralom, zaboga!

Zaboravite na novac!

-E, to mi je velika strast. Pa bio Gral ili ne bio,

cijena je ista.

-Reći ću vam. Vi ste...

-Što se događa?

Zaboga, što ste učinili?

-Kako to mislite? Učinio sam što ste rekli.

-Ssabernock.

Prizvali ste Ssabernocka?

-Koga? Nisam ja nikoga prizvao.

-On se neće pojaviti

zbog sitniša i zakopane lopate. -Kose!

-Zaklon!

Odmah!

Luđače jedan!

Molite da ne dođe ovamo tražiti vas.

Odmah. -Što?

Zašto bi to učinio? -Da vas smakne.

Ssabernock...

Oh...

Mislite da Ssabernock nema pametnijeg posla

nego doći začaravati vaš vrtni alat?

Nađe li vas, zatrat će vas iz svih dimenzija.

-Nisam ja posebno prizivao tog Ssabernocka.

Nisam ja kriv ako baš on dolazi.

-Ali tu je.

Sad će biti veselo s vašim guzicama.

-Što učiniti? -Idi mu, ispričaj se.

Ostanite ovdje, idiote. Sakrijte se.

I molite da ode a da vas ne odnese sa sobom.

-Zaboga, ali zašto?

-Zašto veliki demon odgovara na vaš poziv?

Ne znam.

Ali neka vam bude jasno da je to izuzetan posjet.

-Može li mi duh oca pomoći?

-Vaš otac protiv Ssabernocka?

Pripremite se na brzi okršaj.

Tako bi vaš otac mogao

očistiti prostor međurazine.

-Nismo mi za ovo.

-Došli smo prebiti jednog dronjka,

a naletimo na demona od 12 stopa. Nemamo sreće.

-Od početka nemamo sreće, kad bolje razmisliš.

-Ali sad je već previše.

-Nije uspjelo.

Došao me kazniti zbog moje oholosti,

nije me našao,

i otišao je.

Još jedan neuspjeh...

-Ssabernock je napustio svoju razinu zbog vas.

Čak i da vas ubije,

takav događaj ne može biti neuspjeh.

-Zovite to kako hoćete.

-Tko je za...

da odmah napadnemo Lancelota?

Vrlo dobro.

Tko je protiv?

-Da, da...

na karti postoje Tri Fontane.

Mjesto je valjda mrtvo, nitko ga ne spominje.

-Ne tražimo razonodu.

-Ona druga luđakinja tvrdi da je tamo Gral.

-Ne kaže baš to.

Ako sažmemo,

vi kažete da...

Pa?

O, o!

Što vam je?

-Blijed kao guzica.

-Jesu li školjke?

-Što ćemo? Idemo ipak?

-Kako smo glasali...

I gospodar Lucan

ima čarobno oružje.

-Ne baš. Samo je sipa iskovana na njemu.

-Došli smo ovamo,

ostajemo.

Jeste li spremni?

Tri, dva...

-Jao!

-Ha?

-Jeste li potpuno skrenuli?!

To vam je potraga?

Baciti se vuku u ralje? -Je li vam Arthur dopustio

napasti Lancelota?

-To je noviji plan. -Nije pravi plan.

-Nismo imali potragu,

pa smo rekli: "Idemo ubiti Lancelota."

-Rekli smo to onako.

-Baš smo žalili kad...

ste nas vi povukli za uši. -Da nije bilo naše ideje

da vas pratimo izdaleka,

u ovom biste trenutku

bili mrtvi od Lancelota i njegova prokletog oružja.

-Odlazite odavde

i nađite potragu

po svojoj mjeri! Gomilo nesmotrenjaka!

-Hajde, marš.

-Košara za piknik zove "vrati se"!

-Ah!

-Pa što? Jeste li ludi?

-Čujete li me?

-Pa? -Hej!

-Ako vam hrana ne valja, idite u krčmu.

-Pročitajte svoju poštu!

-Oprostite, valjda sam zadrijemao.

-Da, obroci nisu bogzna što,

ali mogli biste

biti barem toliko pristojni da ostanete budni.

-Pošta! Morate je pročitati! Joj...

Vaša... vaša pošta...

-Što?

-Ono malo pismo... -Što, što?

-Nisam razumio što ste rekli.

-Što sam rekao kad?

-Sad, malo prije. -Malo prije?

Nisam ništa rekao. Sad ću vam reći...

-Zabijte glavu u led.

-Morate

pročitati svoju poštu!

-Je li...

Imam li poštu?

-Ne znam.

-Sigurno imate zaostatke,

ne čitate je.

-A mogu li je dobiti?

-Sad?

-Zaostalu poštu, osim da se krene...

-Ne znam zašto

se uporno družimo s takvom skalamerijom.

Jedemo, mirno,

a on skoči tri stope uvis, ja ispljunem grašak,

i njemu treba pošta. -Udomiti ljenčinu

jedno je, ali udomiti luđaka,

to već mijenja posao.

Uložite

malo truda!

-Ovo je umrljano

mašću i smrdi. Mislim

da je od viteza Percevala.

-A ovo?

-Stiglo jutros.

-Venec...

Moram hitno

otići u Portus Albus.

-Portus Albus? -Što ćete tamo?

-Vidjet ćete da će otići a da nam ništa ne objasni.

-Da ste samo vidjeli... demon

viši od dva čovjeka. -S munjama.

-Skoro smo se usrali.

-Izgrdili su nas, preopasno je bilo.

-A vi, je li bilo opasnosti?

-Ne. -O itekako.

-Ma kakvi.

-Opasnosti napretek.

-Ništa se nije dogodilo.

-Naletjeli smo

na bezbroj račvanja.

-Trebalo je stalno birati: lijevo, desno...

-Sranje.

-I noći na otvorenom.

Nešto je grickalo kraj logora.

-Nismo se usudili ustati, ali mislimo

da je bio jazavac.

-Ma sranje.

-Nismo riskirali da idemo provjeriti.

-Ali...

Vitez s lavom?

-Napreduje se.

-Ide svojim tokom.

-Ne ide ništa.

-Zašto ne jedem kao vi?

Tko je pripravio obrok?

-Gospodar Trévor.

-Nije laka osoba.

-Mislite da su mrtvi?

-Ne znam. -Tko su bili

oni tipovi koji su ih zgrabili?

-Ne znam.

-Možemo li brže?

-Nema vjetra.

Ipak se krećemo.

Gledajte desno: Kartaža.

Uskoro ćemo vidjeti Siciliju.

-Da pročitamo Percevalovo pismo?

Uf!

Smrdi.

-Bio je unutra

zamotan sir.

-Ozbiljno? Gdje je sir?

-Bacio sam ga. -Dok smo putovali

s onim luđacima, nismo spominjali Percevala.

Na najmanji spomen,

Karadoc bi planuo. -A sir?

-Pročitaj pismo, možda ga spominje.

-"Sire,

nadam se da sve ide na Okruglom stolu

kao po loju.

Jučer sam se kupao

u rijeci i ukrali su mi svu odjeću.

Nastavio sam pustolovinu

u gaćama,

ali u selu starac koji prodaje sireve

imao je na sebi sve moje krpe.

Htio sam ga tući,

ali je dobar i on piše pismo.

Šalje vam jedan svoj svježi sir,

za degustaciju ujutro, ili s prijateljima, ili čak bez kruha.

Sutra ću otići do stijene

nadzirati one pokvarenjake koji pokušavaju izvući vaš mač.

Znam da nitko neće uspjeti, ali nikad se ne zna.

Mislim da ću vam donijeti Gral

za dva tjedna ili najkasnije za 15 dana.

Perceval,

usamljeni i lokalni vitez."

-Maknite se.

Prijevod by ZiBrZg