Original subtitles

BRAĆA KARAMAZOVI

Grigory!

Alexei. -Grigory.

Reci ocu da sam došao.

Gubi se! -Tu vam je sin.

Čekaj.

Koji? Dmitri?

Alexei.

Alexei.

Svirajte, svirajte, svirajte... Ali tiho, momci. Tiho.

Rekao sam ti da prespavaš u manastiru. -Sad vidim i zašto.

Nisi valjda ljut?

Ti me nikad ne osuđuješ. -Bog će ti suditi.

Bog će me i shvatiti.

Što ne mogu reći i za svoje ostale sinove.

Kasno je, oče. Obećao si da ćeš poslati kočije i novac. -Novac? Kakav novac?

Još malo pa ćeš biti monah. Trebao bi sanjati anđele a ne prljavi novac.

Za Dmitrija, obećao si mu 10.000 rubalja.

Jesam? -Do njegove vojarne ima skoro dva sata.

Čak i ako odmah krenem, teško da ću stići. -Da, već je kasno.

Idi sutra... ili slijedeći tjedan. -Znaš da mu je novac potreban večeras.

Molim te, oče. Čeka.

Grigory, upregni konje za Alexeia.

Uvijek čeka na moje novce, kao lešinar.

Dmitri se kune Bogom da će ti vratiti.

Onda neka mu ga Bog i da.

Samo mi daj novac pa da krenem.

Neka potpiše ovu priznanicu. -Ovdje ima samo 5.000.

S obzirom da mi nikad ne vraća zar onda nije bolje da mi duguje 5.000 umjesto 10?

Pogledaj. Pogledaj koliko imam njegovih potpisanih priznanica...

već mi duguje tisuće rubalja.

Koliko znam, to mu je ostavila majka. -Laži!

Sve su to laži.

Njegova majka... Pokoj joj duši.

I tvoja majka, također... meni je ostavila novac.

Ali, zašto bi ti zamarao glavu tim stvarima?

Samo bi se mogao pokvariti.

Ne dozvoli mu da iskorištava tvog bespomoćnog, starog oca.

I reci mu da potpiše priznanicu.

Došao vam je brat, poručniče.

Stigao si na vrijeme, Alexei, točno na vrijeme. -Put je blatnjav...

a otac je zaboravio za novac.

Zaboravio? -Ali sam ga ja podsjetio.

Dmitri, dao mi je samo 5.000. -Ali obećao je 10.

Može li itko, odjednom potrošiti 5.000 rubalja?

Priznajem da je potrebna određena vještina, brate.

Pričekaj me ovdje.

Koliko vam dugujem, gospodo? -Pet svežnjeva.

To je 500 rubalja, minus 65.

Točno 435. -Precizan, kao i obično.

Slučajno, trenutno nisam pri gotovini... -Kao i obično.

Duguješ nam više od 4.000 za posljednja četiri dana.

Zašto igraš kad nemaš čime platiti?

Očekivao sam da ću pobijediti, bio sam siguran u to.

Gospodo, pa nije to toliko ozbiljno.

Grushenka, daj još jednu flašu. Moji prijatelji su žedni.

Poručniče, vlasnik krčme kaže... -Što kaže?

Da nema više posuđivanja, gospodine.

To je uvreda.

Izvini, prijatelju.

Hoćeš li platiti ili ne?

Dobro, jesam li ja svima vama posuđivao novac?

Jesam li ikad tražio da mi vratite?

Znaš li kako zovu ljude koji odbijaju platiti svoje dugove?

Kako ih zovu?

Kasnim na sastanak.

Laku noć, gospodo.

Lopovi! Tako ih zovu!

Lopovi!

Tko će platiti ovu štetu? -Stavi na moj račun.

Tužit ću vas. Ići ću kod vašeg nadređenog časnika.

Uopće ne sumnjam.

Laku noć, svima.

Laku noć. I tebi.

Stvarno ne shvaćam...

što će ti iznajmljena soba izvan kruga vojarne?

Imam neke svoje, osobne razloge, brate.

Zašto ih nisi isplatio sa ovih 5.000?

Trebaju mi za nešto drugo.

Otac traži da mu prvo ovo potpišeš. -Reci mu da se, prvo nosi do đavola.

Potpisat ću da mu poslije ne budeš ti kriv.

Kako možeš mrziti rođenog oca?

Jedno je biti otac a drugo životinja koja te je stvorila.

Nikad nije bio pravi otac, ni meni, ni tebi, ni Ivanu.

Što očekuješ od mene? Da ga volim?

Dmitri, svima nam je potrebna ljubav.

Ni za što ga ne kriviš? -Ni za što.

Alexei, vidim da sam izopačen i griješan isto kao naš otac.

Ja sam Karamazov.

Ali, i ti si.

Samo što si ti svetac.

Dokle god postoji Fyodor Karamazov, postoji i zlo.

A dok postojiš ti, postoji dobro.

Alexei!

Moli se za mene, brate.

Točna si, Katya. -Očajna sam, poručniče.

Mogu li te ponuditi nečime?

Jesi li za vino? Čaj?

5.000 rubalja, molim.

Rekli ste da sama dođem po njih.

Došla sam.

Čak i kad moliš za uslugu, to zvuči kao uvreda.

Preponosna si, Katya.

Sutra ujutro će izvršiti inspekciju pukovskih knjiga.

Otkrit će da nedostaje 5.000 rubalja.

Kao glavnokomandujući časnik, moj otac će biti kriv.

Samo ako je uzeo tih 5.000. -Obećali ste mi taj novac, ako...

Ja ne molim, poručniče.

Večeras sam spremna... -A sutra? -Dogovor se tiče samo...

Što ako sutra dođem i zaprosim te?

To bi bilo još veće poniženje od ovoga.

Laku noć, Katya.

Laku noć.

Poručniče,

vlasnik krčme kaže da ste vi krivi za nastalu štetu. -U redu je, gospodo.

Vojni zatvor u blizini Moskve nekoliko tjedana poslije

Mislio sam da si u Moskvi. -I bila sam, ali kad sam čula da ste ovdje...

Što se dogodilo? -Ništa neobično.

Izbila je tuča i nastala je manja šteta za koju su mene optužili.

Za sve sam ja kriva. Da mi niste dali onaj novac...

Ne, izgleda da ja uvijek nekom nešto dugujem, od kad znam za sebe.

Vi ste kao sama Rusija...

previše jaka, uzbudljiva, previše plaha...

nepredvidljiva. -Ja nisam zadovoljan sobom.

Meni se sviđate i mislim da je vašim nevoljama kraj.

Onim novcem koji ste mi dali... možete isplatiti svoje dugove.

A onda, bila bih vam zahvalna ako napustite vojsku.

I što onda?

Ja nisam ni za što drugo, osim vojske.

Prije neku večer ste me pitali što bih rekla kad biste me zaprosili.

Pristala bih.

Katya, ne trebaš se vezivati... -Ali ja se želim vezivati.

Ne, za mene.

One noći kada si došla po novac... -Nisam vas poznavala.

I dalje me ne poznaješ.

Želio sam te. Bila si nedodirljiva.

Postala si mi, gotovo opsesija.

Htio sam te iskoristiti i otjerati kući bez novca.

Ali, nisam mogao odoliti iznenadnoj želji da budem plemenit i galantan.

Spasi se, Katya.

Vi ste već spasili i mene... i mog oca.

Sličim li vam na nasljednicu?

E pa, jesam. Bogata sam.

Moja baka mi je ostavila miraz od 80.000 rubalja, i to sve zahvaljujući vama.

Zašto nisi otišla kod nje i tražiš ju 5.000?

Onda bi saznala za oca i za pronevjereni novac.

Na prvi nagovještaj bruke razbaštinila bi me.

Ali sada... vaša velikodušnost je promijenila naše živote.

I ja želim svoju sreću podijeliti sa vama.

Više mi ništa ne dugujete.

Sve vama dugujem. Vi ste mi otvorili oči.

Osjećam se živom i taj osjećaj mi se sviđa.

Volim vas.

Možda vi mene još ne volite.

Ali, zavoljet ćete me, vidjet ćete.

Voljela bih da se vjenčamo u vašem gradu. I moja tetka tamo živi.

Hoćete li javiti svojem ocu i braći?

Molim vas, želim upoznati vašu obitelj. Sad je to i moja obitelj.

Pobogu, nemam ni posao, ni novac. -Ja ga imam dovoljno za oboje.

Ako bih uspio riješiti neke novčane probleme sa svojim ocem...

Nije neophodno.

Vjerujte mi, molim vas.

Mogu li nešto reći, gospodine?

Uopće ne sličite na svojeg brata Dmitrija. -Polubrata.

Drugačiji ste od ostalih. To sam shvatio jučer čim sam vas prvi put vidio.

Drugačiji? -Inteligentniji ste, hrabriji, mudriji.

Samo nikad ranije niste upoznali ni jednog Moskovljanina.

Nisam, gospodine. Vas znam po vašim člancima u kojim pišete o zločinima.

Uživate u njima?

Ništa na svijetu ne može natjerati čovjeka da voli svoje susjede.

Ako Bog ne postoji, onda ništa nije nemoralno.

Sve postaje zakonito, čak i zločin.

Zločin postaje, ne samo zakonit već i neizbježan.

Pametno od vas što ste sve to zapamtili.

Ne gospodine, nije pametno, nego je čast.

Gospođo Holakov! -Gospodine Karamazov.

Izgleda da smo stigli točno na vrijeme.

Upecao je ovu bogatašicu. Kako mu je to pošlo za rukom?

A upecao je i 80.000 miraza.

Možda je Dmitri više Karamazov nego što sam ja mislio.

Je li lijepa?

Tko? Kao da je to bitno kad ga tako strasno voli.

Baš divno.

Da, a on to pokušava promijeniti.

Ima li boljeg načina za to nego da plati dugove svoga dragog?

Voljela bih ga upoznati. -Zašto?

Zar moram imati razlog? -Znajući tebe, znam i razlog.

Stvarno? -Tebe interesira samo novac, zar ne, Grushenka?

Ne samo, ali u glavnom.

Hoćeš li doći večeras kod mene na večeru?

Možda.

Dat ću ti i jedan poklon. Kovertu.

Nemaš što za izgubiti. -A mogla bih i upoznati tvoju buduću snahu.

Večeras? -Možda.

Odlično. -A možda i ne.

Dušo!

Katya dušo. A ovo je brat...

Izvinite. Oprostite, zaboravila sam vaše ime. Baš mi je neugodno.

Mogu li ti predstaviti svog sina Ivana, Katya?

Ja sam sretni i zahvalni otac.

Dobro došla!

Ovo je još jedan član obitelji...

Smerdjakov tvrdi da je moj vanbračni sin, što ja naravno, uporno poričem.

Mnogo je korisniji kao kuhar i kao sluga, nego kao sin.

Tako je i jeftiniji.

Jesmo li se mi već negdje sreli?

Da jesmo, zapamtili biste. -Ana, ja ću ići sa Ivanom.

Trebamo prodiskutirati o svadbenim planovima.

Vidimo se večeras, gospodine. -Večeras bi moglo biti neprikladno.

Onda sutra.

Vjerujete li u sudbinu?

Vjerujem samo u ono što mogu dodirnuti, osjetiti, čuti, namirisati ili probati.

Vi ste jedan pokvarenjak. -Da, gospođo.

Reci mi sve o njemu. Kakav je bio kao dječak, kao mladić?

Ljubomorna sam na sve one godine koje ga nisam poznavala.

Kao djeca smo se razdvojili, kao da smo stranci.

Dmitri je imao četiri godine kad mu je majka umrla pa su ga poslali kod ujaka.

Sa četiri godine je ostao bez oca i bez majke, nije ni čudo što je naprasit.

Alexei je imao tri a ja sedam godina kad je naša majka umrla.

Naša baba-tetka... -Ana!

...je odgojila Alexeja i mene u Sankt Peterburgu.

Čovjek mora biti jak duhom da preboli takvo djetinjstvo.

Alexei je imao isto djetinjstvo pa se žrtvovao i postao monah.

Više se ne mora žrtvovati za druge. -Ali, Alexei se posvetio tome...

Mislim na Dmitrija. Dok mu sasvim ne vratim za ono što je učinio...

Voliš li ga? -Naravno.

I naravno, on voli tebe.

Naravno.

Moj brat je, izuzetno sretan čovjek.

Dmitri i ja ćemo se vjenčati prije prvog snijega.

Dmitri?

Mogao sam te ubiti dvadeset puta.

I to ovako polupijan.

Ne biste ubili rođenog sina, zar ne?

Kao što ni moji sinovi ne bi ubili rođenog oca?

Uzmi Dmitrija. Svakim danom koji nije sa Katyom, ubija me pomalo.

Već tri mjeseca. -Nije neuobičajeno da sin želi ubiti svog oca.

Tko to kaže? -Filozofi.

Filozofi!

Što filozofi znaju o stvarnom životu?

Želiš li me i ti ubiti... dragi moj? -Prestani pričati gluposti, tata.

Ovaj je veliki filantrop.

Donesi juhu, glupane!

Je li Dmitri ovdje? -Zašto bi bio ovdje?

Zato što je očajan. -U krvi mu je da bude očajan.

Ako bude dolazio ovdje tražiti novac, i ako bude došao, neće ga dobiti.

Tvoj brat ne poštuje novac i zato ga novac ne voli.

Ni ja ne poštujem novac. -Dobro.

Siromaštvo je od Boga.

Zaslužit ćeš besmrtnost.

Postoji li Bog? Postoji li? -Ne.

-Alexei? -Da.

Sigurno postoji neka vrsta besmrtnosti.

Neki život poslije smrti, neki mali... maleni.

Ne postoji ni besmrtnost. -Ne postoji? -Ne.

Recimo... recimo da nešto postoji... poslije smrti.

Sve je bolje ni od čega. -Ništa ne postoji.

U Bogu ćete pronaći besmrtnost. -Možeš li ti to dokazati?

Vjera ne traži dokaz.

Ivane, posljednji put te pitam, postoji li Bog ili ne? Ozbiljno te pitam.

Posljednji put ti kažem da Bog ne postoji.

Žao mi vas je. -Zašto? Zato što Bog ne postoji?

Zato što želite vjerovati...

a ne možete.

Većini ljudi je potrebno nešto u što će vjerovati, nešto mnogo moćnije od njih samih.

I zato, ako Bog ne postoji, izmislit će ga.

A što će biti sa mnom? Ja ne prihvaćam ništavilo.

Čuješ li ti mene, Ivane?

Pretpostavljam da i ti za sebe očekuješ besmrtnost.

Trenutno očekujem samo da sredimo naše račune.

Dobro, duguješ mi 14.000 rubalja. -Dužan si na sve strane.

Ja sam ti otac, prvo mene isplati. -Od čega? Od vojne plaće?

Moram prvo platiti režije i račun u kavani.

Možeš ovdje živjeti... besplatno.

Odmah ću vam namjestiti sobu. -Čekaj, čekaj, to je bio prijedlog, ne poziv.

Daj mi 10.000 rubalja i više te neću gnjaviti.

Vrijedilo bi. -Pa?

Traži novac od Katye. -Ne. -Zašto ne?

Zašto se još nisi oženio? Bogata je, pametna i lijepa.

Najvažnije od svega je to što je bogata.

Mislio sam da ćemo se dogovoriti oko nasljedstva moje majke.

Tražim samo ono što je moje.

Zato sam i došao.

Tuži me. -I hoću ako budem morao. -Jeste li ga čuli?

Prijeti mi! Idi... Idi, tuži me!

Napravi predstavu za narod. Neka se ime Karamazovih povlači po blatu.

Ti si ga već povlačio prije nego što smo se rodili. -Što? -Dosta je!

Ako njega ne poštuješ, onda misli na Katyu.

Zar bi volio da bude upetljana u obiteljski skandal?

Točno tako! Razmišljaj o ženi koja te voli i koja će nositi tvoje ime...

i, Bože me oprosti, tvoju djecu.

Sigurno postoji neki civilizirani način da se ta stvar sredi jednom i zauvijek.

Civiliziran? S njim?

Pronađite posrednika. -Dobra ideja.

To ima smisla. Znam savršenog suca.

Ne pristajem, ako ćeš ga ti izabrati.

Alexeiev nadređeni, Otac Zossima. -Nemojte njega miješati.

Ima li boljeg? Najsvetiji čovjek cijele Rusije.

Svetac! I nije ni protiv bogatih, ni protiv siromašnih.

Drage volje ću se pokoriti odluci Oca Zosime.

Sine moj.

Poslušaj savjet iskusnog čovjeka,

oženi se Katyom i svi tvoji problemi su riješeni.

Ne voli Katyu. -To, uopće nije bitno. Ovdje se radi o braku, ne o ljubavi.

Taj brak će biti farsa. -Ti se ne miješaj.

On se, čak ni ne viđa sa njom, ja to znam jer sam sa njom, skoro svaki dan.

Skoro svaki dan? Što se ovdje događa? Što si ti, neki brakolomac? Zaručeni su!

Voliš li je ili ne? -Opet on o ljubavi!

Voliš li je?

Ti je voliš, Ivane, zar ne?

Dogovori sve sa Ocem Zosimom.

Ivane!

Voliš li je?

Zar me nisi mogla barem pričekati? -Izvini. Bila sam gladna.

Imam jednu strašnu ideju. Hoćeš čuti?

Idemo se vjenčati. Večeras.

To je ono što najviše volim, taj tvoj entuzijazam.

Zašto bih se udala za tebe?

Radije bih ostavio novac tebi nego svojim sinovima. Preko 100.000.

Mogao bi živjeti 100 godina.

Ženama nikad ne treba dati novac zato što postanu nezavisne.

Ne, samo izbirljive. -To ne valja. -Možda tebi ne valja, meni valja.

Bolje da pređemo na posao.

Mogla bi meni prepustiti vođenje ove kavane i ostalih svojih poslova...

Ne vjerujem ti.

Zar ti nisam dao Dmitrijeve priznanice da ih sama naplatiš?

Dao? Prodao si mi ih za 2.000 rubalja. -Zaradit ćeš duplo kad ti bude platio.

Hoću. Ako mi bude platio. Već tri mjeseca sam ovdje a nisam dobila ni kopejku.

Kakav je čovjek Otac Zossima?

Otac Zossima.

On je svetac, božji čovjek... Zašto?

Može li se podmititi?

Ako je Otac Zossima pošten čovjek, presudit će protiv mene, a to znači...

da ćeš se morati suditi sa Dmitrijem. -Ja?

Ti, naravno. Na što bi to sličilo da ga rođeni otac strpa u zatvor zbog dugova?

Da, ali ako ode u zatvor, kako će nam vratiti novac?

Znaš... ako se Dmitri suoči sa zatvorom, Katya će pohrliti da ga spasi.

Zašto? - Žene se vole žrtvovati, naročito javno... bar neke žene.

Ako se Katya uda za Dmitrija, dobit ćemo novac. Ne postoji drugi način.

Marija! Pozovi kapetana Snegirjova.

Mrziš svog sina, zar ne? Zašto?

Kapetane, poznajete li Dmitrija Karamazova?

Otkupite sve njegove priznanice... ponudite za njih... pola cijene?

Pola cijene!

On ne može platiti ni dvije kopejke po rublji. -Stvarno?

Šteta... Pretpostavljam da će u tom slučaju morati u zatvor.

Valjda.

Kapetane Snegirjov! Kapetane!

Dmitri... molim te! -Idi kući, Katya. Idi kući!

Otkud ti pravo da me pratiš? Što hoćeš?

Da li ti dugujem novac? Ja te ni ne poznajem.

Zašto me želiš strpati u zatvor? Što sam ti uradio?

Pustite ga, gospodine, molim vas.

To je moj otac.

Hvala vam. Hvala.

Koliko vidim, časnik si? -Bivši kapetan, gospodine.

Onda idemo na dvoboj. -Ne.

Ne.

Kako da te natjeram? -Molim vas, gospodine.

Molim vas, gospodine, ne mogu na dvoboj.

Žena mi je invalid, kćer mi je neudata, a vidjeli ste mi sina. Ako me ubijete...

Sigurno me razumijete, gospodine? -Zašto otkupljuješ moje dugove?

Moram. -Zašto? -Da ne izgubim posao.

Za koga radiš?

Pa? -Za Grushenku? -Za koga?

Za vlasnicu ove kavane.

Kakve ona ima veze sa mnom?

Ima veze sa vašim ocem.

Ilyusha!

Ilyusha!

Ilyusha, nemoj plakati.

Molim te, sine, nemoj plakati.

Kako se ponašao prema tebi...

Nemoj mu nikad oprostiti, tata... Nikad.

Neću, sine. Nikad.

Oče... kakva bruka!

Kako si samo mogao? -Žao mi je. -Pred svim onim ljudima.

Morao sam. -Zašto?

Novac. Uvijek je sve zbog novca.

Majka mi je ostavila 25.000 rubalja koje mi otac odbija dati.

Pozajmljuje mi pomalo i uvijek me natjera da potpišem priznanicu.

Prepametan je da bi se sudio sa mnom.

Zato prodaje moje priznanice u pola cijene...

ne bi li me strpali u zatvor.

A ako se to desi, otac Karamazov mi nikad neće morati dati novac moje majke.

I zato ako ne otkupim svoje priznanice... -Ja ću ti dati novac.

Ne, hvala.

Učini mi jednu uslugu. 3.000 rubalja. -Katya, molim te.

Obećala sam ocu da ću mu poslati. Možeš li mu ti poslati? -Pošta je zatvorena.

Sutra... prekosutra, kad nađeš malo vremena.

Molim te... molim te, ostani još malo. -Moram pronaći tu Grushenku.

Moj otac se udružio sa njom. -Baš me briga za njih, stalo mi je samo do nas.

Što se sa nama događa?

Možeš li mi pokazati Grushenku?

Jeste li vi Grushenka?

Čekajte. -Da, poručniče. Je li to naređenje?

Ja sam Dmitri Karamazov.

Pa? -Što 'pa'?

Znate zašto sam došao. -Da se klizate?

Ne! Sigurno ste mi došli vratiti novac koji mi dugujete.

Izgleda kako ste došli da me tučete. To bi mi se moglo svidjeti...

Odvezala mi se klizaljka.

Što to radite? -Ovako ćemo biti na ravnoj nozi.

Zar ne znate klizati?

Idemo. -Hladno mi je po nogama.

Ljuti ste? -Što Smerdjakov radi ovdje?

Donio mi je poruku od vašeg oca.

O meni? -Ne, o meni.

Signal za naš sastanak kad večeras dođem pod njegov prozor.

Da kucnem, dva puta, ovako. Pa još tri puta brzo. Ovako.

Moj otac je izuzetno romantičan. -I veoma bogat.

Hoće da se vjenčamo.

I ako se udam za njega, bit ću vam majka.

Ne biste, valjda tukli svoju majku?

Zar ne?

Rijevsk!

Grushenka, dobro došla. Gdje si bila? Već smo te i prežalili.

Svaku večer te očekujemo, čeznemo za tobom.

Budi oprezan sa njim, on je vlasnik, pravi đavo.

Nabavit će ti sve što želiš, i neće ti tražiti dušu, samo gotovinu.

Dobro došli, gospodine.

Trebamo popiti nešto da se ugrijemo, ali nećemo nikakav topli napitak.

Uzmite moje.

Gladni smo. -I žedni. -Onda je vrijeme za zabavu.

Možemo li se zabaviti na dug? -Nikad.

Nemoguće da griješim. Uvijek namirišem kad je gospodin pun love.

E pa, pogriješio si. -U pravu si. Zabava sa ciganima.

Ništa ne brinite, bit će to jedna divna zabava. -Predivna.

Lijepo je ovdje, ali sam ja tužna. -Svi su tužni.

Ne znam, ja bih mogla plakati za svakim.

Dobro.

Kada ćeš se oženiti tom djevojkom? -Katyom?

Sa tom bogatom, da. -Sa tim je gotovo. Kraj.

Od kad? -Od onog trenutka kad sam tebe vidio.

Reci mi da me beskrajno voliš. Reci mi.

Beskrajno.

Kako je to lijepo.

Ali ti se ne sviđam. -Ne.

Bolje da me voliš nego da ti se sviđam.

Plamen je jači, brže se zapali. -I brže sagori, kao novac.

Novac! novac!

Zašto se razbacuješ kad toliko duguješ?

I ako se ne vjenčate, kako me misliš isplatiti?

Želiš li da je oženim?

Ne.

Mogu li ti nešto priznati? -Da.

Zašto sam te večeras dovela ovdje?

Da se narugam jednom muškarcu...

muškarcu koji me je prvi doveo ovamo, prije pet godina.

Bio je... bio je visoki poljski časnik.

Bili smo u ovoj krčmi, baš u ovoj sobi.

Njemu to nije ništa značilo, meni, sve.

Noći sam probdjela... uplakana.

Poslao mi je pismo... poslije pet godina.

Želio je da se večeras nađemo ovdje.

Plašila sam se da ću mu se, kao nekad baciti oko vrata, zato sam te iskoristila.

Kad bi te vidio, shvatio bi da mi više nije potreban.

I onda bih mu se mogla nasmijati u lice.

Ali, nije došao...

Niti bude.

Da li ga još voliš?

Ne znam.

Oprosti mi što sam te iskoristila.

Od ovog trenutka, više mi ništa ne duguješ.

Predobar si da bi trunuo u zatvoru.

Molim te, ne dozvoli mi da se udam za tvojeg oca.

Dragi, ne želim ti biti majka.

Opklade će biti kod dame. Prvi koji posječe svako drvo, ali baš svako...

a onda uzme kruh, taj je pobijedio.

Dobiva li pobjednik i poljubac od dame?

Da!

Spreman? -Spreman.

A što je sa poljupcem?

Vidim jednog muškarca, veoma jakog,

veoma strasnog, i darežljivog... -Jesam li ga već upoznala?

Vidim i jedan dug put, i tajanstveno pismo.

Da, dobila sam pismo... -Dobre vijesti.

Što je sa muškarcem koji je napisao pismo?

Da, muškarac koji je napisao pismo... Uskoro ćemo i o njemu.

Lažljivče! Razvratniče! Cijeli grad bruji o tvojim pijankama!

Vjerujete li, sveti Oče, osvojio je srce divne djevojke iz fine obitelji...

obećao joj je da će je uzeti za ženu, a gdje si bio prošle nedjelje?

Sa svojom zaručnicom? Ne, bio si u krčmi sa onom bludnicom.

Poreci! Poreci da si sa njom svaki dan, poreci da si je od mene oteo!

Nije u tome stvar. Došli ste ovamo riješiti...

Je li istina, Sveti Oče, da možete zaviriti u dušu čovjeka...

i predviditi budućnost?

Recite mi moju sudbinu. -Moraš li uvijek glumiti budalu? -Istina.

Istina. Živa istina. Ja jesam budala.

Uvijek kažem ono što ne treba. -Hoćeš li prestati?

I hoću, sad i zauvijek.

Bio sam budala, jer nisam mogao drugačije.

Ali, ja nisam kao vi.

Ako ništa, bar vjerujem u Boga, i nikad nisam krao od svog oca.

Ponašam se kao budala, od stida. Eto, zašto.

Stidim se samog sebe.

Odlučite, Sveti, treba li me rođeni sin skinuti do gole kože?

Oni su kao skakavci... ti, i ti, također.

A ti si najgori od svih. -Tiho! Tiho!

A što ti imaš za reći, sine? -Ništa, Oče.

Došao sam ovamo, jer sam mislio...

Odustajem od svojih tužbi protiv njega.

Želim promijeniti svoj život.

Isplatiti sve svoje dugove i otići odavdje. U novi život.

Da odeš? Sa Grushenkom?

Nikad je nećeš imati. Večeras će mi se vratiti. SIguran sam u to.

Ovaj čovjek ne zaslužuje živjeti.

Jeste li čuli? Ocoubojica!

Ovdje se ništa ne može razriješiti.

Vi želite samo skandal.

Pa, ti govoriš! Misliš da ćeš spasiti svoju dušu tako što svaki dan jedeš ribu?

Misliš da možeš podmititi Boga smrdljivom ribetinom? -Dosta!

Zbogom.

Oprostite mi... svi.

O, Bože.

Zašto je blagoslovio Dmitrija? Što je time mislio?

Je li to bio neki simbolični gest ili...

je nešto vidio u budućnosti? Odgovori mi!

On je mistik... a ti si budala.

Oče, zašto ste kleknuli pred Dmitrijem?

Ostani sa svojim bratom i pomozi mu.

Molim te!

Zašto moraš svake noći cijelu noć provesti ovdje? Zašto?

Tko su ti oni tamo? -Mušterije? -Ništa više?

Opet počinješ a ja...

I ja sam mušterija.

Zar ne mogu, ponekad dobiti neki osmjeh, neku lijepu riječ?

Ništa ti nisam obećala i ništa ti ne dugujem.

Zašto uvijek sve moraš pokvariti?

Uvijek me tjeraš da se osjećam kao... kao da radim nešto loše.

Moram biti ljubazna sa gostima, to je dio mojeg posla.

Sinoć, poslije posla... da li je i to samo posao?

I preksinoć?

Hoću li te vidjeti večeras? -Da.

Ne... bit ću umorna.

Izvinite. Bit ćemo kod mene.

Da vam predstavim, Dmitrija Karamazova. Ovo je Mihajlo Kazodkin.

Da li biste nam se pridružili, gospodine?

Žao mi je, hvala.

Izvinite... -Možda neki drugi put.

Onda se vidimo za sat?

Da, možda ću... -Laku noć, gospodine.

Voliš biti nesretan?

Zašto nikad ne želiš da se družimo sa drugim ljudima?

Sebičan si, znaš li to?

Zar mi ne vjeruješ?

Imam li razloga?

Ne!

Laku noć. Umorna sam.

Stvarno jesam.

Reci vozaču gdje idemo.

Mrzim te.

Mrzim te!

Ideš na onu zabavu? -Da.

Bilo gdje, samo da ne budem sa tobom.

Zašto ne ideš kući?

Obećavam da neću više nigdje ići.

Dobro, stoj preko puta. Smrzni se. Budi nesretan. Špijuniraj me.

Ne govori ništa, brate.

Zašto šapućeš? -Zar šapućem?

Ponekad se naš um igra sa nama.

Pritisnule su me neke mračne misli pa sam šaputao.

Brendi?

Potrebna mi je tvoja pomoć.

Samo tebi mogu vjerovati.

Za Grushenku znam, iako je u mojem zagrljaju, da ju ne posjedujem.

Uskoro će pasti noć. Ja ću biti na straži u nadi da će doći posjetiti oca.

Ili ću pohitati u Mokro, budući bi mogla kontaktirati svog poljskog časnika.

Kako ti mogu pomoći?

Idi do Katye i prenesi joj moje pozdrave.

Reci joj kako me nikad više neće vidjeti i da je među nama gotovo.

Ali, zaručeni ste i ona te voli.

Više voli svoju čestitost.

A što ćeš ti? Gdje ćeš?

Nazad u ćorsokak, kod Grushenke.

Hoćete li se vjenčati? -Ako me bude htjela, da.

Možda jesam svakakav, ali nikad nisam bio lopov.

I nikad ne bih ni mogao biti lopov.

A opet, moram ti nešto reći...

Katya mi je dala 3.000 rubalja da pošaljem njezinom ocu.

A ja sam ih uzeo.

Tako sam sad i lopov.

Moram joj vratiti novac.

Tek tada ću biti slobodan.

Da imam novac, Dmitri... -Ne.

Pitat ću oca. -Ne... njegov novac je za Grushenku.

Ako dođe kod njega.

Imaju čak i dogovoreni signal.

Kucneš dva puta, pa kucneš još tri puta.

Idi, Alexei. Ja ću pokušati pronaći Grushenku.

Moja noćna straža počinje.

Vidiš, brate...

opet šapućem.

A znaš li zašto si epileptičar?

Zato što je moja majka bila bolesna u glavu, a vi ste... -Gluposti!

To je Božja volja. -Gluposti!

Ako je vjerovati nauci, uzroci epilepsije se i kriju negdje u našem umu.

Djevojke! U tome je stvar! Djevojke. -Mene djevojke ne interesiraju.

Baš tako. Nikad nisi bio sa ženom. To je neprirodno, ja ti kažem.

I kako se to kod njega manifestira? Epilepsijom.

Kod tebe sve počinje i sve se završava sa ženama.

Nego što. -E pa, u tvojim godinama i to nije prirodno.

U mojim godinama to je predivno... i veoma inspirativno.

Svaka žena ima u sebi nešto divlje, nešto drugačije... posebno.

Ali, da pronađeš što je to, za to je potreban talenat.

Nema ružnih žena... bosonoge, velike, debele...

mršave, mlade... stare... sve ih treba imati.

Moja želja je da sve žene budu moje. -Neka od njih će ti doći glave.

Svaki čovjek treba umrijeti na bojnom polju koje je sam izabrao. Ja sam izabrao krevet.

Ja sam prirodna sila, eto što sam. -Samo je pitanje, dobra ili zla?

Ne postoji ni dobro, ni zlo. -Ti, tupane, bolje šuti da te Bog ne bi kaznio.

Ne, neće. -Pazi što govoriš. Ne huli na Boga.

Ako Bog postoji, onda je on odgovoran za moje ideje i moje postupke.

Ako ne postoji, onda sam ja sam svoj gazda i nemam razloga da se plašim kazne.

Mislim da te pokušava oponašati. Hoće da ga pohvališ. Pohvali ga.

On samo skuplja tuđe misli.

Nije ovdje. Dajem vam svoju riječ.

Gdje je?

Grushenka?

Grushenka!

Grushenka!

Stani, ludače! Ubio si ga!

Nisam. Ali, slijedeći put hoću.

Ne! Ostavite me na miru!

Ostao je bez nje!

Znao sam.

Doći će ona večeras, vidjet ćete. -Ludače! Prezirem te.

A brat... on ti se više sviđa?

Jedan reptil će uništiti drugog.

Zašto mi nisi pomogao, kukavice?

Gubi se! Gubi se!

Alexei... -Dmitri nije tako mislio.

Ivan... njega se ja plašim.

Došao je Alexei Karamazov.

Ali, zašto?

Dolazim.

Jedina osoba koju želim vidjeti.

Kako si znao?

Vi... vi, sveci, vidite kroz Božje oči, zar ne?

Dmitri me šalje.

Rekao mi je neka ti prenesem njegove pozdrave...

i da ti kažem kako se više nikad nećete vidjeti.

Žao mi je, Katya... Da mogu ja bih... -Je li bio uzbuđen ili ljut? -Da.

To je zbog onog novca, zbog onih 3.000 rubalja? -Da.

Naravno, zar ne shvaćaš?

Želi me poštedjeti.

Ali, postoji i druga žena.

Misliš da ja to ne znam. Da ne znam kako je na nju potrošio novac.

Misliš da mi to smeta? Čokoladu? -On želi da se vjenčaju.

Ne. Ne, to nije ljubav.

Ana, izvini molim te. Skroz sam zaboravila na tvoju glavobolju.

Ne, Dmitri se neće oženiti njom, a znaš li zašto?

Zato što ga ona ne želi. -Zašto ne bi? Koliko ja...

Ona ga je fascinirala i očarala, da. Ali je ona i velikodušna.

Ljudi svašta šuškaju, ali sve su to laži.

Draga moja!

Ovo je Dmitrijev brat Alexei. Upravo smo pričali o vama.

Baš lijepo.

Još čokolade, draga moja. -Ne, hvala.

Željela sam upoznati našu dragu Grushenku...

da je zamolim za pomoć.

Došla je ovamo kao anđeo mira... -Draga damo, daleko sam ja od anđela.

Pogledaj samo ovu darežljivu ručicu, Alexei. Diže me u nebo i čini sretnom.

Razbit će Dmitriju sve iluzije i on će mi se vratiti.

Pustit ćete ga?

Naravno. Naša Grushenka voli drugog.

Jednog predivnog poljskog časnika voli već više od pet godina.

Pozvao ju je, i ona sad odlazi kod njega.

Nemate pojma koliko mi je drago zbog vas.

Uskoro ćete biti sretni. -I vi, također.

Mislite?

Vidiš, Alexei, raskinut će sa Dmitrijem. Dala mi je riječ.

Pa, ne baš. -Molim?

Nisam vam dala riječ. Vi ste uporno pričali, pričali i pričali.

Ja nisam ništa rekla.

Ali... ali, obećali ste.

Ma, ne!

Obećanja su, znate... tako obavezujuća.

Rekli ste da ne želite Dmitrija. -Jesam li?

Možda... ali, možda ga sad opet želim.

Nekad ga želim, nekad ne želim. Sad ga želim.

Nevjerojatno je koliko sam nestalna. -Rekli ste da je to samo strast. -Samo?

Draga gospođo, trebali bi je probati ponekad.

Onda nikad ne biste 'samo'. Nikad.

Ali, njegova ljubomora vas dovodi do ludila.

Da, to je istina.

Ipak, pomislite samo koliko on pati.

Zar mi ga ne treba biti žao?

A opet, zašto bih ga žalila? Mi nismo jedno za drugo.

Mislila sam da lažete. -A vi ste tako iskreni.

Čak ste mi i ruku poljubili pet puta.

Ja bih vašu trebala poljubiti petsto puta, toliko ste bolji od mene.

Ali, kad malo bolje razmislim, draga gospođo, neću vam poljubiti ruku.

Što je sa vama?

Poljubili ste mi ruku, a ja vašu nisam. Dmitriju će se to baš svidjeti.

Droljo!

Zar se tako ponaša jedna dama? -Prodajete se svakom muškarcu.

Ja nisam otišla u Dmitrijevu sobu za 5.000 rubalja, zar ne?

To je istina, vi ste se htjeli skupo prodati.

Ali, razlika je samo u cijeni, zar ne?

Što vi hoćete? -Katya, dušo, to je samo Ivan.

Došao sam se pozdraviti.

Oprostite mi.

Ta žena...

Kažete da odlazite, ako sam dobro shvatila?

Odlazim u Moskvu sutra, ili prekosutra.

Ali, ja ne želim da odete. -Zašto?

Potrebni ste mi. -Zašto?

Kakvo je to glupo pitanje!

Tetka, zašto ne povedeš Alexeia... -Ostanite, molim vas.

Koliko god bih ja volio da nije tako, među nama nema ničeg intimnog.

Ne razumijem.

On te voli, a ti ne znaš ni da on postoji.

Što se tu ima shvatiti?

Hvala vam.

Veoma otvoreno i istinito. -Ali, ja vas, zaista volim.

Sve vas volim. -Kao što volite i konje, Moskvu i vrijeme.

Ali, želite Dmitrija.

A vi ste mi najpotrebniji.

Ja sam vam utjeha, mene možete kažnjavati kad vas Dmitri uvrijedi.

Ali, uvijek nam je bilo tako lijepo dok smo bili zajedno!

Da, predivno!

Ja sam vama pričao koliko vas volim, a vi meni koliko njega volite.

I što vas Dmitri više ponižava vi ga više volite.

Volite ga zato što vas ponižava.

Kasno je. Zatvorili smo.

Za svakoga tko dolazi založiti nešto odavno je kasno.

Možda i prekasno.

Molim vas, bez ordenja. Orden je uspomena i nema cijenu.

To je igračka. -Napravljena u omjeru. Savršen komad.

Puca uz zaglušujuću buku.

Žao mi je.

Deset rubalja.

Ne radite to, mladiću.

Što? -To što ste naumili.

Da li vam ja sličim na ubojicu? -Sličim li ja vama na vlasnika zalagaonice?

Dobro. Koliko mi nudite za sve ovo, uključujući i ovaj pištolj?

Dvjesto rubalja?

Samo požurite.

Idi nađi Snegiryova i daj mu ovaj novac.

200 rubalja zato što si ga vukao za bradu?

Zašto sve to radiš? Kako njemu, tako i sebi?

Ponizio sam ga pred sinom. Moli ih da mi oproste,

i otac i sin.

Znaš, od sad sve što budem radio mora biti pravedno i pošteno.

U suprotnom, za mene nema nade, nema budućnosti.

Večeras jašem u Lagajevo.

Neki moji prijatelji iz vojske mi duguju novac.

Vrijeme je da mi vrate. -A ako ti ne vrate?

Onda neka mi Bog pomogne.

Snegiryov? Hvala.

Dobro veče.

On je iz škole.

Je li to istina, gospodine? Što je uradio?

Nije htio.

On je dobar dečko. -Jesam htio.

Potukao sam se. -Potukao. Zašto?

Zbog mene? Vrijeđali su me pa si me morao braniti?

Recite direktoru... -Nisam iz škole.

Ja sam Alexei Karamazov i došao sam... -Bivši kapetan Snegiryov, gospodine.

Šalje me moj brat. -Bori se sa njim, oče.

Natjeraj ga da ti se izvine.

Zamolio me je da vam dam ovih 200 rubalja.

Tata...

nemoj ih uzeti.

Moj brat se iskreno kaje...

Došao bi osobno... -Jeste li vidjeli anđela od mog sina?

Bolestan je na plućima, umire.

Ali je strašno bijesan. -Iskoristite novac da ga izliječite.

Prezirat će me ako ga uzmem. -Neće, kunem vam se... u svoje spasenje.

Ilyusha i ja smo imali jedan san.

Ovaj novac bi nam mogao ostvariti taj san. -Da!

Da.

Recite svom bratu da ne može kupiti moju čast.

Ni sa 200... ni sa 1000 rubalja.

Oprostite, gospodine... oprostite.

Kako bih to objasnio svojem sinu?

Što bi on mislio o meni kad bih uzeo taj novac?

Ovdje si... čekaš!

Pokaži se!

Znao si da te čekam.

Zašto? -Htio si da se ovdje nađemo.

Zašto? -Znaš ti.

Reci, što ja to znam?

Obojica mislimo na istu stvar.

Sasvim isto mislimo.

Gospodin je rekao da sutra odlaziš u Moskvu.

Jako pametno od tebe. Nećeš biti ovdje kad se to dogodi.

Konjak, brate? -Tvoj stav mi ide na živce.

A što se to treba dogoditi?

Kad se Dmitri vrati, zateći će Grushenku sa matorim...

i ubit će ga.

A što ako ona ne dođe kod oca?

Svejedno će ga ubiti, za 3.000 rubalja koje je čekaju u koverti.

Dmitri nikad ne bi ubio zbog novca.

Sinoć je malo falilo da ubije starca zato što mu se smijao u lice.

Čuo si ga, 'Slijedeći put ću ga ubiti'. -Ostani sa starcem i zaštiti ga.

Ne mogu se nositi sa Dmitrijem.

Ubio bi i mene.

Ja sam bolestan čovjek. Što ako dobijem jedan od svojih napada epilepsije?

Da, ja znam kada ću dobiti napad.

Nitko ne može predvidjeti epileptični napad.

Da, tako je... Poslednji put napad je počeo kad sam pao niz podrumske stepenice.

Onda ne prilazi stepenicama. -Svaki dan silazim u podrum.

Hoćeš reći kako se pretvaraš da imaš napade?

Je li ti to meni nešto predlažeš?

Jako pametno. Sredit ćeš da Grushenka dođe i pretvarati se da imaš napad,

a Dmitri će ih naći zajedno. Sve si lijepo smislio.

Ne, to je samo splet okolnosti koji je izvan moje kontrole.

E pa neće biti i izvan moje, neće, ako ostanem.

Čekaj! Čekaj!

Zašto spašavati starca? Da bi se Grushenka udala i naslijedila sav novac?

Ako sad umre, svakom sinu ostaje po 40.000 rubalja.

Misliš da Dmitri to ne zna?

Shvaćaš?

Shvaćam da si ti idiot i da se ništa neće dogoditi.

To onda znači da ćeš ipak otići u Moskvu?

Naravno.

Naravno.

Neka Krist bude sa tobom, sine.

Piši mi ponekad. -I mi ćemo tebi pisati.

Vidiš da ovdje imamo barem jednog učenog.

O čemu ćeš mu ti pisati? O religiji? Politici? O revoluciji?

Tko zna? O aktualnim stvarima.

Hrana za put.

Vozaču!

Reci mu... -Da nećete doći.

Ne, nego... -Da ćete doći.

Očekuje vas na večeri.

Ugodan dan.

Kočija je stigla. -Odlično.

Plašim se za vas.

Ne shvaćam zašto idete kod njega?

Nemoj ni pokušavati shvatiti.

Ne postoji objašnjenje. Hajde, pomozi mi. Brzo!

Idemo.

Istimari mi konja i malo ga prošetaj.

Marija...

reci joj da sam došao.

Gdje je otišla? -Ne znam, gospodine... -Gdje je? -Ne znam, gospodine.

Gdje je? -Ne znam, gospodine.

U kavani? -Ne, gospodine. -Gdje onda? -Ne znam.

Znaš gdje nije otišla...

a ja znam gdje je otišla.

Grushenka?

Grushenka?

Čekaj! Molim te, čekaj! -Ne! Ne!

Ocoubojico! Ocoubojico!

Stanite! Ocoubojico!

Žao mi je, Grigory. Oprosti mi.

Ti! Zašto ti?

Bože, oprosti mi.

Gdje je? -Otišla je u Mokro naći se sa časnikom sa kojim je nekad bila.

Kada? -Prije pola sata, možda 20 minuta.

Jeste li povrijeđeni, gospodine?

Nemojte je povrijediti... ako Boga znate.

Molim vas.

Došao sam po svoje pištolje.

Dat ću vam novac i kamatu.

Nisam donio priznanicu. -Jeste li dobro?

Gdje je... Grushenka? -Na katu je.

Pripremi nam zabavu, veliku i veselu. -Ali, gospodine, jako je kasno.

Dovedi i cigane, molim te.

Moje garancije su čvrste. Ako izgubim, isplatit ću vas sutra.

Sutra više nismo ovdje.

Gospodo.

Dobro veče. Riješio sam vam se pridružiti.

Nije ovo jedina soba. -Ova mi se najviše sviđa.

Budi neka lijepa sjećanja.

Drago mi je što si došao.

Jako mi je drago. -Poznaješ ga? -Da.

Zove se Dmitri. Ovo je moj poljski časnik.

Kapetan Vrublevski, a ovaj sa bradom je njegov tjelohranitelj... čuva ga od mene.

A ovo je neki jadničak koji je na kartama izgubio sav novac.

Možeš li vjerovati? Od kad sam došla cijelo vrijeme samo igraju karte.

To je sve, samo karte. -Zamisli...

Samo karte.

Zamisli.

Pištolji?

Za što? -Obično za ubijanje.

Što se ovdje događa? -Zabava.

Ja to nisam naručio. -Njegova Ekselencija je naručila.

Bože, Vaša Ekselencija. -Vrati to nazad. -Ali, molim vas...

Naš krčmar vara gdje god stigne. -Varam?

Naplatim malo više, ali to svi ovdje očekuju zbog izuzetne usluge.

Ali, varanje? Ne, gospodine. To nije kao varanje u kartama.

Varanje?

Vrati mu nazad njegov novac. -Dokaži!

Nema potrebe da se išta dokazuje, gospodo.

Koliko ste izgubili, gospodine? -Skoro 300 rubalja.

Idite kući, gospodine. Idite kući.

Ne radite to.

Ne smijete šamarati ljude. To nije lijepo.

Vidite? Nije lijepo šamarati ljude.

Dosta! Prekinite!

Došao sam ovdje zaboraviti prošlost. Zaboravio sam je i opraštam ti.

Ne znam, što sam ja to tebi napravila pa mi ti sad opraštaš?

Tvoje ponašanje proteklih pet godina, prirodno.

Ali ja se uopće nisam ponašala prirodno.

Bila sam mu vjerna... pet godina.

Jesam li stvarno zaslužila čovjeka kao što je on?

Ja ga se sjećam kao sokola.

Divlji, hrabar, zbog mene bi svijet okrenuo naglavačke.

Moj sokol se pretvorio u glupog, starog gusana koji vara na kartama.

I sad me opet želi, zato što sam zaradila neku rublju.

Zabranjujem ti da više piješ. -Hajde, Gruša! Dođi, dobra kuca!

Samo treba zafućkati i ja mu se vratim, kao pas.

Što hoćeš da ti kažem? Žao mi je?

Dobro, žao mi je.

Trebam li mu oprostiti? -Oprostila si mu samim time što si došla ovdje.

Idemo odavde, brzo.

A što ako te više ne volim?

Što ako sam svih ovih godina voljela samo svoje suze i svoju ozlojeđenost?

Ali... ja sam spreman oženiti se tobom.

Baš lijepo. Ali ja nisam spremna udati se za tebe.

Za muzičare, molim te.

Hvala. Hvala.

Želim se napiti.

Napiti vina i muzike. Želim biti sretna.

Da sam Bog, danas bih svima sve oprostila.

Plešite, igrajte, budite sretni.

Želim da svi budu sretni... naročito ti.

Možeš li mi oprostiti? -Što?

Što sam ti od života napravila pakao.

Pakao bi bio da nisam sposoban voljeti.

To je sve što imam, sposobnost da volim.

Kad sam te večeras vidjela kako ulaziš mislila sam da će mi srce prepuknuti.

Toliko sam te željela da me je cijelo tijelo boljelo.

A onda sam vidjela tvoje oči... i pištolje.

Hoćeš li ubiti mene...

onog šašavog, matorog gusana...

ili sebe?

Koliko sam te samo povrijedila!

Moram ti nešto reći, dok još ima vremena.

Večeras se nešto dogodilo. -Sve ću ti nadoknaditi.

Uvijek ćeš znati gdje sam, uvijek. Ni sa kim nikad neću biti, samo sa tobom.

Bit ćemo zajedno, sve ćemo raditi zajedno.

Otići ćemo negdje daleko, negdje gdje je uvijek proljeće.

Molim te, reci mi da će sve biti dobro.

Reci mi da ćemo biti sretni.

Zašto?

Prekasno je.

Zbog onoga što ljudi pričaju o meni?

Što kažu da sam svačija ljubavnica?

Ali, za mene postoji samo jedan muškarac.

Zar me ne želiš? -Samo tebe.

želim samo tebe gledati.

Biti samo sa tobom.

I sve zaboraviti.

Nemoguće da je prekasno za nas, ne sada.

Ostatak svog života...

dao bih za jednu godinu...

za jedan dan, jedan sat tvoje ljubavi.

Sad me pažljivo slušaj.

Večeras se nešto dogodilo...

nešto što nema veze sa nama...

ništa sa našom...

Gospodo, izvolite?

Što želite?

Razumijem da... -Ja sam kapetan policije, a ovo je Kirilov, zamjenik tužitelja.

Da, shvaćam, gospodo, ovdje ste zbog starog Grigorija.

Sve shvaćam... -Naravno. Sjednite, molim vas.

Recite nam, što ste shvaćate i što ste mislili sa tim starim Grigoryem?

Ubio sam jadnog Grigorya.

Ovo je njegova krv.

Zato sam rekao da je prekasno za nas.

Grigory je živ i doktor je rekao da će preživjeti.

Živ je.

Hvala Bogu! Hvala vam, gospodo. Ponovo sam rođen. Sve će biti u redu.

Sjednite, molim vas. Sjednite, molim vas!

Naravno, gospodine. Samo recite... -A sad...

da čujemo činjenice, gospodine.

Grigory je živ. Mislio sam da sam ga ubio.

Ali, živ je, kakve činjenice želite?

Što je sa vama? Jeste li pijani?

Činjenica je da su vaš ruke umazane krvlju vašeg oca.

Ubili ste rođenog oca.

Nisam.

Ne, nisam. -Ispraznite džepove, molim.

Nisam ubio svojeg oca.

Želio sam ga ubiti, ali nisam ubio oca.

Nisam ubio svojeg oca.

Nisam ubio svojeg oca!

Jeste li i ranije imali te napade?

Puno puta. -Jeste li išli kod doktora?

Da, kod doktora Zinovjeva.

Volim ljude koji dolaze na vrijeme. Poznajete gospodina tužitelja?

Da. Pa, rekli ste u pola šest.

Hoće li se Vaša Visost vratiti sama?

Samo jedno pitanje, gospodine, na dan ubojstva otputovali ste u Moskvu?

Da. -Zašto?

Osobni razlozi koji uključuju i jednu damu.

Niste napuštali vlak, odavdje do Moskve? Jesu li vas u Moskvi vidjeli prijatelji?

Samo moj poslodavac u novinama.

O, pa vi ste novinar. Hoćete li izvještavati sa suđenja?

Vjerojatno. -Odlično. Odlično! Ugodan dan!

Da... moje saučešće.

Zašto si to napravio? -Namignuo?

U znak prijateljstva, pretpostavljam.

To obično znači neku tajnu. -Ja nikad nisam prekršio ni jedan naš dogovor.

Ako imaš nešto za reći, kaži njima. Policiji.

Možda ne bi shvatili. -Što ne bi shvatili?

Zašto si otišao kad se spremalo ubojstvo tvojeg oca.

Znojiš se, brate. -Što ti misliš, zašto sam otišao?

Želio si da umre, bez obzira od čije ruke.

Ne misliš valjda kako bi policija to shvatila?

Da li bi policija ikad povjerovala da je sve dozvoljeno, čak i zločin?

Bolje odaj posljednju počast svome ocu.

Optuženi, kako se izjašnjavate?

Kriv za pijančenje i rasipništvo,

za besposličarenje i razvratništvo.

Ali, nisam kriv za smrt svojeg oca.

Pred očima Boga i u ime cara Aleksandra II,

otvaram proces u slučaju Rusija protiv Karamazova.

Molim vas, pozovite prvog svjedoka.

Prije nego što vas je udario vidjeli ste da je otvoren prozor na gazdinoj sobi?

Da, gospodine. -Da. Je li gazda bio na prozoru? -Ne, gospodine.

Ali, trenutak prije toga ste čuli gazdu kako viče, 'Ocoubojico'? -Da, gospodine.

To je sve. -Ja imam samo par pitanja.

Čitate li uvijek prije spavanja Bibliju? -Da, gospodine.

I obično popijete i čaj, ili tako nešto? -Da, vodku, gospodine.

Jeste li i te večeri pili vodku? -Da, gospodine, dvije čaše.

Bio sam uznemiren zbog Smerdjakovljevog napada. -Čaša je bila, ovako velika?

Otprilike tolika.

A onda ste čuli kako netko viče?

Da, gospodine, gazdu, 'Ocoubojico'.

Jeste li sigurni da je to bio stari Karamazov? -Da, gospodine.

Koja je ovo godina? -Molim? -Godina?

Koja je godina? Danas.

Pa... nisam siguran... godine tako brzo prolaze. -Znate li ili ne?

Ne, gospodine.

Dakle, ni trijezni ne znate koja je godina?

A poslije dvije čaše vodke, kroz zatvorena vrata čuli ste da netko nešto viče,

i sigurni ste ne samo što je vikao, već i čiji je glas to bio.

Govori istinu. To je bio glas mojeg oca...

i vikao je, 'Ocoubojico'.

Oprosti, Grigory. Udario sam te, ali nisam htio.

Ti si mi bio pravi otac.

I hvala ti što si me gajio, brisao nos i kupao me.

Iskreno se kajem zbog onog što sam uradio. Oprosti mi.

Nastavite, gospodine tužioče.

Čuli ste kako je dokazano da je ovo oružje kojim je izvršeno ubojstvo? -Da.

Kad je dolazio prvi put, ščepao je to i istrčao napolje.

Tko? Pokažite nam ga?

On.

Hvala. To je sve.

Izvinite. Nisam... -Nemam više pitanja.

Utrčao je u moju radnju a odijelo i lice su mu bili umrljani krvlju.

Ruka mu je bila puna novaca. -Koliko? -Ne znam.

Svaki dan baratate novcem, možete li procijeniti?

3.000? -Moguće.

Hvala vam.

One noći kad je Dmitri prvi put išao u Mokro, dali ste mu 3.000 rubalja.

Nisam mu dala. Dala sam mu taj novac da pošalje mojem ocu.

Je li ga poslao vašem ocu? -Nije. Znala sam da i njemu treba.

I onda je sam potrošio taj novac? -Znala sam da će tako biti.

Zašto ste mu onda, uopće dali novac? -Drugačije ga ne bi uzeo.

Dakle, velikodušno ste mu dali 3.000 da pošalje vašem ocu...

iako ste znali da će on potrošiti taj novac.

Dugujem mu mnogo više od toga. -Posudio vam je novac?

Prije tri mjeseca...

dao mi je 5.000 rubalja.

Dao mi je velikodušno, od srca i... -I vi ste mu vratili tih 5.000.

Da. -Dakle te 3.000 nisu bile nikakvo vraćanje duga.

Trebao mu je novac, a bili smo zaručeni, kome drugom je mogao otići?

Zašto nije otišao kod oca? -Već je tisuće rubalja posudio od o...

Recite! Od svojeg oca!

Ovaj čovjek koji je priznao kako je želio ubiti svojeg oca...

posudio je... Čujete li, posudio! ...tisuće rubalja od svog oca!

Jeste li znali da će tih 3.000 rubalja potrošiti za jednu noć sa jednom ženom?

Znala sam da je ide vidjeti.

Rekao vam je prije nego što je pošao?

Rekao je kako će probati otkupiti svoje priznanice...

zato što je ona pokušavala baciti ga u dužnički zatvor.

Dakle, pokušao je kupiti i drugu ženu, na isti način kao što je kupio i vas.

To je istina, zar ne?

Baš me briga. Ja ga i dalje volim.

Samo još jedno pitanje.

Jeste li mu ponovo dali 3.000 rubalja u noći kad se dogodilo ubojstvo?

Nisam. -Nije.

Pitat ću vas još jednom, kažete da nikad ranije niste vidjeli ovu kovertu?

Odgovorite, molim vas. -Nisam, gospodine.

Mojoj dragoj Grushenki, ako me dođe vidjeti.

'Grushenka'? Mislio je na vas, zar ne? -Da, gospodine.

Znate li što je bilo u koverti?

Spominjao je neki poklon. -Kakav poklon?

Novac, pretpostavljam. -Pretpostavljate. Koliko?

Ne znam, gospodine. -Možda 3.000 rubalja?

Da, možda.

3.000 rubalja je pristojna svota. Što je od vas očekivao, zauzvrat?

Prigovor! Nebitno.

Pokušavam dokazati da ona nije ni vidjela taj novac,

nego da ga je on ukrao, i da je to novac koji je trošio u Mokrom...

kada je tamo bio, drugi put sa ovom ženom.

Gospodo, motiv je bio 3.000 rubalja, koji su pripadali starom Karamazovu.

Nitko nije ni dodirnuo taj novac osim optuženog.

Nastavite, molim vas. -Moj brat nikad ne bi ubio zbog novca.

A iz nekog drugog razloga? -Ne.

Zar nije upao u kuću, napao vašeg oca i skoro ga ubio...

zato što je mislio da skriva njegovu ljubavnicu? -Bio je isprovociran.

Dakle, udario ga je. Je li rekao, 'Slijedeći put ću ga ubiti'?

Odgovori mu, Alexei.

Da, gospodine tužioče, rekao sam to.

Baš tim rečima. -Ali, nije ubio mojeg oca.

Kako vi to znate?

Znam dobro svog brata.

Ali napao vas je. Zašto?

Molim vas, gospodine...

pustite me da idem kući.

Znate... moj sin umire.

Što ako mu posljednja pomisao bude...

sramota koju osjeća zbog svog oca?

Molim vas, pustite me kući.

Sud se raspušta do sutra ujutro.

Sud se raspušta do sutra ujutro.

Nije imao priliku. Ni na trenutak.

Izgleda da je unaprijed osuđen.

Zar ti nije stalo?

Ili za njim plačeš samo u javnosti?

Ali, ako je nevin...

imam... imam plan za njegov bijeg.

Koštat će 30.000. Uzet ću zajam dok ne dobijem svoj dio nasljedstva.

Jesi li rekao Dmitriju? -Nisam još.

Ali, ako je kriv, je li u redu spašavati ga?

Više ni sam ne znam što je ispravno a što ne.

Znam samo da se osjećam odgovornim.

Jesam li mogao spriječiti ubojstvo?

Što ako to Dmitri nije napravio? -Ali, jeste.

On poriče.

Neka porekne i ovo.

Pročitaj ovo pismo. -Spali ga!

Ako ti ne znaš razliku između dobra i zla, ja znam.

Zašto se mučiš?

Možda... možda jednog dana... -Ne, za tebe će uvijek postojati samo Dmitri.

Ti želiš samo njega. Ali, on ne želi tebe, želi Grushenku.

I ako ne bude tvoj, neće biti ničiji.

Ivane... jesi li bolestan?

Žurim.

Grushenka želi da je odvedem vidjeti Dmitrija. Hoćeš li sa nama?

Ne. Zašto bih? -Zato što smo mu potrebni.

Ivane, znaš li zašto mu se Otac Zossima poklonio?

Znaš li?

Zato što je u njemu vidio veliki bol.

Ja nisam njegov čuvar. -Ivane, ne okreći mu leđa.

Čak i da je Dmitri kriv ne možeš... -Kriv je!

Nije. Kunem ti se da nije on ubio oca. Kunem ti se.

Tko je onda? -Znaš ti tko.

Tko? -Znaš ti tko.

Bože moj, Bože moj, zašto me kažnjavaš?

Zašto mi ne pomogneš, zar ne čuješ moj vapaj?

O, Alexei... -Ne daj se, budi hrabra!

... u najtežim trenucima, zašto si me napustio.

Imate samo nekoliko minuta. -Straža, možete li, molim vas ostaviti nam lampu?

Molim vas.

A Ivan? Nije došao?

Nešto je bolestan.

Da, dobro. -Donijeli smo ti nešto za pojesti.

Evo. Jedi.

Što je danas sve rečeno o tebi. -I sve je istina. Sve što je rečeno.

Osim da sam ubio oca.

Nitko nije ništa loše mislio.

Čak ni Katya?

Čak ni ona.

Puna je pakosti.

Pred svima se ponizila zbog mene.

Upropastila te je.

Svaka riječ joj je bila istinita.

Ali sve zajedno predstavljaju jednu veliku laž.

Vjeruj u Boga i On će ga spasiti.

Neka ga spasi, govoreći...

Žao mi je Katye. Povrijedio sam je. Povrijedio sam mnogo ljudi.

Zbog toga moram biti kažnjen.

Sutra... sutra će me kazniti.

Sutra će me proglasiti krivim.

Postoji izlaz, zašto ga ne prihvatiš? Molim te.

Reci im da sam za sve ja kriva.

Reci...

Reci im da sam te mučila i tražila da ostaviš Katyu. U to će povjerovati.

Svi je poštuju, čak su i plakali zbog nje.

Vrati se Katyi. Moli je za oproštaj.

Sažalit će se na tebe i oslobodit će te.

Ali... nemoj reći da je voliš.

Pusti da mi bar to ostane... tvoja ljubav.

Nema izlaza.

Vidio sam na njihovim licima kako me žele kazniti.

Onda, neka kazne i mene.

Što bude sa tobom, bit će i sa mnom.

Ako ideš u radni logor, idem i ja sa tobom.

Ako je nešto gore...

onda nas više nitko neće rastaviti.

Uđi, brate.

Uđi, ostalo je još od večere.

Uzmi malo brendija uz čaj.

Zar to nije sako mojeg oca?

Ne stoji mi loše, zar ne?

Stvarno vjeruješ u to?

Da ti je ovdje mjesto...

umjesto njega?

Što ti je? -Već danima imam glavobolju.

Glava mi se raspada.

To su ti živci.

Nemaš se čega plašiti.

Siguran si. Čujem da je današnje suđenje jako dobro prošlo.

Od čega sam siguran?

Idi gore u svoju sobu, odspavaj malo. Nemaš razloga za brigu.

Odgovori mi, siguran, od čega? ja nisam ništa napravio.

Nisi?

Misliš, zato što sam otišao? Je li to?

Ne, ja mislim, brate, da si ti ubio starca.

Naravno, obojica smo upetljani, ali si ti pravi ubojica.

Ja sam bio samo tvoj instrument.

To sam napravio samo zato što sam vjerovao u tebe.

Ti si ubio oca?

Ali, sve vrijeme si to znao.

Pomogao si Dmitriju.

Ne! Ne, Dmitriju. Tebi!

Samo sa tobom, samo uz tvoju pomoć sam ubio starca.

Sa tobom i za tebe.

I što da ne?

Na kraju krajeva, imali smo dovoljno razloga.

Sjećaš se? Sve je dozvoljeno, čak i zločin.

Ti i ja smo savršeni partneri, volja i instrument.

Kako...

Kako se to desilo?

Točno po planu.

Kad je Dmitri preskočio preko zida, pričekao sam nekoliko sekundi...

i otrčao u vrt.

I pronašao si Grigorya?

Mesingani tučak je ležao na snijegu, a prozor je bio otvoren.

Prvo sam pomislio da je Dmitri već ubio gospodara.

Vrata sam otvorio svojim ključem...

a gospodar je bio ovdje... sakrio se.

'Je li otišao?', prošaputao je. 'Je'. 'Zatvori prozor'.

Pogledao sam napolje.

'Došla je', rekao sam, 'Grushenka vas čeka'.

Dotrčao je do prozora.

Uzeo sam žarač.

Udarac ovim izgleda isto kao udarac mesinganim tučkom.

Prišao sam mu od pozadi. 'Grushenka! Grushenka!', zvao je kroz prozor.

Taman kad sam mu prišao, okrenuo se i vidio me sa žaračem.

U njegovim očima nije bilo straha.

Ni malo.

'Dakle, na kraju ćeš ti to napraviti', rekao je.

I nasmijao se.

Nasmijao se! Udario sam ga, pa još jednom i još jednom i još jednom.

Pažljivo sam obrisao krv i vratio žarač na mjesto.

Počeo sam trčati...

a onda sam se sjetio novca.

Uzeo sam jednu kovertu sa lijepom, ružičastom trakom.

'Mojoj dragoj Grushenki, ako me dođe vidjeti.'

Otvorio sam kovertu i uzeo 3.000 rubalja.

Zašto si otvorenu kovertu ostavio na podu?

To je bio najpametniji dio plana.

Budući Grushenka uopće nije došla,

koji bi Dmitri imao motiv da ubije starog?

3.000 rubalja.

Pocijepana koverta, motiv, savršen trag za policiju.

Grigory, savršen svjedok.

A što se mene tiče, epilepsija, savršen alibi.

Znači, ubio si ga za... 3.000 rubalja?

Više! Puno više!

Želio sam da me poštuješ. Kao partnera i kao čovjeka.

Da, ja jesam ubojica. Kriv sam koliko i ti. Savršeni partner.

Jedini razlog što te neću ubiti svojim rukama je što moramo spasiti Dmitrija.

Idemo u policiju da im sve ispričamo. Obojica! -U policiju? Ne!

Reci još samo jednu riječ i odmah ću te ubiti.

Policija! To znači da vjeruješ u Boga.

Ti si prevarant. Vjeruješ... vjeruješ u Boga!

Ideš li sa mnom u policiju?

Sa tobom, nigdje.

Misliš da me možeš ubiti? Hajde, ubij me. Ubij me!

Ne, ne možeš, zar ne?

Ti i tvoje velike riječi! Nikad ne misliš ono što kažeš!

Ti si ništa! Nula!

Svuda bih išao za tobom.

Ubio sam za tebe.

Smerdjakov!

Pogledaj u podrum, ja ću na katu.

Alexei! Alexei!

Dokazat ću vam. Priznat će vam, natjeraću ga!

Alexei!

Ja sam ubojica. Kriv sam.

Nije li činjenica... sudeći po vašem svjedočenju...

da ste u vrijeme njegove smrti bili u Moskvi? -Da, ali...

Znači da niste mogli ubiti svog oca.

Ja sam bio volja, a instrument ubojstva je bio moj polubrat, Smerdjakov.

Nitko vam ne može zamjeriti gospodine, ali pokušavate spaseti svojeg brata, zar ne?

Zato što nije kriv.

Jeste li voljeli Smerdjakova? -Prezirao sam ga.

I sad kad je mrtav, krivite njega pokušavajući spaseti brata, zar ne?

Odanost nije nikakav dokaz.

Evo dokaza, 3.000 rubalja. Ovo je novac za koji su rekli da si ga ukrao.

Ovo je vaš motiv. Motiv o kojem ste jučer raspravljali.

Smerdjakov ga je ukrao.

Ubio je starca i ukrao novac.

I...

ostavio pocjepanu kovertu.

To je bio najpametniji dio plana.

Ubio ga je žaračem i krvlju mu je zbrisao osmijeh sa lica.

Znate? Moj otac se smješkao. -Jeste li bolesni, gospodine?

Tko ne želi smrt svojeg oca?

Nije pri sebi, gospodine. -Jesam.

Ja sam sasvim pri svojoj svjesti kao i svi vi ostali.

U ime Isusa Krista, kako ne shvaćate?

Rekoste da je Smerdjakov kriv, možete li to dokazati?

Evo dokaza, novac koji je ukrao. -To je samo 3.000 rubalja.

Mogu biti bilo čije, čak i vaše. -Smerdjakov mi je sam rekao.

Imate li svjedoke? -Ne. -Pa, u tom slučaju...

Da.

Imam svjedoka. -Kako se zove? -On je u svakome od nas.

Vrag.

Ali, ako postoji Vrag, onda ima i Boga.

A ako Bog stvarno postoji... razumijete?

Moje teorije su lažne i nije sve dozvoljeno.

Vaša Visosti, zahtijevam od suda da odbaci ovaj slučaj.

Očigledno da je optuženi nevin.

Vaša Visosti, ova dama ima definitivan dokaz da je optuženi ubojica.

Kriva je što je prikrivala dokaze, ali je to radila iz ljubavi prema optuženome.

Gospođice.

Ne mogu dozvoliti da nevini strada. Ivan nije kriv.

Dmitri je napisao ovo pismo dva dana prije nego što je njegov otac...

Očigledno da je bio pijan.

Draga Katya,

ako ne dobijem novac, morat ću otići kod oca.

Ako mi ne bude dao, ubit ću ga i uzeti sam.

Dok tebe ne isplatim nikad neću biti slobodan da odem sa...

Jeste li ga vi tražili da vam vrati novac? -Nikad.

Ubio je zbog novca. Ne Ivan... nego on.

On je ubojica.

Poričete li da ste ovo vi napisali?

Ja sam to napisao.

Slučaj Rusija protiv Karamazova je okončan.

Molim advokata odbrane za završnu riječ.

Neće biti nikakve odbrane. Nisam ubio oca!

Straža!

Mnogo stvari je ovdje rečeno o meni i sve su istinite.

Ali, kunem se pred Bogom, nisam ubio svojeg oca.

Puno ste pričali o novcu koji sam potrošio.

Katya mi je dala 3.000 rubalja da pošaljem njezinom ocu.

Taj novac sam potrošio, samo taj novac.

Kad sam prvi put bio u Mokrom, potrošio sam pola.

Ostatak sam čuvao. Želio joj ga vratiti...

da budem slobodan.

Imam neutoljivu žeđ za životom, gospodine.

Želim živjetim. Želim biti ponovo rođen.

A za to moram biti kažnjen.

Bez kazne nema ni spasenja.

A bez spasenja nema ni ponovnog rođenja.

Ali, kaznite me za moje grijehe.

Zamolio bih porotu da se povuče i donese presudu.

Kriv. -Kriv.

Kriv. -Kriv.

Kriv.

Kada će sudac donijeti presudu? -Kasnije, u toku dana.

Možda će sucu biti dovoljno da ga osudi na 20 godina teškog rada.

I... moje čestitke.

Gdje je zatvorenik Karamazov? Gdje su njegovi čuvari?

Nađite ih! Nađite ih!

Gdje je? Dmitri?

Ovdje ti je pola novca. Ostatak ćeš dobiti na granici.

Ovdje ti je putovnica, novac i karte za vlak.

Je li ovo Ivan organizirao? -Da.

A ti odobravaš? -Da.

Zato što si nevin.

Moram prvo nekoga vidjeti. -Već su krenuli u potjeru.

Gospođice, nemamo vremena. -Dmitri, molim te.

Ne, ovo je najvažnije.

Kočijašu!

Sjećaš li me se?

Odoh ja. -Ne možeš. Ne možeš otići.

Dajte mi ostatak novca. -Bez tebe ne mogu preko granice.

Kapetane, dugujem vam izvinjenje. Zato sam i došao.

Meni nije potrebno vaše izvinjenje...

već mojem sinu.

Stalno leži...

Sine, imamo posjetitelja.

Ilyusha!

Dobro veče. Donio sam ti nešto.

Top. Puca uz zaglušujuću buku.

I orden.

Prihvati poklone, sine. -Neću, tata.

U pravu je. Ne postoji poklon kojim bih mogao izbrisati uvredu.

Kapetane, pokorno vas molim za oproštaj.

Izazvao sam vas na dvoboj, ali sam kukavica.

Poznata mi je vaša reputacija u vojsci kao sjajnog strijelca.

Mogli biste me ubiti prvim metkom.

Ja vam nisam dostojan protivnik, kapetane.

Molim vas, oprostite mi i oslobodite me izazova.

E pa sine... ti odluči.

Oprosti mu, oče.

Poštedi mu život.

Hvala vam, gospodine.

Tata... ponosim se tobom! Ponosim se!

prevod i obrada : Gaca62 adaptacija na hrvatski : Semangelaf