Original subtitles

U spomen na one žene koje su nas nekoć znale ganuti

kratkom čarolijom cuplea. Nek im hommage bude ovaj splet poznatih pjesama

ujedinjenih u izmišljenoj priči koja je mogla biti stvarna.

-Koliko sam se je nauživao ovdje! -Tko ovdje pjeva?

-Maria Lujan. -Naša stara prijateljica.

-I ne samo to! -Niste znali da je ovdje?

Ne. Dugo smo je tražili.

-Nismo ništa znali o njoj. -Dva mjeseca ovdje nastupa.

I skače kao ja, bez teskoća.

Ai, a rumba.

I skače kao ja, bez teskoća.

-Dom Camilo, kakvo je stanje? -Takvo da si oskudno odjevena.

Ti si oskudan!

Naprijed!

-Tko je? -Donijela sam odjeću. Mama je bolesna.

Ostavi na stolu.

Još si tu? -Htjela sam vas vidjeti.

Mama kaže da ste velika pjevačica.

-Najbolja! -I ja bih to htjela biti.

-Voliš pjevati? -Da, sve vaše pjesme.

Mama ti ne bi trebala dopustiti. Nisam prikladna za maloljetnike.

Znam pjesme koje ste pjevali.

-Gotovo sve vaše ploče. -Tata je jednu osobito volio.

O, Mari! O, Mari!

Moja ljubavna pjesma je za tebe.

-Nastavite! -Ljupka si. Kako se zoveš?

-Mari! -Oho, kao ja!

Ali prezime mi nije za kazalište.

Chamorro.

Chamorro?

Ne, nije moguće. Veoma si malena.

Najmlađa sam od desetero djece.

Candido Chamorro, urar.

Ne! Tata se zove Prudencio. Zidar je.

Maria! Ti sad nastupaš. Što je smiješno?

Već sam se vidjela s desetero djece.

Mislila sam da je tvoj tata moj stari prijatelj.

Večeras je u publici tvoj stari prijatelj.

-Tko? -Veliki impresario.

-Juan Contreras? -Da. Došao je s prijateljima.

-Ovdje će me gledati? -Nebitno je gdje si! Samo budi svoja!

Dobro, odmah ću doći.

Vidjeh ga na ulici, prođe kraj mene i reče mi nekoliko riječi

koje mi gođahu.

Ne htjedoh ga pogledati.

Da se ne zarumenim.

Reče mi: Dušo, kad biste me voljeli, možda bih doživio raj.

A ja sramežljiva, postadoh ponosna.

Njegove oči prodorno me gledahu.

I osjetih nešto teško objašnjivo.

A što kad se žena lako zaljubi!

Ali ne promislih

i svoje srce mu dadoh.

Stari cuple, zar ne?

-Otjepavala ga je velika umjetnica. -Najbolja!

Da, izvrsna je.

Jedino ona zna otpjevati cuple.

Luckasta od užitka jer sam bila obožavana, i ne zamijetivši, već bijah zaljubljena.

Jer govoraše mi da se topi.

Njegove tamne oči pomalo stisnute

u moju dušu snažno prodriješe.

Božanstvena je!

-Nikad nije ovako pjevala. -Pjeva kao svaki put!

Govorahu moja usta:

Molim te, gledaj me. Gledaj me polako, molim te.

Jer želim znati voliš li me doista kao ja tebe.

Ponovi da nijednu ne voliš više od mene.

I ako to kažeš, vidjet ćeš

da te volim doista.

-I dalje je ovo Maria Lujan! -Otkud ona ovdje?

-Nije bilo mjesta za nju? -Mnogo je propatila.

-Ali i dalje ima dušu! Idemo je pozdraviti!

-Konobaru! -Izvolite?

-Odnesite vino u garderobu gđice Lujan. -Odmah.

Maria!

-Choli! -Maria!

-Ista si! -Tako reći.

-Lijepo vas je vidjeti. -Prijatelji Lili Barnez i Carlos Moreno.

-Drago mi je. -Uživali smo.

-Znali ste da ovdje nastupam? -Ne.

Slučajno smo došli. -Iznenadili smo se.

Sada sam animatorica.

Isprva su nas zvali kupletistice.

Zatim tonadillere, kansionetistice. Ali sve je to isto!

-Ne! -Pučki žanr.

-Ne pripadaš ovamo. -Zašto?

Jer si ti Maria Lujan.

Cura koja je otkrila vino za lijepe žene.

Otmjeno se pilo kao sada viski.

Pitko vino koje piješ bez osjećaja i užitka.

Ali bilo je otmjeno! Tek kad smo ga plaćali znali smo kako je skupo.

Šampanjac!

Sjećaš se kad smo vidjele Palaciosicu kako ga ispija?

Juane, tada nisi ti bio kavalir koji časti.

Nego je to bio veseli vijećnik.

Ljepši ste nego ikada.

Stvarno? Ne mogu pjevati bez malo šampanjca.

-Božanstveni ste. -Nema mi vina do šampanjca.

Čuj! Nadam se da ćeš mi dati šampanjac prije plesa.

Palaciosica ga pije za grlo.

-Nije istina! -Sva je vesela.

...i na svjetlosti plovimo bez straha.

Nema ljepšega od plovidbe onima koji vole taj slatki užitak.

Glorita, sve sam spreman učiniti. Kad ćete mi dati svoju ruku?

Zaboga, g. Praxeres. Vijećnik ste. Moram dobro promisliti.

Sjećate se pasijansa koji vam se jako svidio? -Da, znam.

Zatvorite oči!

-Igrat ćemo se slijepog miša? -I skrivača.

Ako želite, stavit ću vas na gradski proračun.

Pođi sa mnom, dušo moja.

Na valove zelenoga mora.

Na valovima burnoga mora.

Ne bojim se brodoloma, ne bojim se brodoloma.

I slušajući o ljubavi, o brodu što plovi...

Cure! Šarmantnije malo!

Tražite da mornarke budu šarmantne? -Ušutite!

Kako pjeva moja kći, g. Jeronimo?

-Vidjet ćete. Nećete se moći potužiti. Više nije u zboru.

-Pogodujete joj. -Moja se ističe.

Ne više nego moja nećakinja. Sve nam je jasno!

-Naravno! -E, pa onda sve znate!

Tišina! Vražje žene! Uvijek isto!

Dosta, dame. Gotovi smo!

Sutra u isto vrijeme? -Sve u garderobu!

Dođite vidjeti moju novu garderobu.

-Čekaju nas. -Neka! Zato i jesu naši dečki!

-Gdje su sakoi? -Sad su došli.

-Neka gđica Palacios dođe na pokus!

Gđice Palacios! Tko je ne zna, skupo bi je platio!

Prije nego što je pjeva u zarzueli...

-Dizala je zastor kao ja. Iz iste smo vreće.

-Eto, vidiš! Ali ti još nisi ispekla zanat.

Da se nisam zaljubila u svoga jadnoga muža,

sad bih nosila briljante kao ova!

-Kako da ne! Umrijet ću od smijeha. -Čujte vi! -Što je?

Paca, idemo! Napravit ćeš cirkus.

-Svašta vam pada na pamet, Praxerese! -Kako ne bi! Osjećam se kao u raju.

I ja. Maestro, možemo početi!

Ajme, kako je ovdje hladno! Mogli su uključiti peć.

Kod moje kćeri su je već uključili.

-Pa jasno! Jer je već diva! -Jer najbolje pleše.

-Na klimavim nogama! -Pripazite što govorite!

-Govorim što i tvoj tata. -Što?

-Kćeri! -Kujo!

Kakva je ovo galama? Sve van!

-Ja ne! -Umuknite! Odlazite!

Kada za ovo čuje jedna osoba...

Hajde, izlazite!

Dođite!

Ako vam oko natekne, stavite odrezak! -Idemo, mama!

-Sovo! -Smiri se, ujno. Zašto si to učinila?

Zbog tebe. Da te više cijene.

Choli nije kriva. Odabrali su ju jer lijepo pleše.

Da nema g. Jeronima, još bi bila u zboru.

Da bar ti imaš takvu sreću!

Da imam nekoga koga zovu kum? Ne, ujno. Volim svoga dečka.

Moraš visoko letjeti! Da ne završiš kao ja.

Rekla sam ti! Eno tvoga i moga dečka.

-Maria nema dečka. -A tko je onda onaj?

-Uzmi ga! -Ja imam svoga.

-Bezvezan je! -Prestanite!

Ujno, zar opet? Volim Candida.

Candido! Siroti urar. Gladuš bez novčića.

Presvucite se!

Candido, zbilja je hladno.

-Kad bi imao ogrtač! -Kad bismo ga kupili...

Cure bi ostale bez kave s briošem. -A toliko to volimo!

Moja nećakinja treba muža poput g. Juana.

Bogatog, naočitog i poduzetnog.

-Volim takve! -Pa jasno!

-Je li istina da su g. Juan i Palaciosica...? -Ne, to je gotovo!

Slobodan je. Zato kažem da bi se mogla dobro udati.

Jeste li gotove, cure? Hajmo!

-Evo g. Juana. -Bogme krasan ogrtač!

Dobra večer, g. Juane.

-Oprostite, g. Juane. -Sad ću doči.

Stoko!

Oprostite. -Ne, oprostite vi meni.

-Dopustite! -Nisam ja Pepeljuga.

Niti sam ja kraljević. Ali mogli bismo glumiti da to jesmo.

-Hvala. -Ovdje radite?

-Pjevam u zboru. -Kako vas prije nisam primijetio?

-Jer nisam nešto! -Trebat ću naočale.

-Čekaju vas? -Da!

-Kad ću vas opet vidjeti? -Svaki dan pjevam ovdje.

-Čekajte! Kako se zovete? -Maria Lujan.

Maria Lujan? Vaša je kći?

Nećakinja. Imamo jedna drugu.

I ja sam pjevala, ali godine čine svoje. Sada prodajem dragulje.

-Vaša je nećakinja pravi dragulj! -Da samo znate! A kako tek pjeva!

-Ali u zboru je neprimjetna. -Od sutra ću je dolaziti slušati.

Zadnja si izašla.

-Oprosti. Otišla sam na portu po ovo. -Što je to?

-Tvoj rođendanski dar. -Rubac?

-To nosi nesreću. -Daj, nemoj!

-Volimo se. Neće nam donijeti nesreću. -Dobra večer. Kako ste?

-Ko bog! -Je li vam to oko ili monokl?

- Nos! - Tako visoko?

-Šaljivčino! Idemo! -Ujno, rođendan mu je.

Tony i ja htjeli smo ih odvesti na ples.

-I birajo ljepoticu! -Dajte, samo večeras!

-A koliko si navršio? -19.

-Vidiš, klinac je! -Prestani.

Zaručena si za kazalište. Neka vam je ovo zadnji ples!

U pamučnoj izglačanoj suknji,

u niskim lakiranim cipalama

i ogrnuta šalom na rese

ulicama ovim idu šarm i božica.

Sa šeširom nataknutim ovako

i u vrlo pripijenim i uskim hlačama

gizdelin šeće Madridom. Pokazuje sve što mu je Bog dao.

I idu na ples prepuni šarma. -On je zamoli da otplešu chotis.

I uhvate se čvrsto.

I počnu ovako plesati.

U pamučnoj izglačanoj suknji,

u niskim lakiranim cipalama

i ogrnuta šalom na rese

ulicama ovim idu šarm i božica.

-Tvoja ujna će nas razdvojiti. -Ne slušaj je!

Rubac ti lijepo pristaje.

-Za tebe 15 peseta jeftinije. -Nicasio mi je kupio tkalačku vodilicu.

-Zavrijedila si dvije!

-Luisa, žiri te gleda. -Gledaju Mariju.

Ja gledam tebe.

-Pogledajte Mariju! -Lijepo pleše. Kao ja!

Ostali smo sami. I plješću nam.

-Da, vidim. -Nikad mi nisu pljeskali.

-Toliko u tome uživaš? -Jako!

Dame i gospodo, žiri će proglasiti kraljicu ljepote.

Nije bilo lako izabrati uz ovoliko lijepih cura.

Drage moje, sve ste zaslužile nagradu. Ali nagrada je samo jedna.

I dat ćemo je samo jednoj. Onoj u haljini na točkice!

-Mojoj Mariji! -Meni?

-Vi ste, gospođice, pobjednica. -Živjela!

Zasluženo! Rođena je za to. Dobit će medalju koja vrijedi bar 200 peseta.

Molim vas, priđite.

Izvolite. Čestitam. -Hvala.

-Kako se zovete? -Maria Lujan.

Živjela kraljica ljepote Maria Lujan! -Živjela!

Bit će i kraljica kazališta!

Zašto ne? To i želim. Da bude kraljica kazališta!

Gledao sam je ovih dana. Lijepo pjeva i ima sve potrebno.

-Svakako! Bila sam umjetnica. Vidim kad netko vrijedi.

-Izađimo utroje! Razgovarao bih s njom o nekim projektima.

-Kako vi kažete! -Doći ću po vas. Otići ćemo u kazalište.

A onda na večeru! -O, baš divno!

Ovo me vraća u mladost. I ja sam doživjela ovacije. -A je li?

Maria nije pjevala cuple? -Volim kvalitetnije stvari.

Da, ovo je pučki žanr. Ali unosan je!

Kvaliteta ovisi o umjetnici.

Tišina, gospodo! Malo tišine!

Cijenjena publiko, Bella Charito više neće pjevati isti cuple

onako kako bismo svi htjeli. Vlasti su ga zabranile.

Smirite se, molim vas.

Osim toga, kaznili su nas s 500 peseta.

Mir, gospodo! Nemojte bacati.

Sad će Bella Charito otpjevati Ogrni me!

Vidiš u kakvome se okružju pjeva cuple?

Sad ćeš čuti pravu umjetnicu.

Na plaži se kupala anđeoska djevojka.

Valovi su draškali njezinu skladnu figuru.

Ušavši u kabinu i skinuvši kostim,

rekla je mladiću dražesnim glasom:

Ogrni me, ogrni me. Hladno mi je.

Meni će to biti ostvarenje sreće.

Ogrni me, ogrni me. Hladno mi je.

Ako želiš da te ogrnem, dođi amo, mila moja.

-Ovo ljudi vole? -Ovo želi pjevačica u usponu.

A to možeš biti ti. -I bit će!

Jednoga kišnoga popodneva crnka Soledad

bez kišobrana je kisnula i šutjela.

Neki mladić htio ju je skloniti pod svoj.

Došao je u pravi čas i ona mu je odmah rekla:

Ja bih to drukčije otpjevala.

Ogrni me, ogrni me. Hladno mi je.

Meni će to biti ostvarenje sreće.

Ogrni me, ogrni me. Hladno mi je.

Ako želiš da te ogrnem, dođi amo, mila moja.

Promisli!

Ne želim da budeš Bella Charito, nego mnogo bolja.

Šampanjac! Vraća mi lijepa sjećanja.

Cuple je sad omiljen. Potrebna su nova lica.

Mogla bi postići uspjeh!

Dušo, impresario ti nudi kazalište za tvoj debi!

Trebam ukrašene kostime.

A to stoji! -Ne misli na novac!

Vi ćete sve platiti kao dosad?

-Što tražite zauzvrat? -Što god želiš!

-Nije valjda ono? -Maria!

Ti šuti. Rastužit ću se ako ne misliš kao ja.

Radije bih cijeli život pjevala u zboru.

I bez šampanjca!

-Vidjet će taj glupi g. Juan! -Mislio je da sam poput onih.

Napustila sam zbor i gotovo! -Za tvoju tetu nema oprosta!

-Kad je uhvatim... -Poštuj je kao ja!

Braniš je, a niste u krvnoj vezi.

Nema veze! Odgojila me i žrtvovala se radi mene. Voli me na svoj način.

Neke ljubavi ubijaju.

Nemoj tako. Sirota! Od sramote se razboljela.

Toliko se nadala da ću biti poznata kupletistica.

Vjenčat ćemo se kad odslužim vojsku. Ako treba, i prije!

Ljubiš me, je l' da? -Moja si jedina ljubav.

-Maria...

O, Mari... Moja ljubavna pjesma je za tebe.

-Ne trebaš glazbu. -Imam violinsku pratnju.

-Ovo je tvoja pjesma. -Naša. Nikad je neću zaboraviti.

Svirat će je na našem vjenčanju.

-O, kako boli! -Gdje? -Ovdje. -To je od hladnoće!

-Prije je boljelo na drugoj strani. -Boli gdje ja želim!

-A tko je za ovo kriv? -Daj, daj.

Mjesec dana neću moći raditi.

A ni ova ne radi!

Založila sam zadnji nakit. Nisam platila stanarinu.

Obećali su mi posao u krojačnici.

Trebamo 500 peseta! Izbacit će nas iz stana.

Umrijet ću jer nemamo za liječnika.

-Ne razumijem tu bol koja se premješta. -Umrijet ću!

Daj, zašuti! Nabavit ću novac.

Gdje? Otišla si iz kazališta.

Ne želiš biti kupletistica. A mogla bi mnogo zarađivati!

Dosta, ujno! Nabavit ću novac i bez toga.

Napokon je povjerovala!

Više nisam mogla glumiti. Sve je to za njezino dobro.

-Komična si! -A tek ti, Micaela!

Budem li ovako ležala, zbilja ću se razboljeti. Sve me boli!

Jesi donijela meso? -Evo ga.

Gladujem. A i sirota Maria.

Bolje da joj ja pravim ovu dramu

nego da je ima s ubogim Candidom.

URAR Sandungu ide plesati Romanole.

Postolaru je rekao da mu uredi potpetice.

Aj, sandunga! Sandunga, od ljubavi umirem.

Ako me i ne voliš, ja te svejedno volim.

Dođite! Evo kompletne kolekcije. Za samce!

Maria?

-Ne mogu više. Kad bi samo znao... -Govori!

Ujna mi ne da mira.

Trebam 500 peseta. Inače se moram vratiti u kazalište.

-To nikad! -Pomozi mi, Candido.

Imam tek nekoliko novčića.

Čekaj! Ovdje ima novca. -Što kaniš?

-Trebaš novac. -Ne pod svaku cijenu.

-Dok se šef vrati, vratit ću ga. -A ako ne budeš mogao?

-Bolje da ja ukradem nego ti. Uzmi!

-Hvala ti. -Samo nemoj plakati! Vidimo se sutra.

Da, sutra u sedam.

-Dobra večer, g. Tomas!

-Ah, to si ti!

-Niste na putu? -Sinoć sam se vratio.

Oprostite, čekam Candida.

Načekat ćeš se. U zatvor će.

-U zatvor? -Okrao me.

Nije. Htio vam je vratiti. Želio mi je pomoći.

Znate da je nevin. Izvucite ga! -Vratit ćeš novac?

-Ujna je sve potrošila. -Žalim. Teškom mukom sam ga zaradio.

Nisam ljepotica koja se podaje. -Nisam takva! Ja radim.

Da, znam. U kazalištu. Ondje ćeš naći bogatijeg nego što je blesan Candido.

Vratim li vam novac, oslobodit ćete ga?

-Ako mu dotad ne budu sudili. -Vratit ću vam ga!

-Sve mi je jasno. -Spasit ćete ga?

Dat ću 500 peseta uraru. I tražit ću da povuče prijavu.

-Jesi li sretna? -Divni ste. Neću vam to zaboraviti.

Zavidim tomu momku. Sigurno ga jako voliš.

-Nemoj osjećati obvezu. -Moram vam vratiti taj dug.

Kako? Ja ne naplaćujem svoju pomoć.

Misli na sebe i na svoju karijeru.

Možeš zaraditi taj iznos i mnogo više bez ikakvog odricanja.

Zaista mislim da ti to možeš. Možeš biti velika umjetnica.

U pučkome žanru!

Nema lošeg žanra kad je umjetnica velika!

Dobro, pjevat ću cuplee. Bit ću Bella Maria.

Ne! Nadimak Bella pripada prošlim vremenima.

Bit ćeš Maria Lujan! Bez nadimaka.

Maria Lujan. Ne zvuči loše. Kao u drami i operi.

Cuple može ujediniti obje u svoje dvije minute.

Sutra počinješ s pokusima!

Udvarao mi se loš toreador, rekla sam mu ne.

Ako nije hrabar, zašto bi bio za mene?

O, balance, balance. Balance od snježne bjeline.

Pjevam tu lijepu pjesmu s mnogo miline.

U modi je da umjetnice pobjegnu.

Zato me roditelji drže na oku.

O, balance, balance. Balance od snježne bjeline.

Pjevam tu lijepu pjesmu s mnogo miline.

Izvrsno! Sad je mnogo bolje. -Bila si odlična.

-Ne možete ući. -Propustite me.

-G. Juane, kad ću ja vježbati O, Mari? -Odmah.

-Što se događa? -Želim vidjeti Mariju Lujan.

-Molim? Ah, ti si... -Ne, bio sam.

-Pričekaj kraj pokusa. -G. Tomas kaže da mu je platio neki g. Juan.

-Ja sam taj. -Vi?

-Hej, mir, dečko! Nije to što misliš. -Ne?

Ne. Maria je poštena cura. Nema se čega stidjeti.

Dali ste mu novac samo da...?

Da joj ugodim. I da počne pjevati.

Impresario sam. Trebam zvijezde. Oktrio sam je u njoj.

Trebala sa udati za mene.

Zaprosi je. Sigurno će se zbog tebe svega odreći.

-Ali ne bi je trebao zaprositi! -Vi i ujna ste je obrlatili.

Nismo. To je u njoj.

Kad-tad bi se u njoj probudila umjetnička želja.

Ljubila me. Znate to. Ljubila me.

Nije ona tvoja. A ni moja.

Ona pripada slušateljima cuplea. -Ne znam što hoćete.

Možda ni ona ne zna.

Ženama poput nje ljubav je umjetnost. A ljubavnik samo avantura.

Shvati to, dečko! Tvoj i njezin put su različiti.

Uz tebe bi čeznula za svojim.

Ljubio sam je, shvatite! Ljubio sam je.

Ne ljubimo samo jedanput. Zaboravit ćeš je. Možda je tako najbolje!

Ne bi svatko mogao biti divin muž.

"Velika si umjetnica, a ja obični urar."

"Šaljem ti 500 pesosa koje su ti pozajmili. Ovoga puta nisam ukrao."

"Dobio sam ih jer sam zamijenio vojnika koji je trebao otići u Afriku."

-Što je? -Izgubila sam ga.

Koga? O, bolje za oboje!

-A kakav je ovo novac? -Vratio mi ga je.

Baš je ljubazan!

Ne! To je za g. Juana. To je Candidova želja.

Ludice! Za ovakvu kupletisticu bit će mnogo Candida.

Molim te, ostavi me sad.

Neću. Mladost brzo prođe.

Nijedan muškarac ne zahvali ženi jer se žrtvovala.

Što je ovo? Još se nije odjenula?

Ma ništa! Žene su tako lude da radije biraju:

S tobom makar gladovala. -Stvarno?

Nije ni loše imati kočiju i ogrlicu.

Sve ti to može omogućiti publika koja te čeka.

-Ne, ne mogu. -Možeš.

Veselom pjesmom zaboravi tugu. Hajde! -Dušo, obuci se!

Ne mogu.

Dame i gospodo, a sada će nastupiti nova umjetnica!

Maria Lujan. I otpjevat će: Dođi i dođi.

Već se vidim s četiri svijeće! -Umrijet ćete? -Ne dao Bog!

Zapalit ću četiri svijeće svetoj Ceciliji ako ovo dobro prođe.

Pomilovala sam te.

Ne gubim nadu.

S vremenom i s pomoću kukice, dušo,

čak i mladca uloviš.

Dođi, i dođi, i dođi!

Dečko, dođi sa mnom.

Ne želim te za svađe, dušo.

Znaš već o čemu govorim.

S mnogo šarma, dušo!

Jer pjevam: Dođi i dođi,

tuže se mnoge supruge.

Jer njihovi ih muževi, dušo, kod kuće zovu neprivlačnima.

Dođi, i dođi, i dođi!

Dečko, dođi sa mnom. Ne želim te za svađe, dušo.

Znaš već o čemu govorim.

Dođi, i dođi, i dođi! Dečko, dođi sa mnom.

-Kako je bilo? -Glasan pljesak si dobila.

Izađi! Ovo je tvoj prvi uspjeh! -Hajde, idi, dušo!

Mnogo ćemo zaraditi.

Karanfili!

Komu ću dati karanfile?

Karanfili! Za dečke.

Karanfili! Dajem ih zatvorenih očiju.

U košarici su po povoljnoj cijeni.

Karanfili! Iz obožavane zemlje.

Karanfili! Što dolaze iz Granade.

Karanfili! Imam ih ovdje za tebe.

Imaju miris, prisutnost i moć koje vidite u meni.

Karanfili!

Imam ih ovdje krasne.

Za svoga dečka imam ih razne. Da ukradem srca i ole!

I da pokažem miris, prisutnost i moć, znate već.

Ako me voliš, mili,

darovat ću ti karanfil lijep.

I vidjet ćeš da će nam biti lijepo u kutku.

Ako me voliš, gorštače, ja tebe volim još više.

I svi lijepi karanfili tvoji će biti.

Tvoji će biti. Tvoji, tvoji, tvoji.

A sada ću svojoj obožavanoj Francuskoj otpjevati jednu pjesmu. Madelon.

-Visosti? -Dajte ovo gđici Lujan.

I dogovorite mi susret za večeras.

Naravno, Visosti. Bit će mi čast.

Spremna? Požuri se! -Juane, dečki su spremni?

-Jesu. Sve je spremno. -Brže!

-Naporna si! -Budi mirna!

-Pametno je ovo da otpjevaš Madelon. -Kad biste vi znali!

Predivna je. Mogla bi biti moja velika ljubav. -Visosti!

-Moja večerašnja velika ljubav. -To je već nešto drugo!

Za vojnički odmor i užitak,

na dva koraka od šume,

nalazi se kuća sa zidovima prekrivenim bršljanom.

Aux Tourlouroux, tako se taj kabaret zove.

Konobarica je mlada i fina,

poletna kao leptirić.

Kao njezino vino oko joj sja.

Prozvali smo je Madelon.

Sanjamo je noću, a danju mislimo na nju.

Nije ona samo Madelon. Nama je ona ljubav.

Kad nam Madelon poslužuje piće,

po bačvi klizi njezina suknja.

I svatko joj priča priču.

Priču na svoj način.

Madelon nije stroga

kad je primimo za struk ili bradu.

Ona se smije. Jedino to zna.

Madelon, Madelon, Madelon.

Kad nam Madelon poslužuje piće,

po bačvi klizi njezina suknja.

I svatko joj priča priču.

Priču na svoj način.

Madelon nije stroga

kad je primimo za struk ili bradu.

Ona se smije. Jedino to zna.

Madelon, Madelon, Madelon.

Bravo!

-Predivna si bila, Maria! -Uspjeh!

-Zbilja vam se svidjelo? -Učinila si što Nijemci nisu!

-Osvojila si Pariz! -Kraljica si kazališta!

-A bila sam samo zboristica! -Rekao sam ti!

Za mene to nitko nije rekao. Zahvaljujući tebi...

Trebala sam prijateljicu uza se, ludice.

-Presvucimo se! -Krasna je.

Dušo, kakvi bomboni! I koliko ih je!

Od koga su?

Vikonte De Beauhensi.

Ne! Vikont de Beaurenci.

Mislite da naučim francuski? Ja više od "oui" ne mogu!

Da se potrudite, govorili biste ga.

A, to ne! Dovoljno sam se ja trudila u ovome životu.

Ajme kakva ogrlica! Od koga je?

Impresariov dar. 40 bisera.

-Dva za svaku godinu života. -Šteta što imaš samo 20 godina!

Ludice, ne smiješ odati godine.

Naprijed.

Bili ste fantastični! Najveća španjolska diva!

G. Dubois!

Je li moj pariški impresario zadovoljan?

Svakako. Događaj ste godine. Osvojili ste sva srca.

-Evo dokaza! -Što je to?

Dar velikoga vojvode.

Nisu li boljševici u Rusiji? -Nije to dugoga vijeka.

Daj da vidim! Majko mila, kakav briljant!

Veći nisam vidjela!

Vojvoda bi da zajedno večerate.

Žalim, ne mogu prihvatiti.

Samo bi vas htio opet vidjeti.

-Može u kazalištu. -Sad sam u nebranu grožđu!

-Što ću reći vojvodi? -Eto vam kad činite stanovite usluge!

U redu, gospođo. Ispričavam se.

Sjajno si to odradila. Ovo ti je najveći uspjeh večeras.

-To si i htio. -Eto ti kad si čestita!

Daj se presvuci! Doći ćemo u Moulin Rouge

kad Choli završi.

-Sad mi se još više sviđa. -Nakon što te odbila?

Baš zato.

Noć je još mlada.

-Jesi li za ples? -Može.

Maria!

-Jesi sretna? -Jako!

-Volio bih ti vjerovati. -Vjeruj! Mnogo si učinio za mene.

-Pokazao si mi prave vrijednosti. -Maria.

Zaslužan si za večerašnji uspjeh. Tvoje sam djelo.

Nisi! Ono si što sam htio da budeš.

Molio bih...

Oprostite, dama pleše samo sa mnom.

-Sviđa mi se. -I meni.

Visosti, nemojte!

-Nemoj! Dođi. -To je Maria Lujan! Španjolka!

Što je? Što joj je?

-Ništa. -Nemirna si?

-Prepoznali su te. Žele da pjevaš. -Sada?

-Da, sada. -Što ću pjevati?

Orkestar ima note. Reći ću im.

Hajde!

Da, dušo, umiri se.

Pjevaj!

Dame i gospodo, malo pozornosti!

Maria Lujan će vam otpjevati

španjolsku pjesmu.

Vatren pogled prepun ljubavi.

Češalj ukrašavaju mnogi cvjetovi.

Iz Seville sam. Iz Seville sam!

I zovu me Carmen, Cigančica.

Srce mi je cigansko.

Duša mi je iz Triane.

U žilama mi teče krv Carmen, motačice cigara.

Ma divna je!

Ona je maršal Foch među kupletisticama.

Carmen je voljela Escamilla.

A ja ludo volim jednoga dečka.

Vrlo zgodnoga. Vrlo zgodnoga! Ako ga ne ubije bik, bit će toreador.

Srce mi je cigansko.

Duša mi je iz Triane.

U žilama mi teče krv Carmen,

motačice cigara.

Kakav divljak!

-Kako je, doktore? -Nadam se da će se izvući. Oporavak će potrajati.

Izvolite. -Hvala.

-Juane! -Kako me to gledaš? Nisam umro.

-Učinio si to zbog mene. -Nisi ti kriva.

-Mogao si život izgubiti. A on... -On nema moju sreću.

-Tu si. -Bit ću svaki dan.

Svaki! Dok ne odeš u Ameriku.

-Tko sad misli na to! -Ja.

-Neću moći ići s tobom. -Ne idem bez tebe.

Otići ćeš. Zbog uspjeha si ostavila prvu ljubav.

-Zašto ne bi i mene? -Juane, nemoj tako. Ovo je drukčije.

-Misliš da te ne volim? -Zašto me ne bi voljela?

Predstavio sam te publici. Uvijek sam bio uz tebe.

Ali nije to sve u životu.

Znam. Tvoja ljubav prema meni, tvoja žrtvovanja.

Nije bilo žrtvovanja. Ali ovako ne možemo dalje.

-Želim biti uz tebe. -Zašto? Kako bi putovala svijetom?

Ne, Juane. Sve će biti drukčije. Obećavam. Želim biti s tobom.

Promisli! Da se ne bi kajala!

Neću se kajati.

Tko je to htio umrijeti?

Kao što vidite, nije samo Maria došla.

-Kako si? -Kao cvijet, zar ne vidiš?

Muški su danas tako mršavi!

Samim čudom sam živ.

Ne! Živ si jer na ovome svijetu treba biti svega.

-Kako si, Choli? Hvala na cvijeću. -Nisam ti mogla doći.

Odavde se ćuti proljeće u Parizu.

Kad ti bude bolje, prošetat ćemo Bulonjskom šumom.

Hej! Za mjesec dana nastupaš u New Yorku.

Ostavit ću to za kraj turneje. Kad Juan bude mogao sa mnom.

Zar si luda?

Luda bih bila kad bih otišla. Otići ćemo u Ameriku.

-Ali skupa! -Hvala.

Uvijek skupa.

"Veliki uspjeh španjolske pjevačice Marije Lujan, prvi put u New Yorku."

Valencia!

Valencia, zemlja cvijeća, svjetlosti i ljubavi.

Valencia, sve tvoje žene boje su ruže,

Valencia, miris narančina cvijeta u tvojim vrtovima.

Voljela bih u valencijskome kraju naći svoje ljubavi.

Bijela kuća, narančin cvijet,

vrt rascvjetan bademovim cvjetovima.

Srebrna Turia, tirkizno nebo,

valencijsko sunce puno ljubavi.

Ljubavi u Valenciji rascvjetane su kao narančine grane.

Ljubavi... Samo u Valenciji žene dušom znaju voljeti.

Strasti... U valencijskome vrtu predaju ti srce svoje.

Bijela kuća, narančin cvijet,

vrt rascvjetan bademovim cvjetovima.

Srebrna Turia, tirkizno nebo,

valencijsko sunce puno ljubavi.

Ljubavi u Valenciji rascvjetane su kao narančine grane.

Ljubavi... Samo u Valenciji žene dušom znaju voljeti.

Strasti... U valencijskome vrtu predaju ti srce svoje.

Njezine žene...Unose dušu i život u strastveni poljubac.

Niste valjda molile sveca za dečka?

-Varaš se! Ja jesam. -I ja.

Mislimo na budućnost.

Živjela infanta! Živjela Chata! Živjela infanta!

-Chata je baš simpatična. -Uvijek dođe na proštenje.

Kako ne bi došla? O, majko draga, dugo nismo bili zajedno.

Sad ćemo neko vrijeme biti zajedno.

Čuješ?

Drznica...

-Idem onamo. -A ja ću pogledati što nam sudbina sprema.

O, dušo, kad bi me voljela!

-Maria, želiš znati svoju budućnost? -Da, pročitaj mi.

Slava, sreća i velika ljubav.

Da? Zacijelo stiže.

Zašto je tako gledaš? Ne nadaj se! Takve pucaju visoko!

Jednom će na ovakvom biku pisati: "Ubio ga je Pepe Molina."

A ja ću tada staviti natpis: "Trini."

Kud puklo da puklo, bit ću toreador.

Ovaj bik je moj. -Promisli!

Jednom moram početi.

Daj mi to!

Isuse! Što to radi?

Zna se boriti.

I dobro mu ide!

-Ali to je... -Tko?

Momak sa sinoćnjeg proštenja. Što će biti s njim?

Naplatit će mu kaznu. Ako je ne plati, dobit će 15 dana zatvora.

Juane, plati tu kaznu u moje ime.

-Zašto? -Onako.

To bi mi bila dobra reklama.

Kako želiš.

Ono je Lujanica!

Puši u javnosti! Sramota!

Pušenje je užitak, divan i senzualan.

Pušim i čekam muškarca kojega volim

iza stakala veselih prozora.

I dok pušim, u životu ne uživam

jer dim u zraku obično me omami.

Ispružena u naslonjaču pušim i ljubim.

Vidim svoga ljubavnika brižnog i galantnog.

Osjetim njegove usnice koje znaju ljubiti.

I osjećam još veću želju

kad njegove oči gledam, žedne užitka.

Zato mi je pušenje

kao raj.

-Izvolite? -Trebao bih gđicu Lujan?

Pričekajte.

Ne može vas primiti. Ima pokus.

-Mogu je poslije vidjeti? -Pričekajte.

Toreador kojemu si platila kaznu. Što da mu kažem?

Komu si je platila?

Izvolite.

Maestro, neću više vježbati.

Priđite.

-Luisa kaže da želite razgovarati. -Zahvalio bih vam. Bez vas...

Želi biti toreador.

-Imali ste mnogo borba? -U nekim selima.

Treba vremena da postanem poznat.

-Imam 19 godina. -19 godina?

-To je mnogo? -Za nepoznata toreadora da.

Bit ćete poznati! Ono nije bilo loše.

-Loše je što ste prekinuli pokus. -Oprostite.

Krasno pjevate. Već su mi to rekli.

-Niste me slušali? -Nisam, ali svakako ću doći.

Ne trošite novac. Sad me slušajte.

Maestro, pjevat ćemo "Njegov vragolasti pogled".

Sjednite.

Vidjeh ga na ulici, prođe kraj mene i reče mi nekoliko riječi

koje mi gođahu.

Ne htjedoh ga pogledati.

Da se ne zarumenim.

Reče mi: Dušo, kad biste me voljeli, možda bih doživio raj.

A ja sramežljiva postadoh ponosna.

Molim te, gledaj me. Gledaj me polako, molim te.

Jer želim znati voliš li me doista kao ja tebe.

Ponovi da nijednu ne voliš više od mene.

I ako to kažeš, vidjet ćeš da te volim doista.

Ne voliš me. Nešto ti se događa.

-Što? -Mjesecima više nisi isti.

-Zabrinjavaju me bikovi. -Izvolite?

-Malu horchatu. -Sok od ječma s limunom.

-Tako sam bliži stoci! -Šaljivčino!

-Imaš neku koridu? -Tražim.

-Zato se uređuješ? -Moram biti lijep.

-Za mene se nisi uređivao. -Dosta!

-Gdje si jučer bio ovako uređen? -Jučer?

Prijateljice su te vidjele.

Išao sam vidjeti ima li kakva korida za mene.

Promijenio si se.

-Nekad osjetim parfem. -Dosta! Nema nikakvog parfema.

-Što radiš? -Zanima me što je unutra.

-Gledaj što hoćeš! -Srce mi govori da nešto postoji.

Zašto čuvaš ovaj karanfil? Od koga je?

Ako me voliš, mili, dat ću ti karanfil lijep.

I vidjet ćeš da će nam biti lijepo u nekom kutku.

Ako me voliš, gorštače, ja tebe volim još više.

I svi lijepi karanfili tvoji će biti.

Tvoji će biti. Tvoji, tvoji, tvoji.

Lujanica je sve ljepša.

-Kamo? -U garderobu Marije Lujan.

-Ne možete. -Mogu.

-Ne možete. -Mogu.

Ona ga uzdržava.

-Ne želim biti to što ljudi govore. -Što te briga!

Znamo da to nije istina. Važno je da se volimo.

Ne mogu ovako! Nemam novca.

Volim te takva kakav si.

Nije uvreda ako pomažeš voljenoj osobi.

Ne, Maria! To ima svoj naziv. Neću da me tako zovu.

-Pepe! -Moramo se razići.

-Ne govori to. -Želim biti toreador.

-Lud si! Možeš poginuti. -Ako pobijedim, vratit ću se. Obećavam.

Šuti! Ne dam da odeš. Te grozne borbe po selima!

Jednom ću se boriti u koridama.

Dobro! Ako se želiš boriti, borit ćeš se.

Jednom su meni pomogli. Sad ću ja tebi pomoći.

Stvarno? Nećeš se bojati gledati me u koridi?

-Više se bojim da ću te izgubiti. -Uvijek ću te voljeti.

-Uvijek? -Da.

Jednom si mi obećala da ćemo uvijek biti skupa.

Ništa se nije dogodilo.

-Lažeš mi? -Shvati! Mlad je i želi pobijediti.

Rekao si da mu ide.

Ako mu ne pomognem, polako će gubiti nadu.

Nije ti žao?

Prije nekoliko godina tražila si da pomognem jednomu momku.

-Tada sam te cijenio. A sada te žalim. -Juane!

Misliš da ne vidim da si se zaljubila u njega?

Pa što?

Zašto si zaboravila obećanje iz Pariza?

Bilo je to iz zahvalnosti? Sažaljenja? Govorila si... -Uvijek sam bila iskrena.

Kad sam te upoznala, bila sam zaljubljena u drugoga.

Pokušala sam te zavoljeti.

Nisam ja kriva što osjećam da se još mogu zaljubiti.

U mladića!

Jesi li zaljubljena u njega ili u njegovu mladost?

Pokušavaš oživiti svoju mladost na izmaku?

-Moguće ju je oživiti. -Ne!

Kasno je.

Družiš se s umjetnicima, ali nisi poput nas.

Mi smo kao plamen koji treba održavati.

Počela sam se bojati

da se sjaj Marije Lujan gasi.

I pojavila se ova radost koja mi govori:

Počinješ iznova! Pred tobom je dug put!

I zatvaraš moj.

Ne, Juane. Nisam jedina

koja te može usrećiti. Zaslužuješ sreću.

Oprosti mi na iskrenosti.

Možda ti meni trebaš oprostiti.

-Jer sam ti pomogao u tvojoj zabuni. -Nije to zabuna.

Pobrinut ću se da momak postane toreador.

Najbolji sam toreador rođen u Andaluziji.

Svojim vještinom i šarmom unosim radost u koridu.

Ljudi me pozdravljaju...

Svibanjski križ

seviljski...

Svibanjski križ u svome dvorištu podigoh.

Svibanjski križ seviljski u svome dvorištu podigoh.

Tko zna hoću li te ikada više vidjeti!

Svibanjski križ seviljski u svome dvorištu podigoh.

Obasut ću te cvijećem ako me on zavoli.

Mladić zastade pred ogradom

promatrajući lijepu cigansku zabavu.

Pitao je moju majku: Što je ovo, bako? Najljepši svibanjski križ u Triani.

Stavio je na ormarić koliko je imao. I u dvorište je odlučno ušao.

Sve su mu se oči smiješile,

ali on se zagledao samo u moje.

Zvijezda Danica mi je rekla vidjevši moj ples:

Tko bi tebe mogao ukrasti!

Svibanjski križ seviljski.

Svibanjski križ u svome dvorištu podigoh.

Obasut ću te s mnogo cvijeća

ako me on zavoli.

Svibanjski križ seviljski.

-A sad osvoji Madrid! -Naravno.

-Kao najbolji toreador. -Nasljednik najboljih.

-I zavodnik ljepotica. -To je već druga pjesma!

Naravno da jest. Opijen si njome.

-A ona njima nije? -Zaludio je Lujanicu, gospođo!

-Nije samo nju. Dečko, što izvodiš? -Čujte vi!

Što je?

Trini, oprosti.

Zar bi to bio u stanju učiniti?

Trini, bježiš otkad sam došao iz Seville?

-Ako ne odeš iz ove kuće, ja ću otići. -Govoriš gluposti.

Ti ćeš otići. Mi ti ništa ne značimo.

Nemoj to govoriti!

Sad si Pepe Molina! Imaš što si htio! Ugled, novac i ženu.

Da, ženu! Ali ja nisam ta.

-Uvijek sam te voljela. Bio si mi jedini. -Trini!

Volim te svom dušom. Šutjela sam jer sam mislila da je ono hir.

Ali vidim da nije. Svi znaju da si s Lujanicom.

Ne plači. Volim te. Misliš da bih te zaboravio?

Zaluđena je mnome. Ostavit ću je i oženiti se tobom.

-Stvarno? -Naravno, malena. Nemoj više plakati.

Lukavac! Opet laže Trini. Bestidnik!

-Što se to tebe tiče? -Zbog Trini. Znam je otkad se rodila.

I zbog Marije, nećakinje moje prijateljice Pace.

Moram joj to reći!

-Hvala što si mi rekla! -Trebaš znati.

Trini i Maria ne zaslužuju da ih vara.

-A sve je učinila za njega! -Sad je opet s Trini.

Nisam joj htjela ništa govoriti. Ali sad mora znati.

Neka zna da on govori da je zaluđena njime!

Znam da govoriš da sam tvojom ljubavlju zaluđena.

Znam da si ljudima rekao da si me ostavio zbog druge.

Zaboravljaš koliko si me puta molio da te zavolim.

O tome ne govoriš! Činiš to kao svaki muškarac.

Ali ti to nisi.

Nije da mi je važno što sam te voljela.

Milostinja se daje i siromahu.

A ti si siromah bio.

Možeš se hvaliti da sam te voljela više nego što zaslužuješ.

Možeš i dalje lagati. Obećavam, neću se miješati.

Ali molim te da kažeš da sam sretna jer ne razgovaram s tobom.

Ali o tome šutiš. Nisi muško ni za to.

Znaš što govoriš.

Nije da mi je važno

što sam te voljela. Milostinja se daje i siromahu.

A ti si siromah bio.

-Što ti je? -Ništa. Ponio me cuple.

-Što je bilo? -Razočarala se u Pepea.

-A zbog njega je ostavila Juana. -Gđice Choli?

-Da? -Sad vi nastupate!

-Maria, slušaj! -Nemamo o čemu razgovarati. Idemo, Lorenzo!

-Što su ti rekli? -Ne znaš?

-Znam samo da te volim. -Ali imaš drugu.

Trini? Bilo mi ju je žao. Volimo se od djetinjstva.

Ali voliš je.

Tebe još više. Ti si od mene stvorila ovo što jesam. Ti si mi sve.

Ne varaš se?

Ne. Vjenčat ćemo se. Ne mogu bez tebe.

-Volim te. -Dokad?

-Do smrti. -Postoji takva pjesma.

Znam. Rekao sam to kako bi je pjevala. Sviđa mi se refren.

-Zbilja? -Da!

Kleo se da me voli ne bojeći se smrti.

Njegove crne velike oči u dušu su mi se zavukle.

-Požuri se! -Nećeš zakasniti.

Ne želim propustiti povorku.

-Bori se u Madridu. -Napokon ćeš ga gledati.

Toliko me puta to molio! Ne volim to, ali što da radim!

-Molim? -Trini je treba.

Vidjet ću može li vas primiti.

-Još ćeš nešto staviti? -Ovo.

-Maria, tu je! -Tko?

Pepeova cura. Treba te. Što da kažem?

-Zašto ste joj rekli? -Bolje tako!

Uđi.

-Što trebaš? -Znate tko sam?

-Trini iz krojačnice. -Onda znate zašto sam došla.

-Hoćeš da ostavim Pepea? -Da.

-On te tražio? -Nema hrabrosti.

Varaš se.

Muškarac koji žele pobijediti jest hrabar.

On me voli. Ali vi ste mu došli na put.

-Ili on na moj. -Vratio mi se, a vi ste mi ga opet uzeli.

Oprostila sam mu. Kao i ti. Zašto se čudiš?

Zaludili ste ga koridom. Odvraćala sam ga, a vi...

Dala sam mu da poleti.

Da ode od mene i da mu bude neugodno među svojim staležom.

Nikad niste voljeli nekoga iz svoga staleža?

Jedanput. I izgubila sam ga. Ne znam je li to bilo dobro.

Oboje smo bili kukavice.

-Zato sada branim ovu ljubav. -Moja je.

Ne volite ga kao ja. Vama je to hir, avantura.

Sve ljubavi počnu kao hir. I da bar završe kao avantura!

-Udali biste se za njega? -Zašto ne?

-Što ti znaš o životu! -Od vas učim.

Ne traži da žena napusti svoju ljubav.

-Zli ste! -Jer ga se ne želim odreći? Ne bi ni ti!

-Volim ga. -Ja još više.

Jer nikad više neću voljeti.

Trini!

Maria, ovo nije bilo u redu.

Pusti me, ujno.

-Maria! -Ostavi me, Luisa!

-Ujno! -Što je ovo?

-Što ti je? -Ništa. Idemo na koridu.

Ne brini se!

-Jedino ga mogu pobjednički iznijeti na ramenima. -Dao Bog!

Veliki je toreador.

Mrtav je.

Ubio ga je.

Na Dan svetog Eugenija, idući u Pardo, upoznah ga ja.

Bijaše najraskošniji toreador

i iz najbolje loze u cijelome Madridu.

Vozaše se u kočiji želeći borbu.

Pogledavši ga, zadrhtah.

A on vidjevši to, izašao je iz kočije.

I veoma otmjeno mi priđe.

Baci plašt uzvišenim pokretom

i otkrivši se, reče mi ovako:

Stani na njega, crnko. Stani otmjeno.

Jer relikviju ću napraviti.

Od komadića svoga plašta

na koji je stalo

ovako lijepo stopalo.

-Zašto ste dopustili da pjeva? -Htjela je! Ona je ponajprije umjetnica.

Jednoga ponedjeljka u travnju

borio se i otiđoh ga gledati.

Nikad to nisam činila,

nego toga popodneva. Od tuge sam umirala.

Iskorači, pade na pijesak.

Bijaše ranjen. Pogleda me.

S grudi skinu relikviju.

Odmah je prepoznah.

Kad toreador nemoćno pade,

u svome bunilu govoraše ovako:

Stani na njega, crnko. Stani otmjeno.

Jer napravit ću relikviju.

Od komadića svoga plašta...

Što ti je?

Dršćeš. Maria, dušo.

Nije ozbiljno, ali morate se čuvati.

Čuvat će se.

Ne morate mi lagati.

Recite mi istinu.

Istinu? Ne smijete više pjevati.

-Zašto? -Previše se uzbudi, a srce to ne može podnijeti.

-Moje srce...

-Sinoć ste pjevali o toreadorovoj smrti. -I o smrti jedne djevojke.

-Malena! -Maria, život ovdje ne završava.

Možda, i to je žalosno.

Bez brige, neću više pjevati.

Niti to želim.

Putujte, opustite se.

Hoću. Idem u Francusku.

Imam nešto novca. Ne toliko koliko ljudi misle.

Zasigurno će potrajati dulje nego ja.

Novac i ljubav teško je zadržati.

Nakit koji je nekada bio naša radost

napušta nas kao i ostale radosti.

Ali najvažnije je preživjeti.

I tako iz godine u godinu.

Pokušavala sam zaboraviti i samu sebe.

Vrijeme koje nam sve uzme ostavilo mi je dvije stvari: život i samoću.

Siroti, umro je ne znajući kamo sam dospjela.

Zašto?

1939. godina. Rat. Morala sam napustiti Pariz.

Ali kamo ću? U Španjolsku. I vratiti se pjevanju.

Dugo nitko nije čuo za mene. Nitko me nije htio zaposliti.

Samo sam ovdje našla posao.

Nitko ne mari što Maria Lujan pjeva u Ulici Paralelo u Barceloni.

Morala sam preživjeti.

Pjevam gdje nema mladih.

Zato niste čuli za mene.

A i čemu? Više ne postojim.

Uvijek ćeš biti Maria Lujan. Pokazala si svijetu kako se pjeva cuple.

-Vrati se kamo pripadaš. -Ne.

-Više me ne žele. -Nije istina. Ne misle svi tako.

Nastupit ćeš u predstavi tebi u čast.

U Madridu! Ondje si uspjela, i opet ćeš.

-Čemu? -Da mladima pokažeš kako se pjeva.

Dogovoreno! Ja ću se pobrinuti za tisak.

-Kazališni događaj! -Cijeli Madrid je tu!

Maria, zadnje pitanje. Kako se osjećate uoči svoga povratka?

Kao i kad sam pjevala prvi cuple.

Umjetnik uvijek mora imati početničku tremu.

Kako se vrsno pjeva cuple?

Osim što treba imati nešto glasa, treba dati svoje srce.

Treba se roditi i umrijeti u svakome cupleu.

Ispričavam se! Maria, sad nastupaš.

A sada će pred vas izaći Maria Lujan

s cupleom vama i njoj nezaboravnim.

"Malena!"

Hvala.

Hvala.

Među...

Među tolikim stvarima koje su mi nedostajale ovih godina

bio je i ovaj pljesak.

Zahvalila bih vam najljepšim riječima, ali...

Ja samo znam pjevati.

Bravo!

Bravo!

-Nevjerojatno! Kakav pljesak! -Tako i treba biti u umjetničinu životu.

Kleo se da me voli ne bojeći se smrti.

Njegove velike tamne oči u dušu mi prodriješe.

Tvoja ljubav je moja sudbina, tvoja ljubav je moja sreća.

Tvoja ljubav je moj život, rekao mi je i kleo se.

Zakleo mi se na svoju ljubav

jaču od boli i užitka.

I luda od njegova

lijepa obećanja

postala sam žena.

Malena...

Govorio mi je lud od strasti.

Malena,

život mi puniš radošću.

Dopusti da

sa zanosom

na tvoje usnice spustim

božanski plamen

poljupca.

Jednoga dana u njegovim očima groznica je sjala.

U onim velikim očima koje mi u dušu prodriješe.

I vidjela sam da život prolazni bježi

iz onoga koji mi je nekoć poljupcima život dao.

I luda k njemu sam potrčala.

Živi, živi, poviknuo je meni.

I on koji je umirao

još se smiješio

i govorio mi ovako:

Malena...

Govorio mi je lud od strasti.

Malena...

Život mi puniš radošću.

Dopusti da

sa zanosom

na tvoje usnice spustim

božanski plamen poljupca.

Poljupca...

-Maria! Maria! -Nije mi ništa.

Brzo, liječnika! Brzo!

Gospodo, Maria Lujan,

velika Maria Lujan,

više neće nastupati.

Upravo vam je otpjevala

svoj posljednji cuple.