Original subtitles

Život.

Nevjerojatna, savršena kombinacija elemenata

koja je u stanju stvoriti živu tvar.

Možda najveća misterija prirode.

Je li život nevjerojatan fenomen, isključivo na našem planetu?

Posljednjih godina došli smo do nekoliko nevjerojatnih otkrića

koja sugeriraju da su uvjeti u našem Sunčevom sustavu za život

mogao biti rašireniji nego što se ikada moglo zamisliti.

Nedavne misije otkrivaju čudne svjetove.

Mjeseci koji bi mogli imati ogromne

oceane skrivene ispod milja leda.

Kao Europa, koja kruži oko divovskog Jupitera.

Mjesta gdje mlazovi izbijaju stotinama milja u

svemir, poput Enceladusa, malenog Saturnovog mjeseca.

Ili mjeseci s krajolikom vrlo sličnim Zemlji, s planinama,

dolinama, oblacima i jezerima tekućeg metana ili etana,

poput Titana, najvećeg Saturnovog mjeseca.

Ako je život ikada bio moguć ili je sada činjenica u bilo

kojem od tih udaljenih svjetova u našem Sunčevom sustavu,

s vrlo teškim i različitim uvjetima od Zemlje,

to bi moglo značiti da bi život mogao biti moguć

u bilo kojem drugom udaljenom svijetu u svemiru.

Druga geneza unutar istog solarnog sustava implicira

da je podrijetlo života vjerojatan događaj.

Ako se dogodi dvaput u istom solarnom sustavu,

vjerojatno se događa posvuda u svemiru.

Sada znanstvenici traže planete daleko

izvan granica našeg sunčevog sustava,

gdje bismo mogli otkriti život u bliskoj budućnosti.

Zahvaljujući NASA-inom svemirskom teleskopu Kepler,

lansiranom 2009., znamo da samo u našoj galaksiji,

postoje milijarde egzoplaneta nalik

Zemlji koji kruže oko svojih zvijezda.

S obzirom na golemost svemira,

s više od sto milijardi galaksija,

teško je zamisliti da negdje ne postoji planet

sličan Zemlji koji može sadržavati život.

Osim ako se ovdje na Zemlji nije dogodilo nešto vrlo

neobično, onda se život razvio na tisućama milijuna planeta

samo u našoj galaksiji, zar ne?

Ako nije čudo, onda je posvuda.

To je suština.

Posljednjih godina, zahvaljujući Kepleru,

potvrdili smo desetke egzoplaneta sličnih Zemlji

koje bi mogle kriti život, pa čak i

inteligentan život koji čeka da bude otkriven.

Ne znamo hoće li se otkriće života prvo dogoditi na jednom

od ovih mjeseca ili planeta u našem Sunčevom sustavu

ili na egzoplanetu sličnom Zemlji.

Ali ono što znamo je da smo bliže nego ikad otkrivanju

jedna od najvećih misterija prirode:

ima li života u svemiru.

Ima li života izvan Zemlje?

Čovječanstvo si je oduvijek postavljalo

ovo pitanje, ali odgovor još nije pronađen.

Čini se da smo bliže rješenju ove misterije.

Nedavna otkrića otkrila su planete izvan našeg sunčevog

sustava za koje se vjeruje da su na mnogo načina slični Zemlji.

Kad bih se morao voziti svemirskim brodom do jednog planeta koji smo pronašli Keplerom,

onaj na koji bih ja išao je Kepler-186f.

Jedan je od najmanjih.

Uh, na pravoj je temperaturi, hm, da bi tekuća

voda mogla postojati na njegovoj površini.

Kepler-186f je prvi potvrđeni planet veličine Zemlje

kružiti oko daleke zvijezde u nastanjivoj zoni gdje bi

se tekuća voda mogla nakupljati na površini planeta.

Otkriće Kepler-186f potvrđuje postojanje planeta veličine Zemlje

u nastanjivim zonama drugih zvijezda

i signalizira značajan korak bliže

pronaći svijet sličan Zemlji.

Kepler-186f obiđe svoju zvijezdu jednom svakih 130 dana

i prima jednu trećinu energije koju Zemlja prima od sunca,

postavljajući ga blizu vanjskog ruba nastanjive zone.

Kad biste mogli stajati na površini Keplera-186f,

sjaj njegove zvijezde noću u podne

izgledao bi sjajno kao što je naše sunce

oko sat vremena prije zalaska sunca na Zemlji.

Danas, kada pogledamo što znamo

o podrijetlu života na ovoj planeti,

to nas navodi na pomisao da su se

iste stvari koje su se ovdje dogodile

moglo se dogoditi negdje drugdje,

pa tako i život izvan ove planete

prilično je prihvatljivo u smislu znanosti koju danas poznajemo.

Sada znamo da u našem solarnom sustavu

postoje četiri važna kandidata za život.

Mars.

Jupiterov mjesec Europa.

I Saturnovi mjeseci Titan i Enceladus.

Na svakom od njih možemo pronaći sva tri ključna sastojka za život:

organski spojevi, tekućina i izvor energije.

Na Marsu postoji voda u obliku

leda na polovima i ispod površine,

ali također teče s vremena na vrijeme

na površini tijekom proljeća i ljeta.

Iako još nema dokaza o postojanju bilo kakvog oblika života na

Marsu, znanstvenici misle da bi on uskoro mogao biti pronađen.

Na Jupiterovu mjesecu Europi također se

mogu pronaći dva od tih ključnih sastojaka.

Znamo da na Europi ima vode.

Na površini Europe imamo ledenu koru.

Ova ledena kora promatrana je pomoću svemirske letjelice Voyager

ali i kanadske svemirske letjelice '90-ih.

Ispod jezive vodeno-ledene kore debljine 10 do 30 kilometara

koji prekriva ovaj maleni mjesec,

trebao bi postojati tekući ocean,

koja može biti duboka oko 100 kilometara.

Saturnovi mjeseci Titan i Enceladus

postali su prva mjesta prioriteta u potrazi za životom

posljednjih godina.

Titan je jedini mjesec u Sunčevom sustavu za koji se zna da ima atmosferu.

To je također jedino mjesto u Sunčevom sustavu

koje ima atmosferu sačinjenu prvenstveno od dušika,

osim Zemlje, pa su Titan i

Zemlja na taj način usko povezani.

Titan je fascinantan svijet.

To je najstranije mjesto u Sunčevom sustavu,

da tako kažemo, jer ono, zapravo, osim Zemlje,

je jedino mjesto za koje znamo

da ima mora tekućine na površini,

ali ta mora nisu napravljena od vode, ona su

napravljena od tekućeg metana i tekućeg etana.

Titan je jedino mjesto u Sunčevom sustavu izvan

Zemlje gdje postoje stabilna površinska tekućina,

ali na minus 180°C,

ova tekućina ne može biti voda.

Znamo da postoje jezera

ispunjen super-ohlađenim tekućim metanom i etanom.

Posljednjih godina Enceladus, sićušni mjesec koji kruži oko

Saturna, postao je jedan od glavnih ciljeva egzobiologije.

Enceladus je mali, ledeni mjesec, prilično sličan

Europi jer ima debelu ledenu koru i ocean ispod.

Znamo da golemi mlazovi vodenog

leda izbijaju nekoliko milja u svemir.

Enceladus je jedno od najzanimljivijih mjesta u

Sunčevom sustavu zbog prisutnosti ove aktivnosti,

ova aktivnost nalik na gejzir.

Ako imamo aktivnost sličnu gejziru, ljudi očekuju vodu, tekuću vodu.

Nedavno su u tim mlaznicama otkriveni neki od

osnovnih kemijskih sastavnih dijelova života,

tako da možemo biti sigurni da na

Enceladusu imamo trifektu za život:

tekućina, organski spojevi i izvor energije.

Ali ako se život mogao pojaviti u bilo kojem od tih udaljenih i surovih

svjetova, zašto ne bi mogao nastati i na bilo kojem drugom planetu

daleko izvan granica našeg sunčevog sustava?

Druga geneza unutar istog solarnog sustava implicira

da je podrijetlo života vjerojatan događaj.

Ako se dogodi dvaput u istom solarnom sustavu,

vjerojatno se događa posvuda u svemiru.

Kad bismo uspjeli pronaći život unutar

našeg sunčevog sustava na drugom mjestu,

i nadalje moći reći da se razvilo,

znate, neovisno,

onda kažete da je unutar istog zvjezdanog

sustava život evoluirao dva puta.

A zaključak iz toga je da život nastaje vrlo lako.

Prije jedne generacije, samo ideja o

planetu koji kruži oko daleke zvijezde

još uvijek bio u domeni znanstvene fantastike.

Dakle, pomisliti na mogućnost života na takvom

planetu bilo je jednostavno nezamislivo.

Zapravo, prvi egzoplanete otkriveni su tek 1992.

Iste godine pronađena su dva egzoplaneta super-Zemlje

oko pulsara PSR 1257+12

na udaljenoj udaljenosti od 2300 svjetlosnih godina.

Ova objava šokirala je tadašnju znanstvenu zajednicu,

jer je to bio prvi višeplanetni ekstrasolarni sustav ikada otkriven.

Može li bilo koja od ovih super-Zemlja sadržavati život?

Nažalost, pulsar je vrlo

različita vrsta zvijezde od Sunca.

Zapravo, to je mrtva zvijezda nastala

kada su neke od najvećih zvijezda u svemiru

eksplodirali kao supernove.

Pulsar, koji je ono što ostane nakon zvijezde,

stvarno masivne zvijezde, eksplodira,

onda imate ovu stvar koja je na korak od crne rupe.

Iako je ovo bilo stvarno uzbudljivo,

bilo je teško reći što to znači jer su pulsari

toliko različiti od normalnih zvijezda.

Ovo se isprva možda neće činiti kao dobra

mjesta za traženje nastanjivih planeta.

Supernove su, iskreno, prilično apokaliptični događaji

koji bi lako ispario sve zlosretne planete

u orbiti oko zvijezde koja eksplodira.

Taj daleki svijet bio bi okupan u smrtonosnom koktelu

X-zraka i nabijenih čestica

koju emitira zvijezda tako slaba u vidljivom svjetlu

da bi jedva bacila sjenu na površinu ovog svijeta.

Dakle, šanse za pojavu života u tako čudnom

i neprijateljskom okruženju bile bi male.

Međutim, prava važnost ovog otkrića

bila je u tome što je po prvi put ikada,

potvrđeno je postojanje planetarnih sustava

izvan granica našeg sunčevog sustava.

Ako smo tamo pronašli dva egzoplaneta, zašto ih ne bi moglo biti mnogo više?

Morali smo čekati još tri godine da pronađemo

egzoplanet koji kruži oko zvijezde nalik Suncu,

što je bilo daleko važnije, jer bi uvjeti takvog planeta bili

potencijalno slični bilo kojem od planeta u Sunčevom sustavu.

6. listopada 1995. Bila je objava otkrića

prvog planeta koji kruži oko zvijezde nalik suncu u časopisu Nature.

Ta je zvijezda bila 51 Pegasi, zvijezda nalik suncu udaljena 51 svjetlosnu godinu,

a egzoplanet je bio divovski planet.

Prvi egzoplanet pronađen oko

zvijezde poput naše zvao se 51 Pegasi b.

Vrlo je neobično. To je vrlo velik planet.

Veći je od Jupitera, masivniji je od Jupitera.

I nalazi se na vrlo kratkoj orbiti. Obilazi svoju zvijezdu.

Jedna godina na ovoj planeti traje četiri dana.

To je vrlo kratko vrijeme.

To je otkriće označilo prekretnicu

u potrazi za egzoplanetima.

Od tog trenutka pronađeno je mnogo novih.

Ipak, ono što je radikalno revolucioniralo potragu za

egzoplanetima bio je NASA-in svemirski teleskop Kepler.

Prije nego što je Kepler lansiran, postojale

su stotine planeta za koje smo znali

u sustavima oko drugih zvijezda,

a sada znamo za tisuće.

I zato je Kepler bio tako revolucionaran.

Kepler je bio svemirski teleskop posebno dizajniran

za istraživanje našeg područja galaksije Mliječni put

otkriti stotine planeta veličine Zemlje i manjih

u ili blizu nastanjive zone

svojih zvijezda i odredite udio

od stotina milijardi zvijezda u našoj galaksiji

koje bi mogle imati takve planete.

Djeluje vrlo jednostavno. Svatko ovo može razumjeti.

Samo gleda u jednu točku na nebu, cijelo vrijeme, nikad ne trepne.

I gleda 150.000 zvijezda, i samo prati koliko su sjajne.

Nešto kao svjetlomjer kamere, zapravo.

I povremeno će vidjeti... ovu zvijezdu

ovdje, na primjer, postat će malo slabija,

vrlo djelić postotka prigušenije, na nekoliko

sati, a onda će ponovno postati svijetlo.

Pa, to se događa ako planet prođe ispred te zvijezde.

Prešli smo put od pronalaženja stotinu planeta do preko

tisuću planeta s Keplerom, onih koji su potvrđeni.

Postoji još oko 3000 ili 4000 za koje imamo jake

dokaze, ali još ne bismo razmatrali potvrđene planete.

Kepler je u potrazi za planetima.

Kepler je pronašao doslovno tisuće planeta ili kandidata za planete.

To je… to je stroj za pronalaženje planeta.

Prvi put u povijesti 2011.

Kepler je znanstvenicima omogućio popis Mliječnog puta, kako

bismo mogli izračunati koliko zvijezda ima na Mliječnom putu

mogli imati planet poput našeg.

Oko milijardu.

Možda postoji milijun, možda postoji milijarda, možda

postoji sto milijardi planeta u galaksiji Mliječni put

koje bi mogle podržavati život, vrstu planeta

na kojima bi zemaljski život mogao preživjeti.

Koliko njih je zakuhalo vlastiti život?

A mi ne znamo odgovor na to, u redu?

Jer to ovisi o tome koliko je teško započeti život.

Samo zato što ti dajem sve ove, znaš, ove svjetove

ne znači da će život započeti, ali, s druge strane,

svi su ti planeti napravljeni od iste stvari kao i Zemlja.

Dakle, opet, osim ako se nešto vrlo neobično nije dogodilo

ovdje i nigdje drugdje, biologije će biti posvuda.

Samo četiri godine nakon lansiranja,

u travnju 2013.

Tim Keplera izvijestio je o jednom od svojih prvih velikih trijumfa.

Otkriće po prvi put u povijesti

dvaju egzoplaneta vrlo sličnih Zemlji.

Kepler-62e i Kepler-62f.

Ovo otkriće izazvalo je veliki entuzijazam, jer je

impliciralo potvrdu postojanja planeta sličnih Zemlji,

gdje bi život mogao biti moguć.

Svaki od ovih planeta ima radijus 1,6 i 1,4 puta veći od Zemlje

i kruži oko Keplera-62, narančaste patuljaste zvijezde,

u svojoj okozvjezdanoj naseljivoj zoni.

Studija modeliranja također je zaključila da Kepler-62e i Kepler-62f

vjerojatno su većinom, možda potpuno, prekriveni vodom.

Kepler-62e vjerojatno ima vrlo oblačno nebo

a topla je i vlažna sve do polarnih krajeva.

Kepler-62f bi bio hladniji,

ali još uvijek potencijalno životno prijateljski.

Nažalost, oni su na velikoj udaljenosti od 1200 svjetlosnih godina

u zviježđu Lire.

Zahvaljujući misiji Kepler, sada znamo da

oko zvijezda kruže deseci milijardi planeta

samo u našoj galaksiji, Mliječnoj stazi, a znamo

da postoje milijarde galaksija diljem svemira.

Dakle, ako je, u samo jednom planetarnom sustavu

poput našeg, život nastao na jednom planetu,

a postoje još najmanje četiri kandidata, vjerojatnost

pronalaska planeta u svemiru koji bi mogao biti utočište života

trebao biti vrlo visok.

Ali Kepler je za nas otkrio ne samo

postojanje planeta sličnih Zemlji,

ali također nam je pružio nevjerojatne podatke

o svemiru, kao što je potvrda postojanja planeta

koje kruže oko ne samo jedne već dvije zvijezde,

poput Keplera-16b.

Ovaj planet bio je Keplerovo prvo otkriće planeta koji kruži

oko dvije zvijezde, što je poznato kao cirkumbinarni planet.

Dakle, jedno od najuzbudljivijih otkrića Keplera bilo je da

smo zapravo uspjeli pronaći planete oko binarnih zvijezda,

a prvi koji je pronađen bio je Kepler-16b.

Kepler-16b mnogima je omiljeni planet

koji je otkriven s Keplerom.

Uh, kruži oko ne jedne nego dvije zvijezde u isto vrijeme.

To je bilo nešto za što se predviđalo da neće postojati.

Zalazak dvije zvijezde u isto vrijeme bila je samo znanstvena fantastika.

Ali svemir je čudniji od onoga što znanstvenici mogu

zamisliti, a pokazalo se da je takva stvar istinita.

Od 1992. godine otkriveno

je više od 2000 egzoplaneta.

Zahvaljujući budućim misijama svemirskih teleskopa planiranim za

lansiranje, očekuje se da će se broj promatranih egzoplaneta znatno povećati

u narednim godinama.

Unatoč tome što smo otkrili samo mali dio svih tih

milijardi egzoplaneta za koje mislimo da postoje,

kako bismo mogli znati koliko njih može sadržavati život?

U astronomiji i astrobiologiji, područje oko zvijezde

gdje je planet s dovoljnim atmosferskim tlakom

može zadržati tekuću vodu na svojoj površini

poznata je kao okozvjezdana nastanjiva zona.

Naseljiva zona je mjesto,

to je neka vrsta načina razmišljanja o

pravom putu traženja planeta poput našeg.

Zemlja se očito nalazi u okozvjezdanoj

nastanjivoj zoni našeg Sunčevog sustava.

Potencijalno nastanjiv planet podrazumijeva zemaljski

planet s uvjetima približno usporedivim s onima na Zemlji,

a time i potencijalno povoljni za život.

Postoji slatko mjesto, područje

gdje nije ni prevruće ni prehladno,

a mi to zovemo nastanjiva zona,

ili neki ljudi to zovu zona Zlatokose.

Ako imate planet u tom području, ako je malen, ako je dovoljno stjenovit,

i ima vode, ta bi voda bila u tekućem stanju, više nego vjerojatno,

pa bi to bilo dobro mjesto za tražiti.

U studenom 2013. Astronomi su izvijestili,

na temelju podataka svemirske misije Kepler,

da bi moglo postojati čak 40 milijardi planeta veličine Zemlje

kružeći u nastanjivim zonama zvijezda sličnih suncu i

crvenih patuljaka, upravo u našoj galaksiji, Mliječnoj stazi,

11 milijardi od kojih možda kruži oko zvijezda sličnih Suncu.

Tih 11 milijardi egzoplaneta koji kruže oko zvijezda poput našeg

Sunca zapravo su ogroman broj potencijalnih svjetova sličnih Zemlji.

Međutim, sada znamo da se zvijezde jako razlikuju od našeg sunca

može biti dobro mjesto za traženje života.

U svibnju 2016., tim astronoma objavio je,

po prvi put u povijesti,

pronalazak triju nastanjivih planeta koji kruže oko zvijezde

potpuno različite od naše, ultrahladne patuljaste zvijezde.

To je prvi planetarni sustav pronađen oko ovakve zvijezde.

Zvijezda, nazvana Trapist-1,

udaljen je samo 40 svjetlosnih godina

i mnogo je hladnije i crvenije

od sunca i jedva veće od Jupitera.

Zapravo, zvijezde poput ove vrlo su česte u Mliječnoj stazi,

i vrlo su dugovječni.

Tri planeta vrlo su slične veličine Zemlji i na svojim

površinama mogu imati područja pogodna za život.

Dakle, odgovor na pitanje koje je najbolje

mjesto u svemiru danas je pronaći život

radikalno se promijenio.

Do danas, među svih više od 1000 potvrđenih egzoplaneta,

ima ih oko 50 u

nastanjivoj zoni oko zvijezda

zvijezde oko koje kruže.

I stoga bi se potencijalno mogli smatrati planetima sličnim

Zemlji, što ne znači da ti daleki svjetovi mogu sadržavati život.

Međutim, može li život biti moguć izvan tih nastanjivih zona?

Otkriće jezera ugljikovodika na Saturnovom mjesecu Titanu

je počeo dovoditi u pitanje ugljični šovinizam koji

podupire teoriju o naseljivoj zoni oko zvijezda.

Utvrđeno je da okoliši s tekućom vodom

postoje u odsutnosti atmosferskog tlaka

i na temperaturama izvan temperaturnog

raspona nastanjive zone oko zvijezda.

Samo zato što je planet izvan nastanjive zone

ne znači da na njemu ne bi moglo biti života.

Na primjer, Saturnov mjesec

Enceladus i Jupiterova Europa,

obje izvan nastanjive zone našeg sunčevog sustava,

mogu sadržavati velike količine tekuće vode

u podzemnim oceanima.

Ako razmatramo mogućnost da bi se život

mogao pojaviti u tako surovom okruženju,

koji nisu u nastanjivoj zoni oko zvijezda, to

implicira da bismo trebali tražiti egzoplanete

daleko izvan tih zona.

Dakle, šanse za pronalazak egzoplaneta

s uvjetima za život mnogo su veće.

Znamo da nije lak zadatak proučavati i analizirati

planete i mjesece našeg Sunčevog sustava,

budući da su milijunima kilometara udaljeni od Zemlje.

Međutim, egzoplanete nisu udaljene samo milijunima kilometara

ali mnogo svjetlosnih godina daleko od Zemlje.

Kako astronomi mogu proučavati egzoplanete

ako su bilijunima kilometara daleko?

Postoji nekoliko metoda koje koriste astronomi

i astrobiolozi za otkrivanje i proučavanje

te krajnje daleke, tajanstvene svjetove.

Prije lansiranja misije Kepler 2009.,

najuspješnija tehnika za otkrivanje egzoplaneta

bila je Dopplerova spektroskopija, također

poznata kao metoda radijalne brzine.

Metoda radijalne brzine oslanja se na činjenicu

da zvijezda ne ostaje potpuno nepomična

kada oko njega kruži planet.

Planet je puno manji od svoje zvijezde,

ali još uvijek ima malu gravitacijsku silu

ili povucite zvijezdu dok kruži.

Kada je planet iza zvijezde, s naše točke

gledišta, on povlači zvijezdu malo dalje od nas.

Kada je ispred, lagano vuče zvijezdu prema nama.

To uzrokuje da se zvijezda njiše naprijed-natrag.

Astronomi traže ovo kolebanje kako bi pronašli planete.

Oni koriste nešto što se zove spektrograf i moćne teleskope

za ispitivanje svjetlosti koja dolazi od zvijezda.

Spektrograf, poput prizme, dijeli svjetlost od

zvijezde na sastavne boje, stvarajući spektar.

Dio zvjezdane svjetlosti se apsorbira

dok prolazi kroz zvjezdanu atmosferu,

a to proizvodi male tamne praznine ili linije u spektru.

Kako nam se zvijezda približava, te se

linije pomiču prema plavom dijelu spektra.

Kako se zvijezda udaljava, linije se

pomiču natrag prema crvenom kraju spektra.

Dakle, spektar izgleda prvo blago pomaknut

u plavo, a zatim blago pomaknut u crveno.

Stoga astronomi mogu tražiti planete u orbiti

tražeći ova kretanja linija naprijed-natrag

u spektru zvijezde.

Od brzine kojom se vuče prema vama i koliko

mu je vremena potrebno da obiđe taj krug,

možete izračunati masu planeta

ili prateće stvari koja ga vuče okolo.

Ako je ta masa vrlo mala, stvar je planet.

Ta je metoda bila vrlo uspješna.

Pronašao je većinu planeta koji su rano otkriveni.

Međutim, Keplerova tehnika temeljila se na tranzitu planeta.

Metoda tranzita temelji se na opažanju

malog pada sjaja zvijezde koji se događa

kada prođe orbita jednog od planeta zvijezde,

"tranzita", ispred zvijezde.

Količina izgubljene svjetlosti ovisi o veličini zvijezde i planeta,

a trajanje tranzita ovisi o udaljenosti planeta od zvijezde

i masu zvijezde.

Sa svemirskim teleskopom Kepler, kada

gledamo zvijezdu, ne vidimo planet izravno.

Sve što vidimo je mali pad u sjaju

zvijezde kada planet prođe ispred nje.

Iz veličine urona izračunavamo relativnu veličinu planeta.

Je li to veliki planet ili mali planet?

Kombinacija tranzitne fotometrije

i Dopplerove velocimetrije

otkriva planetarni radijus, masu i gustoću,

koji su neki od glavnih parametara

procijeniti potencijal egzoplanete kao

kandidata nalik na Zemlju, i tako utočiti život.

Jednom kada znaš udaljenost od zvijezde,

znaš koliko je zvijezda vruća,

možete procijeniti kakva bi bila

temperatura na površini planeta.

Još jedan od glavnih parametara za

analizu Zemljinog potencijala egzoplaneta

je njegov atmosferski sastav.

Atmosferske studije egzoplaneta mogu se izvesti

spektroskopijom tijekom planetarnog tranzita.

Tijekom tranzita, zvjezdana svjetlost

prolazi kroz atmosferski rub planeta.

Spektralna analiza ove filtrirane svjetlosti

otkriva strukturu i sastav atmosfere.

Astronomi bi mogli identificirati egzoplanete

najsličnije Zemlji otkrivanjem biomarkera, koji su otisci

koju životni oblici imaju na atmosferi svog planeta domaćina.

Na primjer, molekularni kisik koji udišemo

rezultat je prisutnosti života na Zemlji.

Nažalost, uz suvremenu tehnologiju,

izuzetno je teško pobliže proučavati

atmosferski sastav tih udaljenih planeta.

Glavna stvar koja nas priječi u tome sada je tehnologija.

Trenutno nemamo tehnologiju, znate, funkcionalne

instrumente da bismo to mogli učiniti učinkovito.

Ali to je nešto što će se promijeniti s drugim misijama u planu,

poput svemirskog teleskopa Jack Webb i drugih misija koje se odvijaju.

Kepler kontinuirano prati više od 100 000 zvijezda sličnih našem

Suncu radi promjena svjetline uzrokovanih planetarnim tranzitima.

Zahvaljujući ovoj genijalnoj tehnici,

Kepler je do danas potvrdio više od 1000 egzoplaneta.

Znanstvenici smatraju da ih se nekoliko

desetaka može označiti kao Zemaljski.

S obzirom na to da su mogućnosti pronalaska egzoplaneta

nalik Zemlji puno veće u okolini zvijezda naseljivoj zoni

svog planetarnog sustava,

lov na planete tada se počeo fokusirati na ta područja.

Jedno od prvih otkrića bilo je 70 Virginis b,

egzoplanet udaljen otprilike 60 svjetlosnih godina

u sazviježđu Djevice.

70 Virginis b bila je smještena točno u sredini

okozvjezdane nastanjive zone svog planetarnog sustava,

tako da nije trebalo biti ni prevruće ni prehladno.

Nažalost, daljnja su istraživanja izvijestila da je ovaj

udaljeni svijet bio plinoviti div s vrlo visokim temperaturama,

što je isključilo svaki potencijal

za tekuću vodu, a time i život.

Rani nalazi bili su obeshrabrujući u smislu otkrivanja Zemljinog analoga.

Ali ovo je bio tek početak.

Godine 1998. otkriveno je otkriće zvijezde Gliese

876, crvenog patuljka smještenog u zviježđu Vodenjaka

na udaljenosti od 15 svjetlosnih godina od Zemlje,

stvarno ohrabrio astronome.

Plinoviti div otkriven je u svojoj nastanjivoj zoni.

Gliese 876 b.

Tri godine kasnije pronađen je još jedan plinoviti div bliži ovom.

Gliese 876 c.

Znamo da život kakav poznajemo nije moguć na plinovitim

divovskim planetima kao što su Jupiter ili Saturn.

Ali veliko iznenađenje bilo je to što oba egzoplaneta

možda imaju nastanjive mjesece koji kruže oko njih,

kao što to imaju Jupiter i Saturn.

Ovo je bio jedan od prvih planeta koji je otkriven u nastanjivoj

zoni, a ljudi su teoretizirali da, ako ima mjesec oko sebe,

mjesec bi bio kamenit i mjesec bi imao

pravu temperaturu da ima tekuću vodu.

Zašto nijedan od ovih hipotetskih mjeseca oko

Gliese 876 b i c ne bi mogao sadržavati život,

kao što se nadamo Jupiterov mjesec Europa

ili Saturnovi mjeseci Titan i Enceladus?

Dakle, to je uzbudljivo mjesto za razmišljanje i možda za traženje u budućnosti.

Nakon otkrića ovih egzoplaneta s

potencijalnim mjesecima sličnim Zemlji,

otkriveno je nekoliko sličnih egzoplaneta sa mjesecima koji kruže oko njih.

Možda je na bilo kojem od tih udaljenih mjeseca život nastao u prošlosti,

ili postoji u sadašnjosti, ili bi se mogao pojaviti u budućnosti.

Nakon svih ovih ranih otkrića, počeli smo se približavati

glavnom cilju, pronaći svijet najsličniji Zemlji.

Analog Zemlje, također poznat kao

Zemlja blizanac ili planet sličan Zemlji,

je planet ili mjesec s okolišnim

uvjetima sličnim onima na planeti Zemlji.

Kad bi život mogao nastati na Zemlji prije više milijuna godina

a ako tražimo egzoplanete slične našem planetu, šanse

za pronalazak nastanjivih planeta vrtoglavo rastu.

Nedavna otkrića otkrila su planete za koje se

vjeruje da su na mnogo načina slični Zemlji,

s relativno visokim indeksom sličnosti sa Zemljom.

Veličina se često smatra značajnim faktorom, budući da se smatra

da su planeti veličine Zemlje vjerojatnije zemaljske prirode

i biti u stanju zadržati atmosferu sličnu Zemljinoj.

S Keplerove točke gledišta, planet je sličan Zemlji

ako je dovoljno malen da je vjerojatno stjenoviti,

nije plinoviti div poput Jupitera ili Saturna.

Ali sama veličina je loša mjera,

posebno u smislu nastanjivosti,

jer pored nas postoji planet vrlo slične veličine i mase,

Venera, gdje je gotovo nemoguće nastati život.

Postoje i drugi kriteriji koje treba uzeti u obzir, poput

površinske gravitacije ili veličine i tipa zvijezde.

Planet je sličan Zemlji ako je na odgovarajućoj udaljenosti od

zvijezde, da je u nastanjivoj zoni, da nije preblizu, da je prevruće

i sva voda koju bi imao je prokuhala, i to ne toliko

hladna da bi se, da je imalo vode, sva smrznula u led.

Ako uspijemo ispitati sve ove parametre egzoplaneta,

mogli bismo znati je li to prava Zemlja blizanka ili nije.

Dakle, kada kažemo Zemaljski za Kepler, obično samo mislimo

da je dovoljno malen da mislimo da je dovoljno čvrst

da biste mogli stajati na njemu, ali to ne

znači da ima atmosferu ili da ima ocean.

Također se često navodi da Zemljin analog mora biti

zemaljski, odnosno da treba imati planetarnu površinu

sastavljen od materijala sličnih Zemljinim.

Zaključak bi bio da ekstrasolarni planeti ili mjeseci

u središtu njegove okozvjezdane nastanjive zone,

takozvani položaj Zlatokose,

sa značajnom atmosferom, može posjedovati

oceane i vodene oblake poput onih na Zemlji.

Osim površinske vode, pravi analog Zemlji

zahtijevao bi mješavinu oceana ili jezera

i područja koja nisu pokrivena vodom.

Vjerujemo da je voda neophodna, ali gotovo sve

ostalo o čemu razmišljate, a što je važno za život,

uh, izgleda da postoji život na Zemlji kojem to ne treba.

Postoji život koji preživljava bez sunčeve svjetlosti.

Postoji život koji preživljava bez kisika.

Postoji život koji preživljava duboko ispod leda na Antarktici.

Nažalost, sa sadašnjom tehnologijom, ne

možemo ispravno procijeniti većinu parametara,

poput temperature,

sastava atmosfere ili površine egzoplaneta.

Unatoč tome, s obzirom na to da smo već otkrili

stotine egzoplaneta, ne možemo se ne zapitati

ako je pravi Zemljin analog već otkriven.

18. travnja 2013. astronomi iz

tima Kepler objavili su otkriće

to je stvorilo velika očekivanja.

Po prvi put ikada, pronađene su dvije egzoplanete vrlo slične Zemlji.

Bili su to Kepler-62e

i Kepler-62f.

I kruži oko Keplera-62, narančaste patuljaste zvijezde,

u svojoj okozvjezdanoj naseljivoj zoni.

Odmah su postali glavni kandidati za udomljavanje vanzemaljskog života.

Studija modeliranja također je zaključila da Kepler-62e i Kepler-62f

vjerojatno su većinom, možda potpuno, prekriveni vodom.

Kepler-62e vjerojatno ima vrlo oblačno nebo te je toplo i vlažno

sve do polarnih krajeva.

Kepler-62f bi bio hladniji, ali još uvijek potencijalno pogodan za život.

Nažalost, oni su na velikoj udaljenosti od 1200 svjetlosnih godina

u zviježđu Lire.

Ubrzo nakon toga, otkriven je egzoplanet još sličniji Zemlji,

Kepler-186f.

Ovo otkriće bilo je prekretnica jer je to bio prvi

stjenoviti planet pronađen u naseljivoj zoni svog sustava.

Od Zemlje je udaljen 492 svjetlosne godine.

Kepler-186f je vjerojatno moj omiljeni planet

izaći iz misije Kepler.

To je mali planet.

Možda je 10% do 20% veći od Zemlje.

Na temelju svega što znamo, gotovo je sigurno da je stjenovita

i na odgovarajućoj je udaljenosti od svoje matične zvijezde

da bi, ako je atmosfera ispravna, ako je efekt

staklenika ispravan, mogla imati tekuću vodu na površini.

Nakon tog otkrića počelo se pojavljivati

​​još nekoliko kandidata sličnih Zemlji.

Kao Kepler-438b,

Kepler-442b,

ili Kepler-440b.

Svi su bili vrlo slični našem planetu, ali

nijedan od njih nije bio pravi blizanac Zemlje.

Ali sve se promijenilo 23. srpnja 2015.

Tog dana NASA-in znanstveni tim svemirskog teleskopa Kepler

šokirao je znanstvenu zajednicu nevjerojatnim otkrićem.

Otkriven je planet najsličniji Zemlji ikada.

Ime mu je Kepler-452b.

Po čemu se ovaj razlikovao od ostalih

prethodnih analognih kandidata za Zemlju?

Kepler-452b je prvi naizgled stjenoviti planet

koja kruži oko zvijezde tipa G poput našeg sunca.

To je planet u nastanjivoj zoni oko

zvijezde koja je gotovo klon našeg sunca.

Nakon ovog otkrića,

Zemlja je malo manje usamljena u svemiru.

Kepler-452b kruži oko svoje zvijezde,

koja je vruća kao naše sunce,

10% svjetlije i 20% veće, na radijusu

orbite samo 5% većem od Zemljinog.

Godina na ovom planetu traje 385 zemaljskih

dana, samo 20 dana duže od Zemljine.

Ono što ovo čini malo manje uzbudljivim s

gledišta može li biti useljiv je njegova veličina.

Naša najbolja pretpostavka o veličini

je da je oko 60% veći od naše Zemlje.

To je najmanji analogni planet Zemlji ikada pronađen

u naseljivoj zoni zvijezde tipa G poput našeg sunca.

Prethodna istraživanja planeta veličine super Zemlje poput 452b

sugerira da ovaj ima dobre šanse da bude kamenit.

Ako je to stjenoviti svijet,

težio bi oko pet Zemljinih masa,

dajući mu površinsku gravitaciju od otprilike dva grama, što bi

značilo da bi naša težina bila dvostruko veća na njegovoj površini.

Kepler-452b mogao bi imati gustu, mutnu atmosferu

i vulkanske aktivnosti.

Još uzbudljivije od držanja Keplera-452b na Zemlji

je činjenica da je ovaj svijet proveo oko šest

milijardi godina u nastanjivoj zoni svoje zvijezde.

To je dosta vremena da se život pojavi

negdje na njegovoj površini ili u oceanima

ako postoje uvjeti za život.

Kepler-452b je oko 1,5 milijardi godina stariji od Zemlje.

Da je veličine Zemlje, planet i njegova starija, svjetlija zvijezda

mogli biti u točki svoje evolucije u kojoj

bi tekuća voda brzo isparavala s površine.

Ali zbog njegove veće mase, astronomi vjeruju da je Kepler-452b

mogao zadržati tekuću vodu sljedećih 500 milijuna godina.

Do sada je to jedini poznati svijet u sustavu

koji se nalazi nekih 1400 svjetlosnih godina daleko u sazviježđu Labuda.

Očito, nećemo tamo stići u skorije vrijeme,

ali fascinantno je zamisliti

da bi daleko u dalekom svemiru mogao

već postojati svijet vrlo sličan našem.

Ako ova Zemlja blizanka postoji, zašto ne bi postojale tisuće sličnih njoj?

Manje od godinu dana nakon nevjerojatnog pronalaska Kepler-452b,

svibnja 2016. novo otkriće

šokiralo je znanstvenu zajednicu.

Astronomi koriste teleskope na

Europskom južnom opservatoriju u Čileu

otkrio tri planeta oko mutne patuljaste zvijezde

samo 40 svjetlosnih godina od Zemlje u zviježđu Vodenjaka.

Ovi svjetovi mogu biti najbolje do sada pronađene

mete u potrazi za životom drugdje u svemiru.

Koristili su teleskop Trappist za praćenje sjaja

ultrahladne patuljaste zvijezde u zviježđu Vodenjaka,

koji je nazvan Trapist-1.

Trapist-1 je puno hladniji i crveniji od sunca

i jedva veći od Jupitera.

Ovakve su zvijezde vrlo česte u

Mliječnoj stazi i jako su dugovječne.

Ovo je bio prvi put da su planeti pronađeni oko jednog od njih.

Tri planeta vrlo su slične veličine Zemlji i na svojim

površinama mogu imati područja pogodna za život.

Ali stvarno uzbudljiv rezultat je da su ovo prvi planeti slični Zemlji

koji su prikladni za otkrivanje života.

Ultrahladne patuljaste zvijezde jedina su mjesta

gdje bi se život mogao otkriti na egzoplanetu veličine Zemlje

koristeći našu trenutnu tehnologiju.

Svjetlost mnogo svjetlije zvijezde, poput Sunca,

na primjer, uništila bi vitalna mjerenja atmosfere

bilo kojeg planeta kandidata.

Sljedeći korak je detaljnije promatranje

koristeći sljedeću generaciju teleskopa, kao

što je ESO-ov Europski ekstremno veliki teleskop

i svemirski teleskop James Webb.

To će omogućiti astronomima proučavanje atmosfere ovakvih

planeta i traženje molekula povezanih s biološkom aktivnošću,

poput ozona, metana ili vode.

Iako još nema dokaza o postojanju života na

svim ovim egzoplanetima koje smo već pronašli,

čak i kod onih najsličnijih Zemlji, poput Keplera-452b,

ne možemo a da se ne zapitamo je li bilo koji od tih potencijalnih oblika

života koji su se tamo mogli pojaviti mogao, ili će se moći, razviti

u inteligentan život.

Ako je bilo koji od tih krajnje udaljenih svjetova formiran prije nekoliko

milijardi godina, kao što je to učinila Zemlja, i postao nastanjiv planet,

onda je organski spoj imao dovoljno vremena

da se pomiješa i organizira u žive oblike.

Možda je bilo koji od tih živih oblika

mogao evoluirati u složene oblike života,

a neki od tih složenih oblika života mogli bi

evoluirati u inteligentna bića sa sviješću.

Zahvaljujući istraživanju misije Kepler, poznato

je da samo u našoj galaksiji, Mliječnoj stazi,

možda postoje milijuni Zemljinih analoga,

a postoje milijarde galaksija diljem svemira.

Dakle, šanse su mnogo veće nego što smo ikada mogli zamisliti.

Iz tog razloga znanost provodi intenzivnu potragu za inteligentnim životom.

Institut SETI u Kaliforniji danas je glavna

svjetska institucija posvećena potrazi

za izvanzemaljsku inteligenciju.

Ime mu je "SETI",

označava "potragu za izvanzemaljskom inteligencijom".

Ova pretraga temelji se na korištenju radioteleskopa.

Radioteleskopi primaju radio valove.

Kako ne možemo ići u svemir svemirskom letjelicom da pronađemo

taj inteligentni život, ono što tražimo su radio signali.

Ono što tražimo je signal koji je na jednom mjestu na radijskom kotačiću.

Baš kao kad slušate radio u svom autu, znate,

podešavate preko brojčanika, čujete smetnje posvuda,

a onda na jednom mjestu čujete...

…i tu je stanica.

U redu, to je signal koji proizvodi odašiljač negdje.

Nije prirodno statično.

Nije poput kvazara ili pulsara ili galaksija ili vrućeg/hladnog plina.

Sve te stvari u svemiru stvaraju radio

buku, ali ona je svuda po brojčaniku.

Pa tražimo signale koji su na jednom mjestu na brojčaniku,

i, naravno, izvor signala mora biti gore na nebu.

To su kriteriji koje koristimo da znamo da, čak i

ako ne znamo što to znači, barem znamo da su tu,

u eteru su.

Nažalost, do sada nismo primili signal koji bi se

stvarno mogao pripisati izvanzemaljskoj inteligenciji.

U nadolazećim godinama NASA i ESA, Europska svemirska

agencija, planiraju lansirati nekoliko svemirskih teleskopa

koji će sigurno pomoći da se otkrije tajna

života izvan granica našeg Sunčevog sustava.

Najambiciozniji je svemirski teleskop James Webb.

Ovaj projekt je međunarodna suradnja između

NASA-e, ESA-e i Kanadske svemirske agencije, CSA.

Bit će to glavna zvjezdarnica sljedećeg desetljeća,

koja će služiti tisućama astronoma diljem svijeta.

Proučavat će svaku fazu u povijesti našeg svemira,

počevši od prvih svjetlosnih sjaja nakon velikog praska

do formiranja solarnih sustava sposobnih za

održavanje života na planetima poput Zemlje,

na evoluciju našeg Sunčevog sustava.

Ovaj novi teleskop, tri puta jači od Hubblea, moći će

analizirati svjetlost zvijezda koja prolazi kroz atmosferu

najbližih svjetova sličnih Zemlji,

tražeći izdajničke znakove samog života,

poput, na primjer, otkrivanja plinova u atmosferi koji su obično povezani

sa životnim procesima, kao što su kisik, metan, ugljični dioksid,

odnosno dušik.

JWST će nam stvarno pomoći da shvatimo kakve

su atmosfere planeta pod različitim uvjetima,

a to će biti stvarno uzbudljiv rezultat.

Postoji još jedna misija. Misija CHEOPS.

"CHEOPS" dolazi od "karakteriziranje satelita egzoplaneta".

Ovo je misija ESA-e, posvećena potrazi za egzoplanetarnim tranzitima

izvođenjem fotometrije ultravisoke preciznosti

na sjajnim zvijezdama za koje se već zna da su domaćini planetima.

Sa svim ovim novim svemirskim teleskopima

planiranim za lansiranje u nadolazećim godinama,

sigurni smo da pronalazak nastanjivog egzoplaneta

a svaki dosljedni biopotpis bit će samo pitanje vremena.

Ako ikada uspijemo pronaći dokaz o postojanju bilo kakvog

oblika života među jednim od tih milijardi egzoplaneta

znamo da su diljem vidljivog svemira,

to bi nedvojbeno bilo šokantno.

Kad bismo pronašli život negdje drugdje u Sunčevom sustavu

i mogli smo napraviti, na primjer, genetsku analizu

kako bismo utvrdili da se razlikuje od života na Zemlji,

to bi bilo stvarno potresno otkriće.

Živuća generacija mogla bi svjedočiti

otkriću koje bi nedvojbeno bilo prekretnica

u povijesti čovječanstva,

otkriće života u svemiru.