All language subtitles for Ricky.Gervais.Mortality.2025.1080p.WEBRip.x264.AAC5.1-[YTS.LT]

www.titlovi.com

Hvala.

Hvala. Hvala najljepša.

Hvala. Dobro.

Dobro, dosta. Hvala.

Stvarno, dragi ste, ali dosta.

Hvala najljepša.

Hvala. Dobro došli.

Sjajno je vratiti se s novim specijalom.

Moj je posljednji specijal izašao
na Netflixu pretprošlog Božića,

a u njemu sam spominjao prethodni
specijal, koji je bio na prvom mjestu

zbog mnogo pritužbi.

I glupani su to opet učinili.

Kad će već jednom naučiti?

„Treba ga zabraniti…”

Posvuda sam bio na prvom mjestu.

Ime mi je za Božić
bilo tri dana u trendingu.

Nisam bio jedini komičar u trendingu
tog Božića. Znate tko je Rosie Jones?

Ima cerebralnu paralizu.
Sudjelovala je u kvizu.

Trolovi su se oglasili na Twitteru:
„Nije duhovita.”

„Braniš je samo zato što je
osoba s invaliditetom.” I tako dalje.

No to joj nije bila najveća
kontroverza godine. Istinita priča.

Rosie Jones
snimila je dokumentarac za Channel 4

o svom stanju i o trolovima
koji je napadaju i vrijeđaju.

Dokumentarcu je dala provokativan naziv.
Jesam li r*tardirana?

Da. Sjajno. Svaka čast.

Napadali su je
aktivisti za prava osoba s invaliditetom.

„Ne smiješ to reći.” Pitala je zašto.

„Imaš tjelesna oštećenja,

a to je pogrdan naziv
za kognitivna oštećenja.

Koristi pogrdan naziv
koji opisuje tvoje stanje.”

Dakle, Rosie Jones je pitala:
„Jesam li retardirana?”,

a ti su joj aktivisti rekli:
„Ne, ti si spastičarka.”

Grubo, zar ne?

Hoću reći…

Važan je kontekst.
Htjela je osnažiti takve ljude.

Tako su je zvali.
Nije rekla da ona to nije.

Prigrlila je tu riječ, prisvojila je.

Aktivisti kažu: „Ne, moraš biti precizna.

Samo oni koji su doista retardirani
smiju reći da su retardirani.”

Ali tko će im to reći? Tko će… Shvaćate?

Zamislite da neki Bubba

leži na podu i crta drvenim bojicama.

Kažete: „Kako si, Bubba?”

A on će: „Dobro.”

Ne, nemojte.

Sklizak teren. Nemojmo…

Kaže: „Dobro.” A vi ćete:
„Znaš da smiješ reći ‘retardiran’?”

„Zašto?”

„Razmisli, idiote glupi.”

Uglavnom, treba joj dopustiti
da upotrijebi tu riječ. U kontekstu.

Ako ona ne smije, sad sam i ja
opet u nevolji jer sam je upotrijebio.

Zapravo, nisam je upotrijebio.
To želim reći.

Kažu: „Upotrijebio je tu i tu riječ.”

Nisam je upotrijebio.

Upotrijebio bih je
da sam nekoga nazvao tom riječju.

To je upotreba.

Ja sam je samo spomenuo
u raspravi o toj riječi.

To bi trebalo biti dopušteno
među odraslima, zar ne?

Kojoj god političkoj struji pripadali,
svi bismo se trebali složiti

da je sloboda govora nešto jako pozitivno.

Oduvijek je bila…

i uvijek će biti.

No neki sad govore da im se to ne sviđa.

„Predomislili smo se.
Više ne volimo slobodu govora.

Oni koji se zalažu za slobodu govora
čine to samo zato da bi mogli vrijeđati.”

To nije istina, a čak i da jest,

sugovornik vam može
uzvratiti istom mjerom.

Jako dobar sustav.

Nije istina da pod egidom slobode govora
smijete reći što god poželite.

Postoje brojne iznimke
i slažem se s njima.

Ne smijete poticati na nasilje.
Dobro pravilo. Ne možete klevetati. Dobro.

Ne možete ni pismeno klevetati.

Zanimljiv podatak.

Ne možete oklevetati mrtve.

Mogao bih reći:

„Gandhi ga je volio primati u dupe.”

Da želim to reći.

A želim.

Sloboda govora ljudsko je pravo
iz kojeg proizlaze sva druga prava.

Bez slobode govora
ne bi bilo ljudskih prava.

U ovoj zemlji u teoriji
još uvijek postoji sloboda govora.

Smijemo kritizirati vladu.
Smijemo kritizirati policiju.

Trebali bismo cijeniti zemlju
koja nam to omogućava jer neki nam zavide.

U nekim vas zemljama prebiju
ako kritizirate policiju.

Ako kritizirate vladu,
dobijete doživotnu kaznu.

Ljudi zato bježe od ugnjetavanja.
I vi biste.

Bježe i dolaze ovamo.
„Želimo doći u Englesku.”

„Zašto?” „Sloboda govora.”

„Dobro, dođite. Što ćete sad?”
„Protestirati.” „Što ćete reći?”

„Engleska je sranje.”

Super, hvala.

To je njihovo pravo.

Prestar sam da ne bih rekao što želim.

Uvijek želim govoriti
i raditi ono što želim.

Stalno bih radio ono što najviše volim.
Neću čak ni ono što je drugo po redu

ako mogu ono što najviše volim.

Najviše volim igrati tenis.

Igram svaki petak. Oslobodim petak.

Veselim se tome. Lakše izdržim tjedan.

Ako u petak moram raditi
ono što mi je drugo po redu…

Kao prije tri tjedna.
Morao sam na sprovod susjedova klinca.

Mislim si…

„Ovo je dosadno.”

No svi želimo da nas poštuju, zar ne?

Svi želimo viši status u društvu.
Ne možemo si pomoći. To je dio evolucije.

Još iz vremena kad su tračevi odlučivali
o odnosu snaga u plemenu.

I dalje na dva načina možete popraviti
svoj društveni status.

Prvo, stručni ste u nečemu.

„Dobar je lovac.
Idi s njim. Dobar je za pleme.”

Status možete popraviti i svojim vrlinama.

„Nije dobar lovac,
ali mudar je ili ljubazan.”

S pojavom društvenih mreža

ljudi su otkrili
da mogu samo reći da su čestiti.

Ne trebaju nikakvi dokazi.

Samo hrpa zastavica u biografiji.

Popravljaju vlastiti status
omalovažavanjem drugih.

„Gle što kaže. Nije čestit kao ja.
Ja sam dobar, a on je…”

Puko lažno moraliziranje.

Grozno mi je kad u to petljaju djecu.

Vjeruj u što god želiš,
glasaj kako želiš, protestiraj.

No kad vidim
petogodišnjaka s transparentom…

Ne zna što piše. Napisali su ga odrasli.

Netko je na Twitteru napisao:

„Moj me četverogodišnjak pogledao i rekao:

‘Mama, zašto Rishi Sunak mrzi siromašne?’”

To se nije dogodilo.

No kod lažnih moralizatora

najgora je njihova samodopadnost.

Takav si kakav jesi
zbog mjesta i vremena u kojem živiš.

Nisam hrabar što sam ateist
u ovoj zemlji u današnjem vremenu.

To bi bilo hrabro prije 200 godina.

I suludo.

Bilo bi hrabro u nekim drugim zemljama,
a i suludo.

Ljudi govore: „Protivnik sam rasizma.”

„Da, bravo. Svi smo.”

Znamo da treba tako razmišljati,
no nije uvijek bilo tako.

Da ste rođeni u drugom vremenu,
možda ne biste to mislili.

„Ne, bio bih protiv neovisno o epohi.”

Ljudi govore
da bi sigurno sakrili Anne Frank.

„Stvarno?”

Usred rata vam Anne Frank dođe na vrata.
Otvorite joj. Posvuda su nacisti.

„Mogu li se sakriti ovdje?” „Čekaj malo…”

Upravo sam blokirao Anne Frank.

„Čekaj. Što ako te nađu?”

„Ubit će i mene i tebe.”

„Idi k susjedima.

Imaju krasan veliki tavan, pisaći stroj.
Ondje će ti biti super.”

Naravno da sam protivnik rasizma.

No spreman sam priznati ovo.
Da sam se rodio prije 300 godina

kao bogati bijelac,

vjerojatno bih imao robove.

Ne, jer…

Bio bih dobar prema njima. Začepi.

Bio bih najbolji robovlasnik
kojeg ste ikad…

Stvarno. Lijepo bih odijevao svoje robove.

Da, bih. Nosili bi odijela.

Rekao bih: „Bacite te prnje.

Obucite odijela.”

Drugi bi robovi samo gledali.

Rekao bih im: „Dečki, idemo u pivnicu.”

Bijelci bi rekli:
„Ne možeš ih dovesti u pivnicu.”

Rekao bih mu: „Jebi se, fašistu.

To su moji robovi
i radit ću s njima što želim.”

I šanker bi mi rekao
da ih ne mogu dovesti.

„Jebi se. Sjest ćemo u otmjeniji dio.
Nosimo odijela.

Dobro vam stoje odijela, dečki.

Samo stavite čarape. Mi nosimo čarape.

Ja častim. Spremite novac.
Dobro, nemate novca, ali shvaćate.”

Opustili bismo se, zafrkavali.

Ako bi se netko suviše opustio,
morao bih ga kazniti.

Da zadržim status quo.

Recimo, da me nazove „bjelčugom”.

To je jedina dopuštena rasna uvreda.

Bijelcu iz nekog razloga
smiješ reći da je bjelčuga.

Možeš reći čak i „jebena stara bjelčugo”.

Iz nekog je razloga prihvatljivo.
No ja ću prisvojiti tu riječ.

Crnci su prisvojili „nigga”,
a ja ću prisvojiti „bjelčuga”.

Bit ću u restoranu Carluccio's
u Hampsteadu s prijateljima bijelcima.

Družit ćemo se i govoriti:
„Kako si, bjelčugo?”

Ako naš crni prijatelj Rupert…

Rekao sam da je u pitanju Hampstead. Ako…

Ako mi Rupert kaže: „Što ima, bjelčugo?”,
reći ću mu da ne smije to govoriti.

Želim reći da moralnost evoluira.

Ide ukorak s vremenom
kao i sve drugo. Razmislite.

Prije nekoliko naraštaja
bilo je legalno imati robove.

Crkva je takve smatrala uglednicima.

A rasisti su sad najgori šljam.

Rasist je najgori šljam
u današnjem društvu.

Zapravo, pedofili su najgori.

Pedofili pa rasisti.

Najgori su

rasisti pedofili.

Da sretnem rasista pedofila, rekao bih mu:
„Jebi i male crnce, zadrti idiote.”

U redu je.

Neće me otkazati zbog toga.

Pokušavaju me otkazati već 15 godina,
ali nikad nisu uspjeli.

Često me napadaju drugi komičari
koji pišu za neke ugledne novine.

„Ruga se slabijima. Komičari bi trebali
napadati samo jače od sebe.”

Što je za njih napadanje jačih…
Napadaju Borisa Johnsona.

To je napadanje jačih od sebe?

Tip je za prilagođeni program.

Izgleda kao podbuhli Gary Busey.

Albino jaje.

Ne može sastaviti suvislu rečenicu.
Jeste li čuli kako govori?

On je jebeni idiot.

Napadam jače od sebe.

Napadam ljude poput Stephena Hawkinga.

Nema pametnijeg od njega.
Možete ga napasti. Ne smeta mu.

Ne bi mu smetalo ni da je živ
jer ionako je polurobot.

On je stolica koja govori.
Možete mu reći što god želite.

A bio je i na Epsteinovom otoku.
Dakle, tko ga jebe.

Što je ondje radio? Zašto je…

„Želim ići…” Zašto?

Samo sjedi i ništa ne radi.
Zašto bi išao onamo?

Mnogi bi pedofili sve dali
da su mogli ići.

A on samo zauzima mjesto.

Rekli su im da trebaju takvog
zbog pozitivne diskriminacije.

Pitao bih ga: „Što radiš ovdje, Steve?”

„Razmišljam o nastranostima.”

„Daj, odjebi.”

To je vjerojatno zločin iz mržnje.

Svi govore o „zločinu iz mržnje.”

Kad se nešto desi,
pitaju je li zločin iz mržnje.

„Zašto?” „To je mnogo gore.”

Stvarno? Zašto?
Večeras me netko može zaskočiti,

prebiti, pokrasti, izbosti
i baciti mi kiselinu u lice.

Budim se na intenzivnoj njezi.

Otvaram oči kroz zavoje.

Pored mene je policajac. „G. Gervais?

Znajte da se ne radi o zločinu iz mržnje.”
Rekao bih: „Hvala Bogu.”

Ima tu dosta mržnje, zar ne?

Ne. Zločin iz mržnje veže se uz rasu,
invaliditet i seksualnu orijentaciju.

Tip s pištoljem želi nasumce nekoga ubiti.

Vidi gomilu. Eci, peci, pec.

Bum. Ubije nekoga.

Dođe pred suca:
„Zašto ste ubili tu osobu?”

„Bez ikakva razloga.”

Sudac kaže: „Niste zadrti?” Ovaj će: „Ne.”

Sudac se smiluje.

„Deset godina.”

Neki drugi tip s pištoljem si misli:
„Mrzim patuljke.”

Vidi patuljka. Nacilja. Bum.

Ubije patuljka.

Dođe pred suca:
„Zašto ste ubili tog patuljka?”

„Mrzim te male pizde.”

Sudac kaže: „Zadrti ste, 20 godina.”

Ne bi smio dobiti više zbog patuljka.

Pa teže ga je naciljati, zar ne?

Da sam sudac, pitao bih:
„Upucali ste ga sa 100 metara?”

„Da.” „Jebote, svaka čast.

Pet godina.

Prijavite ga u vojsku.”

Peče me savjest zbog ove šale. Čitao sam
da je patuljcima uvijek bilo teško.

U srednjem su ih vijeku mučili i ubijali.

Stavljali su ih u bačve sa šiljcima
i kotrljali nizbrdo iz puke zabave.

U viktorijansko doba bili su u cirkusu
i tjerali su ih da rade opasne stvari.

Još u 1980-ima

na koledžima su organizirali
bacanje patuljaka.

Kao da su strelice za pikado.
Ili kuglanje patuljcima.

Netko se u jednom trenutku
zapitao što radimo.

„Možemo li prestati tjerati patuljke
da to rade kako bismo se zabavili?”

Prestalo je, no opet počinje.

Sad idu na Paraolimpijske igre. Kažu… Da.

Neka se utrkuju.

Da.

„Bacimo ih u vodu
da vidimo znaju li plivati.”

Znaju.

Ovo moram još malo doraditi.

Ljudi ne shvaćaju
koliko su nastupi zahtjevni.

Na prošloj sam turneji imao
60 nastupa s novim materijalom.

Onda 25 s nedovršenim materijalom

i onda još 85 nastupa diljem svijeta
na kojima sam brusio materijal.

Jedan je kritičar za svojim
kuhinjskim stolom napisao: „Lijen je.”

Napisao je da sam nezreo i vulgaran.

Ćoravi pizdek.

Sad sam u godinama kad me sve nervira.

Barem jednom dnevno kažem:
„Zašto ovo ne radi?”

Shvaćate? Što god to bilo.

Daljinski upravljač za televizor. Radi.

Uzmem ga ponovno. Što mu se dogodilo
u deset sekundi, jebote?

Živim u Hampsteadu
i ondje uopće nema signala.

Hodam po vili i tražim signal.

U strogom centru signal je odličan,

ali samo korak u pogrešnom smjeru…

Znate zašto je signal ondje loš?

Jer su ondje svi jako fini
i nitko ne želi odašiljač u dvorištu.

Ružni su i izazivaju rak.

No rekao sam vlastima.

Nađimo slijepoga čovjeka koji već ima rak…

Stavite ga u njegov vrt.
Nemojte mu ni reći.

No pustimo predmete.
Najviše me živciraju ljudi.

I ovo kažem jednom dnevno.

„Uvijek se nađe netko tko sve pokvari.”

Jane i ja nedavno smo letjeli
za San Francisco.

Poletjeli smo.

Prvi razred. Možemo se odvezati.
Poslužuju piće. Divno.

Neka žena dva reda iza nas vadi laptop.

Počne glasno tipkati nešto jako važno.

Nosi jebene narukvice koje lupaju po…

Izluđivala me.
Zvučalo je kao da prolaze zvončari.

Ludio sam…

No znam da nije protuzakonito.
Ne mogu je prijaviti policiji.

Moram patiti u tišini
i nadati se da ćemo se srušiti.

Sad to tako rješavam.

Ako me netko nervira,
buljim i zamišljam da smo mrtvi.

Zamišljao sam
da nam pilot kaže da ćemo se srušiti.

Avion pada, umrijet ćemo.

Pogledam je, ona plače, a ja…

Avion se zabije u planinu, svi gorimo,

ali poživim sekundu duže
da vidim kako je gadno najebala.

Ako vam to pomaže…

Došli smo u San Francisco
i otišli na izlet.

Otišli smo u Sausalito.
Lijep lučki gradić.

Šećemo i razgledavamo.

No zbog vremenske smo razlike već u 11
umirali od gladi. Idemo na ručak.

Našli smo restoran koji je radio.

Naravno, bio je prazan.
Takve restorane najviše volim.

Sjeli smo kraj prozora
s pogledom na zaljev.

Gledali smo morske lavove i pelikane.

Konobar nam je donio hranu. Bilo je…

A onda je odjednom,
u tom miru i savršenstvu,

iz kuhinje izašao pomoćni radnik.

Stajao je u praznom restoranu i…

Pogledao sam ga. Pogledao sam Jane.

Uopće nije digla pogled.
„Ništa ne možemo učiniti.”

Dakle, morat ću sam.

Počeo sam se znojiti.

Mislim si:
„Sigurno će opet to učiniti.” I naravno…

Lupim vilicom o tanjur i gledam ga.

Jane kaže: „Ne zna zašto buljiš u njega.”

„Želim da zna i da me pita je li sve
u redu.” Rekao bih mu da nije.

Jane kaže: „Zaboga,
On je pomoćni radnik. Na poslu je.

Pojedimo i idemo.”

Pokvario mi je ručak.

I nisam smio ništa učiniti.

Evo kako je izgledalo
posljednjih deset minuta ručka. Ne lažem.

Jedem. Svaki put kad bi…

Viknuo bih: „Pizdo!”

Eto ti.

Htio sam da nastup bude malo profinjeniji.

Šalu na stranu, ovo mi je dosad
najiskreniji i najotvoreniji nastup.

Ne kao oni nastupi na Edinburgh Fringeu.

„Joj, roditelji su mi umrli,
pa sam sad autističan.” Ne…

Nema takvih sranja.

Roditelji mi jesu umrli,
ali nisam autističan.

Jednom mi je netko dao Rubikovu kocku
i bacio sam je ravno u smeće.

Mislim da se to tako testira.

Govorim o smrtnosti,
ali mislim da je moja točka pozitivna.

Želim vam reći što sam naučio

i kako je biti u mojim godinama
jer sve sam stariji.

Vidite? Prvi put je nakon toga tišina.
Prije su mi govorili da nisam star.

Sad si misle: „Nastavi.”

Time i pogoršavaju situaciju.

Kažu: „Ali kod starenja je dobro
što ti je svejedno što misle o tebi.”

Trebalo bi ti biti malo stalo
što ljudi misle o tebi

jer to te sprečava
da okolo hodaš s usranim hlačama.

„Pogledaj djeda.

Pogledaj kako…

Nije ga briga što ljudi misle o njemu.”

Ne, drka na vjenčanju. Nije ga briga.

No mislim da je nastup pozitivan.

Starenje nije katastrofa.
Ima i neke pozitivne strane.

Stvarno. Starenje ima i pozitivne strane.

Doduše, veće su mi šanse

da dobijem srčani ili moždani udar i rak,

ali mnogo su manje šanse
da će me silovati u zatvoru.

Da, vidite?

Kao mlad mislio sam
da nikako ne smijem završiti u zatvoru.

Ne s ovako slatkom guzom.

No sad mislim da me nitko ne bi dirao.

Prvog bih dana hodao hodnikom
noseći ručnik.

Svi bi me promotrili iz svojih ćelija…

Tuširao bih se do mile volje.

Uopće me ne doživljavaju.

Najgore što bi mi se
na tuširanju moglo dogoditi

bilo bi da me ukliješti u križima.

Pao bih i dvojica gej silovatelja
morali bi me golog odnijeti u ćeliju.

Ostavili bi me i otišli.

Rekao bih im da sam ozlijedio rame.

„Možete li mi ga izdrkati?”

Rekli bi: „Ne.” „Kako to mislite?
Vi ste gej silovatelji.”

A oni bi rekli: „Ali nismo monstrumi.”

Sad bi mi bilo lakše u zatvoru
i zato što imam nešto novca.

Novcem bih se mogao izvući iz opasnosti.

Prvog bih dana pitao
tko je glavni u zatvoru.

„Chopper Harris u krilu D.”

Otišao bih k Chopperu.
Rekao bih mu da sam dobio godinu dana

i da ću mu platiti milijun funta
ako me nitko ne prebije,

ne ukrade mi hranu

i ako ne dobijem prst u šupak.

Nikad to nisam rekao.

Chopper bi mi rekao:
„Stari, u zatvoru nema predigre.”

Sad sam u godinama kad mi je drago
što nemamo nekog Harolda Shipmana.

Za vas koji ste premladi
da biste znali tko je on,

radi se o našem najplodnijem
serijskom ubojici.

Ubio je 300 ljudi.
Ubijao je starce. To želim reći.

Primijetio bi me.
„Dat ću mu još koju godinu.”

Bio je liječnik.

No niste čuli za njega

jer nikad se ne pojavljuje na popisima
najgorih serijskih ubojica.

A bio je jedan od najgorih,

no nije se ponašao kao serijski ubojica.
Bio je liječnik opće prakse. Stara škola.

Nosio je košulju, kravatu i sako od tvida.
Bradica, naočale. Išao je u kućne posjete.

Došao bi 85-godišnjoj Edni.

„Dobro ste, Edna?” „Da.”
„Može čaj?” „Da, molim.”

Skuhao bi Edni čaj.

Onda bi dodao smrtonosnu dozu opioida,

dao ga Edni i gledao je kako ga pije.

Zaspala bi i umrla. I to je bilo to.
Nije čak ni masturbirao.

Da, šteta, gospodine. Istina.

Nastrani gade.

To je…

Misle da mu je to palo na pamet
još kad je bio mali.

Mali Harold Shipman gledao je

kako njegovoj majci daju morfij
dok je umirala od raka.

Pomislio je da će postati liječnik
i raditi to isto.

Možda mu se svidjelo
što joj morfij ublaži bol

pa je ubijao iz samilosti.

Možda je mislio da čini dobro.
Ili nešto suprotno.

Bio je ljubomoran na starce
koji su je nadživjeli

pa ih je kažnjavao. Ne znam. Nije bitno.

Zapravo, važno je jer ako možete
razumjeti zašto netko to radi,

možda ćete uočiti znakove u budućnosti
i zaustaviti zločin prije počinjenja.

Sjetim se toga
kad dođe do pucnjave u školi.

Obično neki emo dođe u vrtić,
ubije tridesetoro djece,

a onda ubije i sebe.

Svi očevici uvijek kažu isto.

„Bio je samotnjak. Sjedio je otraga.
Bio je sramežljiv. Zlostavljali su ga.”

Izdvojimo odmah te pizdeke.

Shvaćate? Dođeš u školu
i pogledaš koga nasilnici mlate.

„Ja preuzimam, kompa. Hvala.”

I odvučeš malog klipana
u popravni dom ili u zatvor.

Nasilniku kažeš: „Nađi ih još.”

Koristan je. Treba nam još nasil…

Tuku buduće ubojice djece.

Kako starite, postanete opsjednuti
zločinom i kaznom. Uvijek me to zanimalo.

Studirao sam filozofiju,
a velik dio odnosi se na moral.

Uvijek sam bio protiv smrtne kazne.

Bio sam mladi liberal
i protiv smrtne kazne.

Sad sam stari liberal i još sam protiv,

no sad mi je drago kad netko pogine
dok radi nešto što ne bi smio.

Recimo, tip u Brazilu drži taokinju.

Uperio je pištolj curi u glavu.

„Nećeš me uhvatiti živog, drote.”

I onda mu snajperist prosvira mozak.

Obožavam to.

Zaustavi. Premotaj.

Ili kad toreadora probode bik.

To najviše volim.

Pogotovo kad ga nabode u dupe.

Možda mu dođe iz dupeta u glavu.

Hvala.

Nemojte.

Ili snimke iz New Yorka
u kojem vlada bezakonje.

Viđam ih na Instagramu i YouTubeu.
Netko snima iPhoneom.

Netko pljačka trgovinu.

Ima majicu s kapuljačom, nož i krade cugu.

Nije ga briga što ga snimaju.
Izvući će se.

Onda iza pulta izađe 70-godišnji Korejac

i nasmrt ga zatuče metlom.

Obožavam to.

Jedva čekam da postanem
70-godišnji osvetnik.

Šetat ću Hampsteadom sa štapom.

Ali to je mač.

Obojio bih ga u bijelo
da izgledam još ranjivije.

Nosit ću tamne naočale.

Kad ugledam skupinu klipana, prići ću im.

„Oprostite, dečki. Znate li gdje je Nike?
Kupio bih Air Jordanice, imam gotovinu.”

Kad me krenu pljačkati, sve bih ih izbo.

No smrtna kazna je nešto drugo.

Nije u samoobrani.

Nije u afektu. To je hladnokrvna pravda.

Nije važno zašto. Možda ste nekoga ubili.
Sude vam. Proglase vas krivima.

Osude vas na smrt.

Čekate izvršenje po 10-15 godina.
Nepotrebna okrutnost.

Onda vas ubiju pred svjedocima.

To je iz Biblije.
„Oko za oko. Zub za zub.”

Država kaže:
„Ubili ste nekoga, pa ćemo mi ubiti vas.”

No ako nekoga silujete i ubijete,

svejedno vas samo ubiju.

To je rupa u zakonu, zar ne?

To mi smrdi na mizoginiju.

Kao da sudac kaže:
„Silovanje vam opraštamo, ali…”

Htio bih da kaže: „Silovali ste i ubili.

Odavde će vas odvesti na stratište,
objesiti i silovati.”

„Istovremeno?” „Da.

Imamo hrpu dobrovoljaca
s umjetnim penisima.”

Objese ga, a onda…

„Odjebi.”

„Pizdo.”

„Dobro, mrtav je.”

„Da, znam.”

Možda upali.

Ali što duže živiš, sve si mrzovoljniji.

Svi ćete biti takvi, ne samo ja.

Što duže živiš, vidiš više sranja.

„Opet ovo sranje.”

Nosiš sve veći teret.

Što si stariji, to si slabiji.
Teret postaje teži.

„O, Bože, opet ovo.”

Danas više ne možeš ni umrijeti.

Pomisliš: „Hvala Bogu, umirem.

Jebemu, evo me natrag.”

Sad vam mogu presaditi sve organe.

Baš sve.

Ne i mozak. Ne bi imalo smisla.
Mozak određuje čovjeka.

To bi značilo da vam presade sve drugo.

No pristao bih na to.

Tijelo me ne zanima. Samo glava.

Ostavio bih milijun funta znanosti
da kad umrem…

Recimo da poginem i tijelo mi strada,
ali glava ostane netaknuta.

Stave je na led i čekaju donora tijela.
Nekom jadniku nešto zgnječi glavu.

Moju glavu stave na njegovo tijelo
i evo me, zar ne?

Statistički, imat ću i veći penis.

Vjerujte, dobro bih prošao.

Probudim se, vidim ožiljak
i kažem: „Može.”

„Oduvijek si želio veliku kitu.”
„Da, jesam.”

„Idemo se malo posvetiti sebi.”

Počnem, no kad god pogledam,
pomislim kako to nije moja kita.

„To nije moja kita.

To nije moja kita.

Ni ruka nije moja. Nastavi.”

Bio sam na intervjuu.
Mislim da se novinaru nisam svidio.

Pitao me nešto.
Mislio sam da je nepristojno.

Pa sam ga malo muljao.

Pitao me
što sam planirao za vlastiti sprovod.

Želim da me pojedu lavovi
u londonskom zoološkom vrtu.

„Stvarno?” Rekoh: „Da.”

Želim da čuvar u tačkama doveze
moje debelo, mrtvo, golo, napuhnuto tijelo

i samo ga baci lavovima.

Turisti će govoriti:
„Je li to onaj tip iz U uredu?”

A onda će doći dva velika lava
i početi me jesti.

Lavovi počnu od mekanih dijelova tijela
kako bi došli do prsnog koša.

Vjerojatno bi počeli od testisa
jer bi to bilo najlakše…

Dotad će mi testisi biti
na metar udaljenosti, pa bi lako…

Počeli bi jesti prema sredini,

kao u Dami i skitnici. Vrlo romantično.

Rekoh to u šali, ali povjerovao je.

Kad je pisao članak,
nazvao je londonski zoološki vrt

i pitao smije li se to.

Rekli su mu: „Naravno da ne.”

Članak je najzad izašao, a naslov je bio:

„Londonski zoološki vrt odbio
Rickyjev zahtjev da ga pojedu lavovi.”

Kao da sam psihopat, jebote!

Želim reći da je svejedno
što se događa kad umreš.

Neka se netko drugi brine.

Mrtav si. Odradio si svoje.

Znam neke vjernike koje muči
što će biti nakon što umru.

Vjeruju u raj i pakao i sve to.

Pitaju se: „Jesam li bio dovoljno dobar?

Raj je super, ali što ako odem u pakao?”

Rekao sam: „Pakao ne postoji.
Njime samo plaše djecu.”

Moj omiljeni horor svih vremena
još uvijek je prvi Istjerivač đavla.

Kad sam ga prvi put gledao na VHS-u,
oduševio sam se.

Odmah sam ga još jednom pogledao.

Ima jedan dio koji bi trebao biti dirljiv.

Smijao sam se kad sam ga prvi put gledao

jer ispada da je vrag
jako nepristojan i djetinjast.

Znate priču. Djevojčicu je opsjeo vrag

i sad ga istjeruju.

Polijevaju je svetom vodom, a ona sikće.

Govore: „Moć te Krista protjeruje!”

U jednom trenutku vrag natjera curicu
da okrene glavu i kaže:

„Majka ti puši kurčeve u paklu.”

Tip je izvan sebe.

Misli: „To je pravi vrag.
On zna i to je sigurno istina.

Moja jadna majka puši kurčeve u paklu.”

Da su znanstvenici dokazali
da vrag postoji… Dobro, pogriješio sam.

Testirali su ga,
prošao je sve stručne analize,

dobili su Nobelovu nagradu za sve

jer to je najveće otkriće svih vremena.

Bio bih doista zapanjen,

ali ako znanstvenici kažu,
onda moram vjerovati da vrag postoji.

To i ne bi bilo vjerovanje.
Znao bih i želio ga upoznati.

Da vrag zaista postoji,
želio bih ga vidjeti svojim…

Samo da ne nastradam,
no ne znam što čuva od vraga.

Da postoji, otkrili bismo to, zar ne?

Vampiri žive vječno,

ali sad znamo da ih češnjak sjebe.

Otkrili bismo nešto.

Možda bi vrag oslabio da ga stavite
u kavez sa svežnjem peršina.

Upoznao bih ga i rekao:

„Ti si vrag?” Odgovorio bi: „Da.”

Onda bi me pokušao povrijediti.

To je sve što može?

Rekao bi mi: „Rick.” „Što?”

„Majka ti puši kurčeve u paklu.”

Ja bih rekao: „Baš me briga.”

Kao prvo, mrtva je.

Drugo, bila je heteroseksualna.

Treće, pred kraj uopće nije imala zube.

Dakle… Ne.

Ali to je pakao. Sjetite se grozota
koje bi joj se mogle događati.

Silovanje žaračem, štakori koji jedu oči.

Mama mora pušiti?
Samo daj, stara moja. To je…

To je sigurno
jedan od boljih poslova u paklu.

Na Zemlji je to užasan posao.

Nikad nisam pušio kurac. I neću.

No da umrem, probudim se u paklu
i znam da će me mučiti,

popušio bih prvi kurac koji bih spazio.

„Nema problema.”

Oko sebe bih vidio oderane ljude
i još zdušnije prionuo.

Samo bih… Ovako.

Gledao bih gazdu i rekao:
„Odlično mi ide. Ostavi me ovdje.”

I…

Vrag bi,
držeći zbunjeno svoj blokić, pomislio:

„Nitko se nikad nije
odmah uhvatio kurca, ali…

Dobro, nastavi.”

A ja…

Što da je rekao:

„Ali trebao si peglati.”

„Jebote, mogao sam…

Mogao sam peglati.”

Kome puše kurac u paklu? To me zanima.

Ondje smo zbog kazne,
a to je ipak nagrada.

Samodopadno bih mislio: „Ovo je sjajno.”

Nije baš sjajno, ali…

Ali vrag je varalica.

Upitao bih se
čiji je to kurac i digao pogled.

„Jebeni Hitler.

Jebote, pušim Hitlerov kurac.”

Kako smijem to reći u javnosti?

Da nekog od vas nakon ovoga
pratim kući i viknem:

„Pušiš Hitleru kurac u paklu”,
zvali biste policiju.

Ali platili ste
da me čujete kako to govorim.

Jebote.

Reći ću vam što je sad
jako popularno u Engleskoj.

I u Americi, osobito u Kaliforniji.
Mentalno zdravlje.

Sad je to jako popularno.

Kad sam išao u školu,
bio si ili glup ili pametan.

Normalan ili lud.

Sad imamo na tisuće novih oblika ludila.

Prije su bili stigmatizirani. „Nisam lud.”

Sad kažu: „Lud sam.” Žele…

Sad svi koje znam u medijima imaju ADHD.

Svi govore: „Imam ADHD.”
„I ja imam ADHD.” „I ja.”

„Bio si na testiranju?” „Pet puta.
Prošao na petom.” „Bravo.”

Svi sad govore: „Pišem pjesmu o tome.”

„Pišem knjigu o tome.” „Bravo.”

Hvale se time. Navode to u životopisu.

Ali to je poremećaj.

Kad smo se počeli hvaliti poremećajima?

Prije 20 godina ne biste dobili posjetnicu

na kojoj piše:
„Ron Pike, genitalne bradavice.”

Zadrži to za sebe. Ne zanima me.

Mislim da će nova pošast
među mladima biti strah i tjeskoba

jer to je generacija
koja je odrasla uz društvene mreže.

Trenutačno zadovoljstvo.
Ne gradi karakter.

Nisu socijalizirani.
Ne mogu razgovarati licem u lice

jer su navikli skrivati se iza avatara.

Učitelji i roditelji
pridonose tim problemima

umjesto da im pomognu da se trgnu.

Boje se onoga što su voljeli.
Brinu se zbog interneta i UI-ja.

Mladi se brinu zbog umjetne inteligencije.

Evo što mislim o UI-ju.

Ako postane teret, isključimo je.

Kao što smo isključili baku.

Mladi se jako boje i klimatskih promjena.

Zabrinuti su zbog globalnog zatopljenja.

Istražio sam.
Ako se ledenjaci potpuno otope,

razina mora porast će za oko 60 metara.

Bit će pogođena sva obalna područja,

no najgora će razaranja pretrpjeti

Kina i Indija.

Dakle, možete se opustiti.

U redu je.

Svi imamo
neke probleme s mentalnim zdravljem.

Svi smo u spektru, zar ne?
Imamo OKP ili smo tjeskobni.

Recimo, ja sam hipohondar.

Svako se jutro pitam što nije u redu.

„Što je ovo?
Toga jučer nije bilo. Što je to?”

Guglam. „Što bi to moglo…”
Zamišljam najcrnji scenarij.

Prvih pet ili šest odgovora
mogu prihvatiti.

„Možda je tjeskoba.” „Da, možda.”

„Manjak sna.” „Da.”

„Premalo vlakana.” „Jest ću više.”
„Manjak vitamina B.” „Da…”

Idem dalje i naiđem na: „Rak.”

„Rak je. Sigurno.”

Jednom sam izašao iz kupaonice:
„Jane, mislim da imam rak crijeva.”

„Sinoć smo jeli ciklu.” „Aha, da. Hvala.”

Za kraj bih vam ispričao
nekoliko istinitih priča.

Kao što rekoh, ovo mi je dosad
najiskreniji i najotvoreniji nastup.

Govorio bih o nečemu o čemu dosad nisam

da vidite što se događa iza scene
na dodjeli Zlatnih globusa.

Hvala.

Posljednji sam ih put vodio 2020. godine.
Peti put u razdoblju od deset godina.

Svaki sam put sve više uživao.

Svijet se promijenio u tih deset godina.

Kad sam ih prvi put vodio 2010. godine,

američki me tisak mrzio.

„Tko je taj glupi Britanac
koji vrijeđa najvažnije ljude na planetu?”

Kad sam ih posljednji put vodio,
govorili su: „Samo im reci. Tko ih jebe.”

Običnim je ljudima dojadilo

slušati predavanja multimilijunaša…

Imaju novca, pa što?

Da im holivudska elita govori
za koga da glasaju i da recikliraju

kad su imali besplatan prijevoz
do otoka pedofila.

Pogodilo je duh tog vremena.

Kad god su me zvali, prihvatio sam poziv.

No pod uvjetom da sam pišem svoje šale.
Čudili su se. I bez generalne probe.

Kako ne bi unaprijed čuli fore
i neku mi zabranili.

I dopustili su mi.

Morao sam šale
prije početka pokazati odvjetniku

da se uvjeri
da nisam prekršio zakon, a nisam.

Za neke bi rekao: „Sigurno želiš to reći?”

Pitao sam je li legalno. „Jest.”

Onda može.

Nisu mi zabranili nijednu šalu.

To nešto govori o njima.

Uglavnom… Hvala.

Prošli su mi put rekli
da moram k odvjetniku dan prije.

„Dobro”, rekoh.

Odvezli su me u Beverly Hills Center.
Pripreme su bile u tijeku.

Na stolicama su fotografije zvijezda.

„Eno Brada, Lea, Boba.”

Zaštitar me odveo do prostorije.
Otvorio je vrata i zatvorio ih za mnom.

Pogledao sam unutra
i ugledao desetero odvjetnika u odijelima.

Obično je to bila
sredovječna žena u džemperu.

Pomislio sam: „Što je ovo, jebote?

Je li to zato što mi je posljednji put
pa se boje da ne bih…”

Pozdravio sam ih, a oni su mi odzdravili.

Pitao sam: „Da izvedem monolog?”
Rekli su: „Izvolite.” Zahtjevna publika.

Izveo sam monolog.
Trajao je sedam ili osam minuta.

Nakon svake šale bih ih pogledao,
a oni su nešto bilježili.

Mlađi među njima smijali su se.

Došao sam do kraja i rekao da je to sve.

Rekli su: „Dobro.”

Rekoh, „Super.”

A onda je glavni odvjetnik…
Imao je oko 60 godina, sjedokos.

Rekao je: „Samo još nešto.”

Ne znam sjećate li se ove šale.

„Svi su vidjeli
da je James Corden debela mrcina.

Glumio je i u Mačkama,
ali to nitko nije gledao.”

I onda ide dalje: „Ali Judi Dench
rekla je da je rođena za tu ulogu

jer se najviše voli izvaliti na tepih,

dići stražnju nogu i lizati si čuču.”

Odvjetnik je rekao…

Rekao je… Doista je bilo ovako.

„Kad kažeš
da je James Corden debela mrcina,

misliš na njegovu ulogu u Mačkama?”

Rekoh: „Da.

Da, svakako.”

A on je rekao: „Sjajno.”

Pomislih: „Ovo je bilo lako.

I vi se nazivate odvjetnikom?”

I to je bilo to.
Zaželjeli su mi sreću i otišao sam.

Dok sam odlazio,

vidio sam kako glavnom
nešto pokazuju na iPhoneu,

a on će: „Aha, da.
Oprosti, Ricky, možeš li se vratiti?”

Vratio sam se, a on je držao mobitel.

Provjerili su što znači „čuča”.

Mislio sam da sam se izvukao.
Čekao sam da me izgrde.

Rekao je: „Piše da je ‘čuča’ pogrdni naziv
za ženski spolni organ.”

Rekoh: „Tako u Engleskoj u žargonu
kažemo ‘vagina’. Ovdje se ne kaže tako.”

„Ne, ali dodjela se gleda diljem svijeta.
Sad znamo da je to pogrdan naziv.

Morat ćemo cenzurirati.”

Rekoh: „Nemojte.
Ljudi kod kuće neće znati što sam rekao.

U tome i leži poanta.”

„Ako je pogrdno, moramo.”

Pitao sam što smijem reći
da se ne cenzurira.

„Možeš reći vagina.”

„Neću reći ‘vagina’.
To uopće nije smiješno. Zvuči medicinski.”

Judi Dench bi pomislila:
„Zašto spominje moju vaginu?”

„‘Čuča’ je drukčije. Neodređenije.”

Jer „vagina” je tako…

„Gdje ti je vagina?” „Tu je.”

„Gdje ti je čuča?”

„Tu negdje.”

Jedan je odvjetnik rekao: „A smokvica?”

Rekoh: „Neću reći ‘smokvica’, stari.”

„Liže si smokvicu.”

Rekoh: „‘Čuča’ je savršeno.
Nitko neće znati…

U Americi neće znati…
Nije uvredljivo, već…”

Rekao sam
da tu riječ u Engleskoj govore i djeca.

Nisu popuštali.

Onda sam rekao:

„A ‘pipica’?”

Provjerili su što to znači.

„To bi zbunilo gledatelje
jer pipica je ovdje dio umivaonika.”

Rekoh: „Molim vas, dajte mi
da kažem ‘čuča’ i nemojte cenzurirati.”

Baš sam navijao za „čuču”.

Kao u 12 gnjevnih ljudi.
„Nitko ne odlazi dok ne bude po mom.”

Nakon desetak minuta sam ih izmorio.
Molio sam ih.

Rekoh da ću napisati…
„Nitko se neće žaliti.”

Najzad su pristali. „Možeš reći ‘čuča’.”

„Nećete cenzurirati?” „Nećemo.”

„Sigurno?” „Da.” Otišao sam.
Znao sam da će cenzurirati.

I jesu.

Kad sam rekao „čuča”,

pokazao sam.

O Zlatnim me globusima najčešće pitaju

je li se tko jako naljutio
i prišao mi nakon dodjele.

Ne, zaboga.

Ne bih rekao ni da jest
jer ne volim tračati.

Jednom je tipu šala malo krivo sjela.

Ništa strašno.
Kamere su ga prikazale, a to nije do mene.

Iznenadili su ga. Bio je to Elton John.

Ali šala nije bila gruba.
Najavljivao sam Madonnu.

Poslije sam saznao
da su on i Madonna bili u zavadi.

Jako mu je smetalo da ih spominju zajedno.

Tada to nisam znao. Bio sam zbunjen.

To nije bio dio monologa,
ali bio sam ondje tri sata

pa bi me tu i tamo pitali
želim li nekoga najaviti. Pristao sam.

Izašao sam na pozornicu
i počeo improvizirati

jer vidio sam Eltona u prvom redu.

Evo što sam rekao.

„Sljedeću će nagradu najaviti
kraljica popa.

Ne ti, Eltone. Sjedni.”

Prikazali su ga.
Pomislio sam kako mu nije bilo drago.

Pitao sam se zašto.
„Ne misli valjda da sam homofob?

Nisam homofob.” Vrtio sam to po glavi.

Onda sam pomislio:
„Pa sigurno je čuo i gore stvari.”

U 1980-ima,
kad je Elton John još bio u ormaru…

Tajio je da je gej. Imao je ženu.

Bio je predsjednik
nogometnog kluba Watford

i dolazio bi sa ženom na utakmice,

a čitav bi stadion pjevao:

„Ne saginji se kad je Elton blizu
jer mogao bi dobiti pimpek u guzu.”

Sad imate točniji dojam
o mojoj šali, zar ne?

Ne znam kako navijači počnu pjevati
u istom trenu i pravom tonalitetu.

Podijele im note prije početka?

Pjevamo „Pimpek u guzici” iz C.

Jeff ima solo.

Obično uzmu neku tradicionalnu pjesmu
i promijene joj tekst.

Neki genij promijeni tekst
kako bi bio što uvredljiviji.

Iskoristili su jednu staru veselu pjesmu.

Stari mi reče, kombi onaj prati

I nemoj pritom dangubiti

Znate li je? Znate riječ „dangubiti”?

Vrlo su je kreativno iskoristili
u svojoj verziji.

Ovako su pjevali. Bile su to 1980-e.
Nije politički korektna. Ispričavam se.

Ali to su nogometni huligani. Što možeš?

Analizirajmo njihov genijalni tekst.
Evo što su pjevali.

Ne saginji se kad je Elton blizu

Jer mogao bi dobiti pimpek u guzu

Mogao bi.

Ne nužno njegov.

Matematičari si misle kako postoji mala…

Da se tisuću ljudi sagnulo kad je Elton
bio blizu, netko bi možda slučajno…

Netko bi možda pao s bicikla i slučajno…
„Oprosti.” „U, jebote.”

Znanstvenici bi zapisali: „Jedan.”
Shvaćate? Postoji mala…

A i ono „kad je Elton blizu”.
Dvosmisleno je. To može biti…

Recimo, dva gospodina u hotelskoj sobi
prakticiraju analni seks.

Sljedeći dan saznaju
da je u sobi do njihove bio Elton John.

Pomisle: „Dobio sam pimpek u guzu
kad je Elton bio blizu.”

Dobro, ima smisla.

Ne saginji se kad je Elton blizu
Jer mogao bi dobiti pimpek u guzu

Zašto nam tepa, koje li sramote

Svi znamo da je queer, jebote

Oprostite.

Dalje ide…

Ne želi dangubiti

Zašto ne želi?

Ne želi dangubiti
S pimpecima se želi igrati

Ne znam što
u ovom kontekstu znači „igrati se”.

Moglo bi biti… Može biti bilo što, zar ne?

„Mislio sam da ćeš ga popušiti.” „Ne.”

Ne želi dangubiti
S pimpecima se želi igrati

U svakoj je guzici u gradu

Tu bih ih zaustavio.
Lako je dokazati da je to laž.

Sigurno nije u svakoj guzici u gradu.

Možemo to dokazati.
Uzmimo mali grad. Recimo, Watford.

Ima 120 000 stanovnika.

Nije bio u 120 000 guzica, zar ne?

Pola njih su žene. Dakle, najviše 60 000.

Mislim da nije bio u 60 000.
Ako jest, sretno mu bilo.

No to nije bitno. Želim reći ovo.

Što je njegova žena mislila o tome?
Tada je još bio u ormaru.

Upravo se udala za Eltona Johna
i zaljubljena je.

Ponosna je na njega.
I predsjednik je Watforda.

„Udana sam za Eltona Johna, pop-zvijezdu.”

Čitav stadion pjeva.

„Ne saginji se kad je Elton blizu
jer mogao bi dobiti pimpek u guzu.”

Sigurno je pitala:
„Zašto to pjevaju, Eltone?”

A on će: „Nemam pojma, gledaj utakmicu.”

Sigurno je bilo čudno.

Skoro sam završio, ali baš sam…

Rekao sam da mi na Zlatnim globusima
nisu zabranili nijednu šalu.

To je točno,

ali jednom sam odustao od vlastite šale.

Malo sam se uplašio. Mislim da sam bio
suviše oprezan. Podijelio bih je s vama.

Dobio sam priliku najaviti Jasona Momou.

Znate tko je Jason Momoa? Da.

Htio sam da misle
kako sam licemjer i kukavica.

Kao, lako je vrijeđati glumce.
Tko se boji glumaca?

Ali kad je neki snagator,
više nisam tako hrabar. Htio sam reći:

„Ne mogu reći ništa loše
o sljedećem najavljivaču

jer mu je kurac velik kao djetetova ruka.”

Rekao sam šalu prijatelju,
a on mi je rekao:

„Hoćeš li ispasti rasist?”
Pitao sam zašto.

„Jer je nebijelac i…”

„To nema veze s tim.

Stvar je u tome da je tako krupan da mu je
kurac sigurno velik kao dječja ruka.”

Nisam ispričao šalu. Imao sam i nastavak.
Sad ću vam reći kako je trebalo biti.

Dobro. Ovako sam rekao:

„Ne mogu reći ništa loše
o sljedećem najavljivaču

jer mu je kurac velik kao dječja ruka.

Za razliku od Petera Dinklagea,
koji ima ruku poput dječjeg kurca.”

Super je opet čuti takav smijeh.

Jer mi komičari u posljednjih smo
deset godina u nezgodnoj situaciji.

Stalno se preispitujemo.
Ne znamo što smijemo reći.

Ljudima sve može biti uvredljivo,

ali uzvratili smo i pobijedili.
Tko ih jebe.

Do sljedećeg puta.
Nisu otišli. Samo ližu rane.

Vratit će se s nečim još luđim.

No upamtite tko su.

Uvijek su to obrazovani
pripadnici srednje klase.

Privilegirani elitisti
koji radničkoj klasi govore

što smije, a što ne
i čemu se smije smijati.

Ne znaju
koliko humor znači običnim ljudima.

Kad sam odrastao u Readingu u neimaštini,
humor mi je bio spas.

Bila je to moja supermoć. Ne prava,
kao sposobnost letenja. Shvaćate.

Pitajte ljude i sedam od deset ljudi
reći će vam da žele letjeti.

Tri će osobe reći nadljudska snaga
ili nešto slično.

Sjajno je biti superjunak
koji leti okolo i snažan je.

No superzlikovac će
prije ili poslije reći:

„Pogledaj tu pizdu. Sad ću…

Sad ću ga ubiti.”

Za moju supermoć ne bi ni znali.

Ne bi ni znali da je to supermoć.
Izvukla bi vas iz svake situacije.

Moja bi supermoć bila sposobnost
da svakog natjeram da se usere.

Razmislite. Pljačkaju vas.
Kaže: „Daj mi novčanik.”

A vi samo… „Jebote. Sranje.”

Gotovo, propalo.

I na to sam jako ponosan.

Iskreno, u svoje 64 godine
nisam se nijednom usrao.

Nemojte pljeskati. Ne.

Ne!

Da.

„Zašto toliko voliš London, Rick?”

„Jer dobiješ pljesak
zato što se nisi usrao.”

Da.

Ali to je sljedeća faza.

U idućih deset godina vjerojatno ću…

No dosad me moj šupak
nikad nije iznevjerio.

Šupak je vrlo podcijenjen.

Kažu: „Ljudski mozak,
najbolje računalo na svijetu.

Ljudska se jetra može regenerirati.”

Vaš šupak radi non-stop.

Čak i kad spavate,
šupak radi. „Nećeš izaći.

Ne.

Nećeš izaći. A ti nećeš ući.”

Jer crijeva su poput kanalizacije, zar ne?

A vi imate krasna vratašca.

Zamislite da hodate pločnikom.

Ako to eksplodira…
A znate što je u kanalizaciji.

Mokraća, govna,

sperma,

mrtve zlatne ribice.

Fetusi.

U Kini.

Samo…

Samo ženski. Ne uzbuđujte se.

Već sam u godinama,
a budući da sam u ovom poslu,

pitaju me hoću li ići
na zatezanje lica. Neću.

Vidjeli ste kako to izgleda? Ovako.

Odeš k liječniku, a on te pita:

„Želiš li izgledati staro ili kao Kinez?”

Nije loše tako izgledati. Ako si Kinez.

Ako nisi, malo je čudno.
Uvredljivo je. Zašto se to smije?

A lice se ne smije obojiti u crno.
Zašto se ovo smije?

Možda postoje odredbe
koje brane da budeš toliki rasist.

Liječnik kaže: „Sredili smo oči,
no ne stavljajte sjenilo za svjetiljku…”

Baš djetinjasto.

Vidite da je nastup bio pozitivan.
Nije o smrti, već o životu.

Neki toliko strepe zbog smrti
da zaborave živjeti.

Neki se svega boje. „Ne, to je opasno.”

Sve ono što je zabavno je i opasno.
Ceste su opasne.

Alkohol je opasan. Alkohol je otrov.

Ja to dobro znam jer ga prodajem.
Dutch Barn.

Da, alkohol šteti mozgu, jetri,

bubrezima, srcu, mentalnom zdravlju,

ali na zabavama vas opusti. Prema tome…

Koliko se samo djece rodilo zbog alkohola.

Mnoga i deformirana
ako je majka nastavila piti.

No ako se rodite deformirani,
dobro je što…

Saslušajte me.

Ako se rodite deformirani,
dobro je što možete ranije početi piti.

Nitko vas ne gnjavi.

Ako normalan klinac pije, odmah ga…

Ako pije deformirani klinac,
pustiš ga. „Slobodno.”

Shvaćate?

Imaš 8-9 godina.
Prošao si 27 bolnih operacija.

Upoznao Ollyja Mursa.

Popij nešto.

Pa, kao što vidite,
ponestalo mi je kvalitetnog materijala.

Ali bili ste sjajni. Hvala i laku noć.

Prijevod titlova: Elvis Šimunic

Preuzeto sa www.titlovi.com