Original subtitles

Odvažna otmica koja završava užasom.

Zbunjujuća pljačka u kojoj su neprocjenjive slike

nestati u zraku.

I genijalna pljačka banke

s tempiranom bombom koja dolazi do nule.

Čini se da kad god postoji nešto od velike vrijednosti,

Ima i lopova koji ga žele ukrasti.

Ali što nekoga stvarno motivira na krađu? Je li to zbog novca?

Da pokažu koliko su pametni?

Ili bi kriminalni mozak mogao imati druge, tajnije motive

riskirati sve i napraviti naizgled nemoguć salto?

Pa, to je ono što ćemo pokušati otkriti.

"The UnXplained S02E18" "Velike pljačke"

S Williamom Shatnerom.

Portland, Oregon. 24. studenoga 1971. godine.

Noć prije Dana zahvalnosti,

Let 305 East Northwest Airlinea

Uzeo sam kratki let za Seattle

kad je sredovječni muškarac odjeven u crno odijelo

i noseći crni kofer ulazi u avion.

Ali ovaj čovjek ne leti da slavi

odmor s prijateljima ili obitelji. On ima druge planove.

Kad je zrakoplov poletio, stjuardesi je dodao poruku.

Rekao bi: "Imam bombu."

"Volio bih da sjednete pokraj mene."

I u tom je trenutku vidjela da je ozbiljan.

Stjuardesa ga je pitala vidi li bombu.

Diskretno otvara fascikl

i pokazuje joj nešto što izgleda kao bomba.

Otmičar traži 200.000 dolara i četiri padobrana

da mu se preda kad avion

sleti u Seattle, ili će raznijeti avion,

ubijajući sve na brodu. Nakon što je avion sletio u Seattle,

predaju novac i padobrane.

I svi putnici su ispraćeni iz aviona,

a otmičar je naredio pilotima da polete

u, od svih mjesta, u Mexico City.

Boeing 727 je napunjen gorivom i posada od 4 osobe

vraća otmičara natrag u zrak,

krenuvši prema granici. Ali tijekom leta,

otmičar stavlja dva padobrana,

Zavežite novac za škrinju i otvorite stražnje stepenice.

Nitko ne zna točno kada i gdje, ali u nekom trenutku,

iskočio je iz aviona i više ga nitko nije vidio.

Nestao je i nestao u noćnom zraku.

Pokrenuta je potraga

o području s dvije države gdje su imali FBI,

druge savezne agencije, vojska, državna policija,

i češljali su cijelo područje,

i nisu našli ništa. Prema manifestu aviona,

ime otmičara na popisu bilo je "Dan Cooper",

ali, zahvaljujući pregledu vijesti,

češće ga se naziva "D.B. Cooper."

Međutim, vlasti su ubrzo saznale

da je ovo ime samo pseudonim,

a pravi identitet čovjeka bio je nepoznat.

D.B.-ov bijeg Cooper je bio tako domišljat

da je gotovo deset godina prošlo prije nego što je FBI

dobiti veliki prekid na slučaju. Jednog dana 1980.

na pikniku pored ove rijeke,

dječak je našao nešto novca.

Ali to jednostavno nije bio novac.

Ovo je bio Cooperov novac. Pojavio se na ovom pješčanom sprudu.

Novac je pronađen na sasvim drugom mjestu.

nego putanja aviona. To znači novac

nije samo odletjela na tlo i sletjela na pješčani sprud.

Znači da ste tamo morali stići na neki način.

Ali zašto D.B. Cooper

riskirati svoj život samo da ukradeš 200.000 dolara

barem dio njih zakopati u pijesak?

Čini se da prkosi svakoj logici.

Osim ako D.B. Cooper je imao još jedan razlog za to

otmica izvan novca.

Imati novac kao predmet ovog slučaja nema smisla,

jer je trebao znati da će ovaj novac biti obilježen

ili bi se nekako moglo ući u trag.

Onda opet, morate se zapitati,

koji je bio pravi razlog za ovo? Imate li muškarca koji

iskočio iz mlaznog aviona u pokretu koji nikad nije pronađen,

i bio je savršen profesionalac. i sumnjam

da je vjerojatno bio bivši vojnik, vjerojatno dio CIA-e,

da je imao misiju koju je trebalo izvršiti.

Možda zvuči kao nategnuta teorija zavjere,

Ali prema nekim istraživačima,

postoje dokazi koji upućuju na to da je D.B. Cooper

imao vojnu obuku. Na primjer, Cooper je znao

da su stražnje ljestve zrakoplova Boeing 727-100

bila je to dobra platforma za skok padobranom.

I doista, CIA je koristila istu taktiku

s istim modelom aviona za ispuštanje zaliha u zrak

i špijuni tijekom Vijetnamskog rata.

Air America, koja je bila CIA-in zrakoplovni prijevoznik u Vijetnamu,

koristili su ovu istu letjelicu, a D.B. Cooper je sigurno imao

saznanje da je 727-100

bile su ljestve koje su se mogle spustiti,

a mogao bi se spustiti tijekom leta.

To nije bilo općepoznato. I to je nešto netko

vjerojatno već imao iskustva u tome

kako bi ponovno trčao.

Ako D.B. Coopera je obučavala CIA,

je li otmica nešto što je učinio sam,

ili je to možda bila misija koju je bio prisiljen izvršiti?

I, ako da, u koju svrhu?

Godine 1971. nije bilo puno sigurnosti u zračnom prometu.

A bilo je mnogo otmica u ranim 70-ima.

U to vrijeme, mogli biste, recimo,

koliko god želiš oružja u ruksaku

da ste normalno nastavili, u svojoj osobi.

A to je naravno značilo da ljudi

su često otimali zrakoplove.

Često je bio i politički, pa terorizam 1970-ih

gdje su ljudi oteli avion

i zahtijevao oslobađanje nekoliko političkih zatvorenika,

i onda su uzeli avion za Kubu,

a Kuba ti je dopustila da tamo živiš koliko hoćeš.

Bilo je to kao politički čin,

otmica. Ljudi bi rekli: "Vodi me na Kubu."

Toliko da FAA i službenici agencije

skoro su obnovili repliku

iz zračne luke u havani na jugu Floride.

Ideja je bila da ako vas otmu u Havanu,

jednostavno biste letjeli i sletjeli na lažnu lokaciju.

Neki ljudi teoretiziraju da je D.B. Cooper

to je stvarno bio nekakav false flag događaj

stvoriti dovoljno spektakularnu otmicu

privući svačiju pažnju

i dovesti do nekih regulatornih promjena,

kako bi te otmice napokon prestale.

I to se stvarno dogodilo nakon što je D.B. Cooper,

jer je FAA pokrenula svakakve nove propise.

Mislim da CIA nema agenta.

kao Dan Cooper, i učinili su sve što je potrebno

povećati javnu percepciju

i svijest javnosti o sigurnosti zračnog prometa.

Mislim, kada stvarno pogledate ovaj slučaj,

tko je ozlijeđen? Nitko.

Mislim, imao je sve sastojke.

tajnog agenta.

Što čini D.B. Poznati Cooper,

je da je to zapravo bila jedina neriješena zračna otmica

u svijetu. I zašto je ovo tako teško riješiti?

jest da su misterije i misterije.

A kad jednom uđete u te misterije, postoje i drugi.

Nije to samo priča o otmičaru.

Bio bi to D.B. Cooper agent CIA-e,

čiju misiju nije zamislio on nego njegovi nadređeni?

To je fascinantna teorija i sugerira da je pravi mentor

može biti teško otkriti iza zločina.

Kao i u slučaju jednog drugog novijeg zločina.

Pljačka koja uključuje 250.000 dolara, tempirana bomba,

i još više pitanja bez odgovora.

Erie, Pennsylvania. 28. kolovoza 2003. 14:30.

Običan je dan u PNC banci u središtu grada

kada 46-godišnji Brian Wells stane u red da vidi blagajnicu.

Ali Brian Wells nije običan kupac.

gosp. Wells je imao izbočinu ispod košulje

što je opisano kao da je netko imao medicinsku ozljedu

koji mu je bio ispod vrata.

gosp. Wells je šalteru predao poruku

govoreći: "Ovo je pljačka banke,

i treba mi 250.000 dolara u gotovini."

U zahtjevu je pisalo da mu je oko vrata bila privezana bomba.

Kutija je obavijestila Briana Wellsa

da nije mogla pristupiti trezoru banke.

I tako mu je na kraju dala oko 8000 dolara.

Brian Wells ušao je s klupe samo s djelićem

od iznosa novca koji je tražio.

I nije daleko stigao.

jer je banka pozvala policiju u trenutku kada je Brian otišao.

Pažljiv sam kao i svaki drugi policajac.

"Hej, postoji pljačka banke, u 7200 Peach Street,

potencijalno iskorištena eksplozivna naprava."

Nakon izlaska iz banke, u roku od pet minuta gosp. bunari

je lociran i uhićen od strane državne policije Pennsylvanije,

a on upozorava da ispod majice ima bombu.

Nismo znali je li talac ili je kooperant.

Nismo imali pojma.

Rekao je: "Ja sam vozač dostavljača pizze.

“Išao sam dostaviti pizze i prišli su mi ti ljudi

i natjerao me da upotrijebim uređaj i opljačkam banku."

Mislim da je to jedan od onih pravih trenutaka

ono što mislite je vjerojatno lažnjak.

Jer ne mogu vam reći koliko je lažnih pljački banaka

Bio sam, gdje je subjekt pokazao da ima eksplozivnu napravu,

i to je prijevara. Ali morate vjerovati da je stvarno.

I obavijestili smo odjel za bombe.

Tvoje ponašanje je postajalo užurbano

dok smo čekali bombaški odred.

Govorio je: "Hej, mogu li dobiti cigaretu? Ovo je teško."

Ali u tom trenutku još uvijek nismo znali je li lažna ili prava.

U 15.18 sati, bez upozorenja, bomba je detonirala...

... I Brian Wells je odmah umro.

Mislim, ovo je samo trenutak koji

nikad u životu nećeš zaboraviti.

Nije neobično za pljačkaša banke

reci da imaju uređaj i on će se upaliti.

To nije neobično. Ono što je neobično je da se to stvarno događa.

Brian je bio stvarno dobar momak, a za njegovu obitelj,

Uvijek će mi biti žao zbog onoga što su prošli,

jer sam to vidio na TV-u.

Ali morate odmah preuzeti kontrolu nad scenom.

Pa smo pretražili vozilo Briana Wellsa.

A unutra nalazimo niz bilješki. Ukupno devet stranica.

Zaista bizarne i vrlo detaljne i složene bilješke

kao da ne možeš vjerovati.

Neki su napravljeni za blagajnika.

Neki su napravljeni za policiju i što ne treba raditi.

Neki su napravljeni posebno za dobrobit Briana Wellsa, govoreći:

"Pa, nakon pljačke banke,

ovo je niz zaustavljanja koje morate napraviti

da uzmem ključeve da skinem uređaj s tvog vrata."

Kao da je u potrazi za blagom,

i na svakom bi mjestu pronašao ključ

ili kod koji bi bio korak bliže

da mu on može izvaditi bombu.

Mislim, nikad u našoj povijesti čovjek nije ušao u banku

s bombom oko vrata

s naredbom da završi lov na blago

tako da nakon uklanjanja pumpe. Dizajn ovratnika i

kutija koju je sadržavao ovratnik bila je vrlo originalna.

To je u biti bilo poput velike lisice na dijelu ovratnika.

Ispod ovratnika bila je kutija.

A kutija je sadržavala dvije cjevčice

i dva kuhinjska mjerača vremena.

Jedinica za bombe je rekla da je to jedan od

najđavolskijih strojeva za ubijanje koje su ikada vidjeli.

I to zato što je bio jedinstven.

Napravljen je posebno za ovaj događaj.

U početku nikada nismo vidjeli ništa slično.

Samo smo morali započeti vrlo metodičan proces,

sastavljajući dijelove.

Mozak koji stoji iza ovog zločina očito je potrošio puno vremena radeći ovo.

Taj je mozak očito zanesen

igrajući se s policijom,

i onda kada to ne mogu riješiti,

to je veliki poticaj vašem vlastitom egu,

i koliko bi još mogli odgađati policiju

zapravo pronalaženje pravih odgovora, više

osjećali bi se nevjerojatno sami sa sobom,

i mozak iza slučaja Briana Wellsa

očito je to pokušavao učiniti. U potrazi za odgovorima,

istražitelji su pratili Wellsovo kretanje

ranije tijekom dana. Otišli su do obližnjeg televizijskog tornja.

gdje je Wells napravio svoju posljednju dostavu pizze. Rekao je kada

otišao tamo i vratio se na kraj mjesta,

pristupila mu je skupina pojedinaca

tko mu je rekao da opljačka banku,

a onda bi imao bilješke za pratiti

dobiti ključeve za gašenje uređaja.

Ali kad su policajci provjerili područje,

otkrili su da je toranj napušten,

i trag se ohladio. To jest, do tri tjedna kasnije,

kada je lokalni majstor Bill Rothstein,

koji je slučajno živio odmah do TV tornja,

uputio poziv hitnoj pomoći.

Policija je, koji je vaš hitan slučaj? Peach Street na 8645...

... u garaži je smrznuto tijelo. U zamrzivaču je u garaži.

Policija je utvrdila da je tijelo

u zamrzivaču Billa Rothsteina bio je čovjek po imenu James Roden,

Dečko Marjorie Diehl-Armstrong,

žena vrlo dobro upoznata s lokalnim vlastima.

Marjorie Diehl-Armstrong

bilo je gotovo poput kakve crne udovice

gdje je ostavila niz misterioznih smrti,

njezin muž i nekoliko momaka, u lokalnom području.

Roden je bio bivši ljubavnik, njezin dečko, a ona je završila

ubivši čovjeka sačmaricom.

Zamolila je Rothsteina da se riješi tijela umjesto nje,

i na kraju ga ostavi u zamrzivaču u svojoj garaži.

Nakon intervjua s Marjorie Diehl-Armstrong

a ostale, mi određujemo

da je otac Marjorie Diehl-Armstrong imao mnogo novca.

I bila je jedino dijete, i htjela je novac,

i željela je to uskoro.

Dakle, cijela ideja pljačke banke za novac

zapravo došao od Marjorie Diehl-Armstrong.

Opljačkajte banku da biste dobili novac

i plati nekome da ti ubije oca i dobije tvoje nasljedstvo.

1. studenoga 2010. Marjorie Diehl-Armstrong

je osuđen za oružanu pljačku banke,

zavjera za počinjenje oružane pljačke banke,

i za korištenje uređaja za uništavanje u zločinu.

U očima mnogih, ta su se uvjerenja potvrdila

da je Marjorie intelektualni mozak iza toga

pljačke s bombom u ovratniku,

i odgovoran za smrt Briana Wellsa i Jamesa Rodena.

Ali je li djelovala sama? Ne slažu se svi.

Čim sam upoznao Billa Rothsteina,

one noći kada je nazvao u vezi tijela Jamesa Rodena,

nakon intervjua s njim,

Osjećao sam se kao da je upleten u slučaj Wells.

Bilo je to u sjedištu državne policije Pennsylvanije,

a Bill Rothstein je bio u jednoj od spavaćih soba. I ušao sam u sobu

i rekao sam: "Hej Bill. Jerry Clark iz FBI-a.

Htio bih na trenutak porazgovarati s tobom."

A on je rekao: "Razgovarat ću s tobom, ali moram ti reći

da sam ja najpametniji tip u ovoj sobi."

Prije svega... razumijete li prava koja sam vam objasnio?

Da, osim jedne stvari. Slovo 'd' uvijek se koristi na kraju riječi 'word'.

Bio je tako, tako nevjerojatno u sebi.

i mislio da je mnogo pametniji od bilo koga drugog.

S moje točke gledišta,

glavni mozak pljačke bio je Bill Rothstein,

jer je planirao kako to učiniti,

bilješke, bomba i kako napraviti bombu,

i zamršenosti koje ga okružuju. Na nesreću slučaja,

Bill Rothstein umro je u srpnju 2004.

Mislim da je Rothstein znao da umire od raka,

i mislim da je htio izaći govoreći,

"Ja sam najpametniji tip koji postoji,

i više me nije briga za provođenje zakona."

Bio je to pokušaj Rothsteina kada je bombom pokušao opljačkati banku.

i izvršiti zločin koji bi prevario policiju prije smrti?

Nažalost, Marjorie Diehl-Armstrong također je umrla 2017.

pa je teško reći sa sigurnošću.

Ali ima i drugih pljački koje,

iako je motivacija iza njih možda jasnija,

nisu ništa manje zabrinjavajući.

Kao u povijesti najveće krađe imovine

u američkoj povijesti,

pljačka muzeja u kojoj su neprocjenjivi komadi umjetnosti

uzeti su i do danas su još uvijek izgubljeni.

Boston, Massachusetts. 18. ožujka 1990. 08:15.

Policijski službenici odgovaraju na poziv,

po dolasku u muzej Isabelle Gardner šokirani su otkrićem

da je nekoliko umjetnina nestalo u zraku.

Mnogi komadi koje su ukrali bile su slike.

Neki su bili crteži, a neki dijelovi koji

ukrali su bili neprocjenjivi.

Jedan od komada koji su ukrali bio je Rembrandtov morski pejzaž.

koji se zove "Oluja na Galilejskom jezeru".

To je jedini morski pejzaž koji je Rembrandt ikada naslikao.

Još jedan komad bio je vermeer. Koji se zove "Koncert".

Oba se komada smatraju gotovo neprocjenjivima.

Ukupno je ukradeno 13 umjetničkih predmeta.

Ukupan iznos, na današnji dan, iznosi preko petsto milijuna,

čineći ovo najvećim zločinom individualne imovine

u povijesti. Policija je dvojicu zaštitara zatekla na dužnosti

s lisicama na rukama i svezan u podrumu muzeja.

Nakon ispitivanja stražara,

shvatili su kako je krađa izvedena.

Dva lopova obučena u policiju

ušla u muzej u 1:24 ujutro.

Prišli su jednom od zaštitara

i rekao mu da odgovara opisu

osumnjičenika za drugo kazneno djelo. Pitali su stražara

da ustane od sigurnosnog stola

kako bi ga bolje vidjeli.

I kad je to učinio, zgrabili su ga,

stavili su mu lisice i zavezali ga u podrumu.

Nakon što su stražari bili svladani, dva lopova

proveo sljedeću 81 minutu metodično krađući

13 remek-djela, a zatim nestao u noći.

FBI je odmah pokrenuo punu istragu,

i bilo je nekoliko zanimljivih osoba koje su ispitali.

Jedan od tih ljudi bio je nitko drugi nego James "Whitey" Bulger,

vođa poznate bande Winter Hill.

James "whitey" Bulger bio je kum kriminala u Bostonu 1990

kada se ova krađa dogodila.

Dakle, odmah, FBI i bostonska policija

otišao Bulgeru i svim njegovim suradnicima

i upita ih: "Gdje su slike?"

Whitey Bulger je u to vrijeme bio pod velikim ispitivanjima

o saznanjima o krađi Gardnera, u kojoj

tvrdio je da nema znanja.

Dakle, nema razloga misliti da je bio umiješan.

jer za to nije bilo dokaza.

Tijekom godina FBI

nikoga nije optužio za zločin,

službenici muzeja ponudili su nagradu od 10 milijuna dolara

za informacije koje vode izravno do povratka

od svih 13 umjetničkih djela. Nitko se nije javio

a slučaj je nastavio zbunjivati ​​istražitelje,

ali agent FBI-a Robert Wittman

bio odlučan riješiti misterij.

Moja aktivna istraga o krađi Gardnera

započeo oko 2005.

Godine 2005. kontaktirao me pariški policajac

koji mi je rekao da je Francuz

bio zainteresiran za prodaju Vermeera i Rembrandta.

Lopovi su zapravo bili povezani s dva brata

s Korzike, koji su zapravo bili u zatvoru.

Čekali su pravi trenutak za prodaju

ove slike za pravi iznos novca tako da oni

mogli utvrditi taj iznos za svoje obitelji i svoje živote,

jer oni sami nikada ne bi izašli iz zatvora.

Htjeli su 30 milijuna dolara da vrate slike,

i bio sam spreman platiti što god bude

sumnjiv tajni zadatak, znaš,

Američki kriminalac, diler droge.

15 godina nakon krađe Isabelle Gardner, agentice

iz FBI-a Robert Wittman vjerovao je da je na rubu

povratiti ukradena umjetnička djela

i nadamo se saznati tko ih je izvorno uzeo.

Ali prije nego braća Korzikanci prodaju

komadi iz muzeja Gardner,

htjeli su najprije preuzeti druga umjetnička djela.

Odlučili su mi ponuditi još četiri slike koje

ukradeni su iz Muzeja likovnih umjetnosti u Nici, Francuska.

Prihvatili smo njihovu ponudu i uspjeli ih spasiti u Marseilleu.

Problem je, međutim, bio u ovom oporavku,

rekao je pojedincima jedan od francuskih policajaca

da sam bio agent FBI-a.

I u tom smo trenutku izgubili mogućnost

raditi s njima kako bi vratili Rembrandta i Vermeera.

Učinjeno je. Vrlo je teško infiltrirati se u korzikansko društvo.

Francuska policija imala je teške trenutke

s njim mnogo, mnogo godina.

Stoga u ovom trenutku ne možemo nastaviti s ovim.

Agenti FBI-a vjeruju da su se primamljivo zbližili

da povratim dvije ukradene slike

od korzikanske braće samo da ih ima

bježeći u zadnji čas. Ali onda, 18. ožujka 2013.

Na 23. godišnjicu pljačke, FBI je objavio iznenađujuće.

Agenti FBI-a razvili su ključne dokaze da

potvrditi identitet onih koji su ušli u muzej

i drugi povezani s krađom

koji je pripadao zločinačkoj organizaciji.

Iako su tvrdili da znaju identitet dvojice lopova,

FBI je odbio otkriti, a 2015. oglasili su se dalje

da su oboje mrtvi. Mislim da FBI točno zna

koji su počinili zločine 1990.

ali nemaju pojma gdje danas prebiva umjetnost.

Pa pretpostavljam da je FBI htio osigurati mrkvu

da publika kaže: "Hej, još uvijek radimo na ovom slučaju."

potrebna im je pomoć javnosti da riješe ovaj zločin.

Čuo sam da neki ljudi to govore

svih 13 komada je na nečijem tavanu dva bloka od muzeja.

ne vjerujem. Nikada nisam vidio da se to dogodilo.

Nakon 30 godina bavljenja istragama zločina u umjetnosti,

ono što sam otkrio je da kada imate

13 komada vani, slike su podijeljene.

Na različitim su mjestima. Sada je prošlo 30 godina,

a umjetničkom djelu nije bilo ni traga.

I to je trajna misterija pljačke muzeja Isabelle Gardner.

Trinaest slika koje su nestale u zrak.

I ti prazni okviri stajali su tu kao nadgrobni spomenici

i danas u muzeju.

Ako FBI zna tko je opljačkao Isabellu Gardner,

pa zašto ne imenuju imena?

Je li to zato što su počinitelji mrtvi?

Ili postoji neki drugi još nevjerojatniji razlog?

Ona koja se neće otkriti dok se ne pokriju sve slike

vratiti zdravo i zdravo?

Ne uključuju sve nečuvene krađe provale.

velike svote novca ili vrijedne umjetnine.

Posljednjih godina sve je veći broj

takozvanih "kibernetičkih zločina",

gdje kriminalci ilegalno iskorištavaju računalne sustave

i učiniti sve od krađe identiteta jedne osobe

manipulirati globalnim financijskim sustavom.

Kibernetički kriminal je veliki problem današnjice.

Tvrtkama hakiraju računala

svakodnevno. Varanje je normalan dio njihovih života.

I to zna svaki direktor tvrtke.

I moja najveća briga nisu samo ovi pojedinačni cyber napadi.

ali i kibernetičke prijetnje našoj infrastrukturi,

tijek novca na nacionalnoj osnovi.

A ono što smo vidjeli tijekom godina je povećanje, kapacitet

cyber kriminalaca

ostati korak ispred organa reda.

Reykjavik, Island. 16. siječnja 2018.

32-godišnji Aindri Thor Stefansson i grupa lopova

upao u "Advania Data Center",

koji je dom jedne od najvećih koncentracija

računalne snage u svijetu, te ukrao 550 računala.

Vrijednost ovih uređaja je oko 2 milijuna dolara,

ali najveći rezultat nisu sama računala,

već informacije pohranjene u njima.

Ono što ovi uređaji mogu je rudariti bitcoin.

I rudarenje bitcoina može proizvesti

Milijuni i milijuni i milijuni dolara.

Ova su računala u osnovi poput zlata.

Ali oni ne iskopavaju zlato.

Oni rudare znamenke i matematičke formule,

što je u 21. stoljeću nešto vrijedno. Pokrenut 2009.,

bitcoin je bio prva nova vrsta novca

poznat kao kriptovaluta, oblik digitalnog novca

ovo eliminira potrebu za tradicionalnim bankama.

Za razliku od normalnih oblika valute poput dolara ili eura,

vrijednost bitcoina

nije vezan niti za jedan narod ili vladu.

Za Sindri Thor Stefansson,

korist od krađe 550 računala s bitcoinom

bio u budućnosti bitcoina, mogao je stvoriti više.

Što dobivate za rizik

to je u biti stroj za tiskanje novca.

A razlika je u tome što se ne tiska novac,

tiska bitcoine vrijedne milijarde dolara

vrlo brzim tempom. I sve ove informacije

šifriran je i ne može mu se ući u trag.

To je savršen zločin ako ga možete izvesti.

Manje od mjesec dana nakon krađe bitcoina,

Stefansson je uhićen i optužen za krađu računala.

Nakon što je priznao, osuđen je

na četiri i pol godine zatvora. Ali slučaj nije riješen.

jer ukradena računala nikada nisu vraćena,

a Stefansson tvrdi da ne zna gdje su.

Postojala je veća zavjera iza ove krađe bitcoina,

i za to krivi tipa čiji identitet nikad ne otkriva.

gosp. Stefansson je rekao da ideja za ovo nije došla od njega.

Ali postoji taj Mr. x

kojoj tajanstveno dodjeljuje ulogu mentora.

Postoje mnoge lude teorije o tome tko je Mr. X može biti.

Jedan je da bi on mogao biti Satoshi Nakamoto.

Po svemu sudeći, "Satoshi Nakamoto" je, usput, pseudonim,

za mračnog tvorca bitcoina,

čiji je pravi identitet nepoznat.

Čak ne znamo je li Satoshi Nakamoto on ili ona ili oni,

jer se Satoshi Nakamoto nikada nije javio.

2009., kada je ovo počelo, Nakamoto je bio jako uzbuđen

o širenju vaših ideja, širenju ovog koda.

To mu je omogućilo da uspostavi novu valutu.

zvan bitcoin, koji nije kontrolirala nijedna vlada.

Oko 2011. samo se smračilo.

I nitko ne zna tko je on. Ima onih koji u to vjeruju

Satoshi Nakamoto i Mr. X su isti.

I da ta neidentificirana osoba, ili grupa ljudi,

gomila i manipulira vrijednošću bitcoina od svog početka,

od krađe na Islandu do danas.

Svaka država i svaka država radi svoje.

najbolje za kontrolu divljeg zapada kriptovalute.

Dakle, Porezna uprava, u posljednje dvije godine,

uvelike intenzivira svoju primjenu

ići na ljude koji se ne javljaju

vaše transakcije kriptovalutama. Jer oni, sami po sebi,

mogu srušiti tržište ili mogu učiniti da tržište raste.

Cyber ​​prijevara jedan je od tri glavna prioriteta FBI-a.

I da stvarno nadvladamo ovaj problem,

moramo više razmišljati na inovativan način,

baš kao što rade kriminalci u cyber svijetu.

Negdje na ovoj planeti,

ta računala rade

i stvaraju prihod od bitcoina

nekome negdje.

Bio bi to Mr. X bez ikakvih veza s bilo kojom vladom ili bilo kim?

Ne znamo. Ali tih 550 računala.

mogu ti jamčiti,

nisu završile negdje na smetlištu.

Tko god da je taj misteriozni "gospodin X",

čini se da se za njega zločin isplati, barem u bitcoinu.

Ali to je novac, u svim njegovim oblicima,

ultimativna droga za kriminalni um?

Ili postoje neke stvari koje su još privlačnije?

Možda se odgovor može pronaći ispitivanjem

slučaj čovjeka koji je ukrao mozak

najpametnijeg čovjeka na svijetu, Alberta Einsteina.

Princeton, New Jersey. 18. travnja 1955. godine.

Albert Einstein, slavni fizičar

koji se smatra ocem moderne fizike, umire u 76. godini života.

Iako je Einsteinova želja bila da bude kremiran,

glavni patolog u bolnici Princeton, Thomas Harvey,

prvo treba utvrditi uzrok smrti.

Ali s tijelom Alberta Einsteina na stolu za obdukciju,

Harveyjevo zanimanje privlači nešto drugo.

Želio je saznati što je pokrenulo Alberta Einsteina.

I on je pogledao i rekao, "vau, tu je izvor svega. Mozak."

Bilo je nešto u mozgu što ga je fasciniralo. I uz puno truda,

razrezao je lubanju, izvadio mozak,

prožet formaldehidom,

a sljedećeg jutra New York Times kaže da je Thomas

Harvey je sačuvao mozak za znanstveno istraživanje.

Thomas Harvey je vjerovao

to negdje unutar Einsteinova mozga

imao je tajnu svoje genijalnosti.

Tako je uvjerio Einsteinova sina, Hansa Alberta,

da mu dopusti da napravi studiju o očevu mozgu.

Hans Albert i Einsteinov krvnik

otišao dolje razgovarati s Harveyjem o tome.

A Harvey ih je impresionirao jedinstvenošću

i kritičnost gledanja u Einsteinov mozak,

kao način pristupa ljudima...

Genijalci s takvim intelektom misle.

Harvey je napravio više od tuceta slika Einsteinovog mozga,

secirao ga i sastrugao na tanke kriške za mikroskopsko proučavanje.

Ali godine su prošle, a Harvey nikada nije objavio

bilo kakve članke ili znanstvena opažanja.

Također nikada nije vratio mozak, i da, ukrao ga je.

i zadržao ga za sebe, bez namjere da ga vrati.

Čim je Thomas Harvey dobio mozak,

nije ga ispuštao iz vida.

Napustio je mjesto šefa patologije.

u bolnici Princeton, i krenuo je prema srednjem zapadu,

i otišao je na opću praksu.

Ali mozak je uvijek bio s njim

Čuva se u dvije velike staklene posude iu kartonskim kutijama.

Postojao je povijesni trend

za pregled mozga ili sive tvari

genijalaca da pokušaju shvatiti što ih pokreće.

Na primjer, Institut za mozak u Moskvi

čuvao mozak, jedan od njih, diktatora Vladimira Lenjina

i oko 200 drugih ruskih znanstvenika

na prašnjavim policama godinama nadajući se da

mogli bi i oni jednog dana

otključati tajne njihove genijalnosti.

Ali tanka je linija između znanosti i pljačke grobova.

Harvey je ovdje postao malo pohlepan, jer

nije samo ukrao Einsteinov mozak,

to mu je zapravo bila uspomena koju je imao na svojoj polici.

Pomislili biste da najbliži rođaci mogu imati nešto

reći o tome. Harvey je dao otkaz na poslu, što je

utvrditi uzrok smrti bolesnika

u bolnici Princeton, i učinio je ovo

kada je završio obdukciju.

I u tom trenutku, sve što znamo je da nije

htio predati. I zato je rekao,

– Čuvam Einsteinov mozak.

"Ja sam patolog i učim."

Dva desetljeća nakon smrti Alberta Einsteina,

ostatak njegovog tijela je kremiran,

umrli su mu žena i djeca,

a svijet je skoro zaboravio što

dogodilo mozgu slavnog fizičara. Ali sve se promijenilo 1978.

kada je mladi reporter po imenu Steven Levy

pratili gdje se nalazi Einsteinov mozak

za članak u časopisu i otkrio da je Thomas Harvey

Još uvijek sam imao Einsteinov mozak. Levy je pisao o tome,

i iznenada, to je donijelo obnovljeni interes za što dovraga

se događalo mozgu Alberta Einsteina.

Stoga se medicinska zajednica češkala po glavi.

Rekli su, "dobro, on ima mozak,

na komadiće, da tako kažem."

— Pogledajmo pobliže. ispada da

kada je Harvey vratio secirane dijelove mozga,

znanstvenici su došli do izvanrednog otkrića.

Otkriće koje bi konačno moglo otkriti tajnu

iza Einsteinovog genija.

Princeton, New Jersey. svibnja 2000.

Neurolog Frederick Lepore ima rijetku priliku

fotografirati ostatke Einsteinova mozga.

Patolog je donio dvije bočice

koji sadrži kocke umotane u gazu

koji su bili preostali dijelovi Einsteinova mozga.

Ovo je vrlo zanimljiv i provokativan trenutak.

Kao ono neživo moždano tkivo

razvio teorije koje su potresle svijet? I proces počinje

gledajući anatomiju i pokušavajući vidjeti može li nam to dati

neki odgovori na pitanje,

"zašto je einstein bio tako dubok genij?"

Što je činilo Alberta Einsteina drugačijim?

To je pitanje koje je Thomas Harvey prvi postavio

1955. i onaj koji ga je naveo na krađu

Einsteinov mozak u nadi da će dobiti odgovor.

Imao sam priliku upoznati Thomasa Harveya

u mirovinu u proljeće 2000.

Nikad nije odustao od tog sna da pokuša,

sa svake moguće avenije pogledajte ovaj komad tkanine

i pokušati pronaći odgovore zašto Einsteinov genij.

Godine 2007. Thomas Harvey umro je od moždanog krvarenja.

Ironično, jer je Thomas Harvey ukrao

Einsteinov mozak i sačuvao ga toliko godina,

znanstvenici su imali priliku

skenirati ga modernom tehnologijom.

A kad su to učinili, otkrili su da mozak

ovog vizionarskog genija zapravo je bio drugačiji.

Neuroznanstvenici su otkrili da Einsteinov mozak

imao povećane parijetalne režnjeve. I osim toga, našli su

taj dio parijetalnog režnja,

umjesto da imamo sve te žljebove,

bila je to neka vrsta povećanog i zaravnjenog područja.

A tada je izgledalo prilično nevjerojatno.

Parijetalni režanj je područje mozga

koji nam pomaže u vizualno-prostornom prepoznavanju,

i zaključak neuropatologa

bio je to izniman mozak Alberta Einsteina

bio je zbog toga što je parijetalni režanj

anatomski drugačiji od ljudske norme.

Mislim da je Thomas Harvey

mogao biti zadovoljen samo

stezale ovaj mozak toliko godina

i biti viđen od strane profesionalaca,

neka vrsta vjerodostojnosti mu je prešla,

tako da je on zauzvrat mogao postati poštovaniji

poput čovjeka od znanosti. Ljudi se žele istaknuti.

Oni žele priznanje. I što je zločin veći,

njegova ozloglašenost da je počinio ovaj zločin traje zauvijek.

Da bismo razumjeli zločinački um,

to je određena vrsta psihološkog profila

zbog koje se ljudi osjećaju kao da mogu

ne slijede pravila društva.

Oni na neki način ulažu autoritet,

ali oni imaju svoj autoritet i svoj autoritet

to je vaš unutarnji osjećaj za ispravno i pogrešno.

Čini se da bez obzira koliko se trudili,

Jednostavno ne možemo razumjeti zločinački um.

Ali opet, želimo li to stvarno?

Jer kad bismo se stvarno mogli staviti na njihovo mjesto

nekog tko je uvijek

sklapanje urota, spletkarenje i traženje uzbuđenja,

tada bismo mogli doći u iskušenje da riskiramo

i izvršiti vlastitu smionu pljačku.

Možda je tako bolje za nas

Neka um vrhunskog kriminalca ostane... Neobjašnjen.

LEGENDA "JJ JUNIOR"